Na panelu "Kako je to biti strani radnik u Hrvatskoj" koji je moderirala Večernjakova urednica Petra Balija svi prisutni na konferenciji imali su priliku čuti četiri različite priče kroz riječi ljudi koji su u Hrvatsku pristigli s čak četiri različita kontinenta: Filipinka Uziel Joy Torres voditeljica je odjela selekcije kandidata Agencije za zapošljavanje PINOY 385, Cheria Aber iz Ugande medicinska je sestra u KB-u Merkur, Meksikanac Eric Velasco Farrera u Hrvatskoj je osnovao arhitektonski ured AVP-arhitekti, a Poljakinja Anna Rajkowska voditeljica je tima za financijski kontroling u Metrou.
– Pred Božić prije deset godina izlazim iz aviona na zagrebačkom aerodromu, slušam ljude oko sebe, svi govore neki meni nepoznat jezik. Zovem mamu koja se godinu prije preselila u Hrvatsku i koja me nagovarala da i ja dođem, a pričala mi je da ovdje ljudi govore engleski. Pitam je zašto nitko ne govori engleski, a ona mi kaže: "Ma govore, ali nije to ovdje službeni jezik". Skoro sam pala u nesvijest. Tada mi je bilo 15 godina, a moj jedini uvjet da dođem bio je taj da u državi u koju dolazim engleski bude službeni jezik.
VIDEO Pogledajte cijeli panel na kojem su sudjelovali i strani radnici u Hrvatskoj
- Silno sam željela postati medicinska sestra i završiti školu za medicinske sestre, ali znala sam da će to biti nemoguće ako ne znam jezik. Željela sam se okrenuti i otići, ali mama me nagovorila da ostanem i počeli smo obilaziti škole u koje bi me mogli primiti. U početku su me svi odbijali, davali su mi savjete da odem za kuharicu ili frizerku, ali ja sam baš htjela biti medicinska sestra. Na kraju su mi pristali dati priliku u školi u Vinogradskoj, a ja sam, eto, uspjela završiti sve u roku i zaposliti se – na jako dobrom hrvatskom uz više gromoglasnih aplauza u dvorani prepričavala je svoj "hrvatski put" simpatična Cheria. U početku joj je, prisjeća se, bilo teško jer je bila sramežljiva, teško se sporazumijevala i nije imala prijateljica.
– Najgore je dok ne znaš jezik, sjedneš u pogrešni tramvaj, sto puta sam se izgubila ili zakasnila u školu jer sam otišla u krivom smjeru. Profesorice su mi, kad su shvatile što se događa, dale svoje brojeve i rekle da ih nazovem ako se izgubim pa se ne mogu sporazumjeti s ljudima. Tada bi mi one pomagale, jer dosta ljudi ovdje ne govori engleski, a ja nisam znala hrvatski, pa je to znalo biti jako smiješno. Sve je postalo puno lakše čim sam naučila jezik, iako i danas znam pobrkati padeže ili rodove, pa se muškom pacijentu obratim kao da je žena. Osim toga, najteže mi je izgovarati imena i prezimena kada ih prozivam, uvijek nešto "fulam" – živopisno opisuje 25-godišnja Uganđanka. Da je jezik jedna od najvećih prepreka integraciji u društvo, potvrdio je i Eric koji se u Hrvatsku doselio još 2007. godine.
>>> FOTO Pogledajte tko je sve stigao na Večernjakovu konferenciju "Hrvatska kakvu trebamo"
– Supruga mi je Hrvatica iz Doboja i zbog nje sam došao u Hrvatsku, a upoznali smo se dok sam studirao u Londonu. Država i ljudi odmah su mi se svidjeli, prihvatili su me, a kultura me donekle podsjećala na onu u mom Meksiku, bili su tu i meksički restorani, na TV-u su se vrtjele meksičke sapunice, osjećao sam se gotovo kao doma. Kratko sam radio u drugim firmama, a onda sam 2008. odlučio pokrenuti vlastiti arhitektonski ured. Napravili smo nekoliko velikih projekata poput američke škole na Bundeku i škole na Kajzerici, ali mučio sam se jako u početku dok nisam probio jezičnu barijeru. Da nije bilo supruge koja mi je pomagala u čitanju ugovora, ponuda i tako dalje, ne znam kako bih se snašao. Prve dvije godine praktički sam živio u MUP-u, bilo je sve dosta komplicirano oko dobivanja papira jer niste bili u EU, sada je lakše, ali svejedno trebate više raditi na tome da strance integrirate u društvo, onaj tko nema nekog lokalca da mu pomogne teško će se snaći – govori Eric koji osim materinjeg španjolskog tečno priča i engleski, njemački i hrvatski te ističe kako mu je baš naš jezik bilo daleko najteže naučiti.
VIDEO Uganđanka Cheria: Htjela sam biti medicinska sestra. Na kraju su mi pristali dati priliku u školi u Vinogradskoj
Joy, koja je u Hrvatsku stigla krajem 2021., danas naš jezik donekle razumije, ali nešto ga teže govori iako ga uči već više od godinu dana. U Hrvatskoj je, kaže, završila slučajno, željela se maknuti iz Filipina i raditi u Europi. Počela je surađivati s jednom hrvatskom tvrtkom i oni su joj predložili da dođe ovamo, a potom je pronašla posao u kojem pomaže u zapošljavanju svojih sunarodnjaka u Hrvatskoj. Kaže kako bi, prema njezinu iskustvu, jako pomoglo kada bi poslodavci još prije nego što dovedu radnike organizirali neku vrstu orijentacije već na Filipinima gdje bi ponudili osnovne informacije o hrvatskoj kulturi i ljudima. To bi olakšalo situaciju svima, i poslodavcima i radnicima, ali i hrvatskim građanima. Anni koja je prije 3 godine došla iz Poljske upoznavanje s kulturom nije bilo potrebno, ali istaknula je problem koji u Hrvatskoj nesumnjivo postoji.
VEZANI ČLANCI:
– Željela sam raditi u financijama, a znala sam neke ljude iz Hrvatske s obzirom na to da sam već radila u poljskoj podružnici Metroa, otvorila se pozicija voditeljice tima za financije u vašoj državi i tako sam završila u Zagrebu. Hrvatski razumijem jako dobro, ali ga slabije govorim. Imam dvojicu dobrih kolega, jedan je iz Zagorja, a drugi iz Zadra, i kada u uredu pitam kako se nešto kaže ili izgovara često dobijem različite odgovore jer se počnu prepirati, pa radije "guglam" – kazuje Anna koja si privatno plaća satove hrvatskog. Ali, da se vratimo na problem koji je istaknula.
– Kada sam tek stigla, osjećala sam se nekako jadno jer nisam ništa mogla bez da me netko iz tvrtke tko zna hrvatski doslovno vodi za ručicu. Bilo mi je nemoguće otvoriti bankovni račun ili izvaditi osobne dokumente, u biti za sve što ima veze s birokracijom sam morala znati perfektno govoriti hrvatski. Na kraju mi je postalo neugodno stalno moliti kolege za pomoć pa sam si doslovno plaćala prevoditeljicu da obilazi šaltere sa mnom. Mislim da je to u državi koja se nalazi unutar EU u 21. stoljeću porazno – iskreno je podijelila svoje viđenje realnosti situacije.
Teško je dobiti priliku
U svakom slučaju, svi su zaključili kako se, dok ne naučiš vladati jezikom, u našoj državi osjećaš kao građanin drugog reda, čak ne zbog odnosa s domaćim ljudima koji su, uz pokoju iznimku, izuzetno prijateljski i druželjubljivo nastrojeni, nego zato što se ne možeš javljati na natječaje za poslove, teško je dobiti priliku za obrazovanje i doškolovanje, u raznim državnim ili gradskim institucijama malo je onih koji su voljni sporazumijevati se na engleskom, ako ga uopće znaju... Međutim, problem koji država svakako može riješiti i trebala bi to učiniti jest i to što je svatko od njih morao ili mora sam sebi plaćati satove hrvatskog umjesto da im to omogući poslodavac u dogovoru s državom putem neke vrste subvencioniranja. Takvo što danas postoji, ali u maloj mjeri u odnosu na potrebe na terenu.
VIDEO Cheria iz Ugande: Sve je postalo puno lakše čim sam naučila jezik, koliko sam se samo puta izgubila tramvajem
Istjeraš svoje, onda uvoziš tuđe.