Bilo je to prije trideset godina, sad već davne srijede 30. svibnja 1990. godine. Ulice i trgovi sunčanog Zagreba šarenili su se od mnoštva koje se slijevalo prema katedrali, središnjem trgu i Saboru. Deseci tisuća Hrvata, pristiglih iz svih krajeva Hrvatske, iz Australije, Kanade, Amerike, Europe, došli su svjedočiti rušenju komunističkog poretka i uspostavi nove, demokratske hrvatske vlasti. Danas zvuči nestvarno, ali za Hrvate je to bio povijesni dan jer se te srijede konstituirao prvi višestranački Sabor nakon Drugoga svjetskog rata. Jednako je nestvaran i podatak da su demokratski izbori u Hrvatskoj bili provedeni prvi put nakon pola stoljeća. Posljednji su bili održani još u Banovini Hrvatskoj 1940. godine, ali ne za Sabor, nego su to bili lokalni izbori.
Budući da je 1990. još postojala SFR Jugoslavija, a Hrvatska je bila jedna od njezinih šest republika, prizori u Zagrebu, koji se pripremio za proslavu velikoga dana, bili su vrlo neobični. Na pročeljima su bile izvješene zastave s crvenom zvijezdom, petokrake su bile i na policijskim kapama, automobilskim pločicama, a u veselim kolonama vijorile su se hrvatske trobojnice s povijesnim hrvatskim grbom. U uredima su još bile Titove slike, središnji trg zvao se Trg Republike i na njemu nije bilo spomenika banu Jelačiću, Markov trg bio je Radićev, HAZU je još bio JAZU, gledali smo TV Zagreb, plaćali jugoslavenskim dinarima (ali vjerovali u njemačku marku)…
Misa u prvostolnici
Hrvatskoj javnosti, iznenađenoj silinom političkih promjena, tih je dana promaknula zloslutna vijest da je JNA 23. svibnja oduzela oružje Teritorijalnoj obrani Hrvatske. Na marginama je ostala i agencijska vijest o rušenju biste revolucionarki Anki Butorac u Puli. Javnim diskursom dominirali su pojmovi hrvatstvo, državnost, suverenost, pravo na samoodređenje, ali i kosovizacija Hrvatske, ugroženo srpstvo, građanski rat, svi Srbi u jednoj državi… U tome nevjerojatnom kolopletu osvanuo je dan konstituiranja novoga Sabora. Povijesne trenutke hrvatski su građani gledali u izravnom televizijskom prijenosu.
Svečanosti su počele u 8 sati misom u zagrebačkoj prvostolnici koju je vodio kardinal Franjo Kuharić. U prvim klupama sjedili su prvaci pobjedničkog HDZ-a Franjo Tuđman, Josip Manolić, Stjepan Mesić, Žarko Domljan, Dalibor Brozović, Vladimir Šeks, Antun Vrdoljak, Boris Buzančić, ali i čelnici oporbenih stranaka Ivan Zvonimir Čičak, Marko Veselica, Vladimir Veselica i drugi. U pretijesnoj katedrali vijorile su se hrvatske zastave s povijesnim obilježjima, na jednom transparentu pisalo je „Franjo, naša nado“, mnoštvo ljudi tiskalo se ispred crkve i u prilaznim ulicama.
„Ovo je javna molitva Crkve u Hrvata da u djelovanju nove hrvatske vlasti bude prisutna mudrost Duha Svetoga“, rekao je kardinal Kuharić i podsjetio da se od Baltičkog do Jadranskog mora dogodila sloboda.
„Danas će u starodrevnu sabornicu ući, nakon dugog razdoblja, na tajnim izborima slobodno izabrani sabornici s različitim programima, da svi zajedno dobrom voljom traže rješenja teških problema sadašnjice. (…) Hrvatski je narod velikom većinom izabrao program i od nosilaca nove vlasti očekuje mudro i razborito vodstvo, da Hrvatska bude uistinu pravna država, zajamčenih ljudskih prava i sloboda za sve njezine stanovnike“, naglasio je kardinal i pozvao nositelje nove vlasti „da budu sluge“, a cijeloj zajednici poželio: „Neka umru sve mržnje, neka se isprave nepravde, neka budu sigurni naši putovi i iskreni naši susreti. Neka svane dan pomirenja nadahnut istinom i ljubavlju.“
Njegov je govor pozdravljen pljeskom, a nakon mise saborski su se zastupnici i stranački čelnici uputili u Sabor. Dok su ulazili u automobile i autobuse, pratile su ih ovacije tisuća vjernika. Neuobičajen ambijent dočekao ih je i kod zgrade Sabora, gdje se okupilo nekoliko tisuća ljudi sa zastavama i transparentima „Kameleoni van iz HDZ-a“ i „Nikada više komunističke diktature“. Burnim pljeskom i uzvicima pozdravili su Franju Tuđmana, Stipu Mesića, a ovacijama je dočekan i kardinal Kuharić. U takvoj atmosferi – naime, uzvici i pjesma dopirali su s trga u sabornicu – sa zakašnjenjem su počele odvojene sjednice saborskih vijeća.
Prije nego što opišemo glavna zbivanja u sabornici, zanimljivo je vidjeti kako je izgledao prvi saziv novoga Sabora, koji je tada imao tri doma: Društveno-političko vijeće (pandan kasnijeg Zastupničkog doma), Vijeće udruženog rada i Vijeće općina. Na višestranačkim izborima provedenima u dva kruga – 22. i 23. travnja te 6. i 7. svibnja – izabrano je 356 zastupnika. Hrvatska demokratska zajednica osvojila je 205 mjesta (57,5 posto), Savez komunista Hrvatske – Stranka demokratskih promjena 107 mjesta (30 posto), Koalicija narodnog sporazuma 21 mjesto (5,9 posto), Srpska demokratska stranka 5 mjesta (1,4 posto), a nezavisnim kandidatima pripalo je 13 i nacionalnim manjinama 5 mjesta.
Šuvar i Marković nisu došli
Vidljiva je, dakle, polarizacija biračkoga tijela na dvije opcije, što je posebno izraženo u Društveno-političkom vijeću u kojem su HDZ Franje Tuđmana i SKH-SDP Ivice Račana, koji će poslije promijeniti ime u Socijaldemokratska partija, zajedno osvojili gotovo 94 posto glasova. KNS, koji su činili HSLS Dražena Budiše, SDSH Antuna Vujića i Miroslava Tuđmana, HKDS Ivana Cesara, HDS Marka i Vladimira Veselice te nestranačke osobe Savka Dabčević-Kučar, Miko Tripalo i drugi, potpuno je podbacio, a na ruku mu nije išao ni većinski izborni sustav koji mu je osvojenih 20-ak posto glasova pretvorio u minoran postotak saborskih mandata.
Kad je riječ o dobnoj strukturi, najviše je bilo zastupnika u dobi između 41 i 45 godina (više od 21 posto), a onih između 36 i 40 godina gotovo 19 posto. U Sabor je ušlo samo 16 žena, što je činilo jadnih 4,5 posto mandata.
Zajednička sjednica svih triju vijeća počela je intoniranjem „Lijepe naše“, a vodio ju je dobni (najstariji) zastupnik Josip Manolić (HDZ) premda je pet godina stariji od njega bio Stjepan Štefina Sulimanac, poznati narodni tribun koji je u Sabor ušao na listi HDZ-a i koji je tada imao 75 godina. Na zidu velike vijećnice kočoperio se veliki grb SR Hrvatske, a u kutu su stajale zastave sa socijalističkim obilježjima te bista Josipa Broza.
Među brojnim uzvanicima, uz kardinala Kuharića, bili su i imam Ševko Omerbašić, predsjednik Židovske općine Slavko Goldstein, dotadašnji republički vođe Ivo Latin, Anđelko Runjić i Antun Milović, predstavnici hrvatskoga plemstva, a uniformom se isticao komandant Pete vojne oblasti general-pukovnik Konrad Kolšek. Upadljiva je bila odsutnost mitroplita zagrebačko-ljubljanskog Jovana Pavlovića, hrvatskoga člana Predsjedništva SFRJ Stipe Šuvara i predsjednika savezne vlade Ante Markovića, koji su se ispričali brzojavom. Kako se Šuvar osjećao, najbolje ilustrira njegova izjava iz tih dana: „Danas zvijezdu petokraku iz narodne revolucije istiskuju grbovi iz feudalnih vremena, narodne heroje i revolucionare svetitelji i velmože, a partizanske i revolucionarne pjesme one s nacionalnim porukama iz prošlog stoljeća.“
Iz saborske rasprave o dnevnom redu zanimljivo je spomenuti primjedbu Gordane Grbić (SKH-SDP) kako bi neki zastupnici voljeli da je intonirana i himna „Hej Slaveni“ te Nikole Viskovića iz Zelene akcije Split koji je zamjerio HDZ-u to što je „sazivanjem stranačke svečanosti za popodne“ prejudicirao tijek konstituirajuće sjednice.
Jedan od svečanijih trenutaka dogodio se kad je Žarko Domljan izabran za novog predsjednika Sabora. Njegov izbor popraćen je burnim pljeskom, a kamere i izvjestitelji zabilježili su da mu je čestitao i pritom ga zagrlio i Franjo Tuđman. U pristupnom govoru Domljan je obećao kako „Hrvatski sabor neće više biti mjesto u kojem će se donositi odluke stvorene izvan i mimo njega, kao što je to bila praksa u jednostranačkim režimima, nego mjesto otvorenog sučeljavanja mišljenja i slobodnog opredjeljivanja, mjesto u kojem će zastupnici glasovati po svojoj vlastitoj savjesti, svjesni svoje odgovornosti, ali i časne tradicije ovoga doma“. No budućnost mu neće dati za pravo: odluke će se s vremenom donositi mimo Sabora, a taj časni dom pretvorit će se u glasačku mašineriju vladajuće većine.
Bojkot srpskih zastupnika
Domljan je potom preuzeo vođenje sjednice te je uslijedio izbor potpredsjednika Sabora. Predviđen je bio izbor četiriju potpredsjednika, ali izabrana su samo trojica: Ivica Percan (SKH-SDP), Stjepan Sulimanac (HDZ) i Vladimir Šeks (HDZ). Četvrto mjesto bilo je rezervirano za Jovana Opačića, ali je njegov SDS bojkotirao sjednicu jer je, kako je u brzojavu obrazložio stranački čelnik Jovan Rašković, suspendirao odnose sa Saborom. Ta odluka, poručio je, „iznuđena je nasiljem nad Miroslavom Mlinarom u Benkovcu“ te je „čin poštovanja i samopoštovanja“.
Za one koji se ne sjećaju kratak podsjetnik: Mlinar je bio predsjednik benkovačkog SDS-a koji je tvrdio da su ga u Benkovcu zaskočili nepoznati napadači i ranili ga nožem. Napad je zapravo bio insceniran da bi se izazvale međunacionalne napetosti, no slučaj je dobio golem publicitet i s vremenom postao jedan od srpskih mitova. U tom kontekstu treba spomenuti i to da je 27. svibnja 1990. godine u Srbu održan Prvi srpski sabor na kojem je usvojena deklaracija o autonomiji Srba, čime je najavljeno stvaranje srpske države u Hrvatskoj. Bila je to i jasna naznaka rata. Vratimo se konstituirajućoj sjednici Sabora.
Vrhunac zasjedanja bio je izbor predsjednika i članova Predsjedništva SRH, koji je obavljen tajnim glasanjem.
Glasačke listiće preuzelo je 338 zastupnika, od kojih se 281 izjasnio za Franju Tuđmana kao predsjednika, a za članove su izabrani Krešimir Balenović (314 glasova), Dušan Bilandžić (317), Dalibor Brozović (307), Josip Manolić (282), Antun Vrdoljak (313) i Milojko Vučković (303). Tuđmanov izbor zastupnici su pozdravili ustajanjem i dugotrajnim pljeskom. Tuđman i šestorica članova potom su potpisali svečanu izjavu, a onda su se dogodila dva iznenađenja. Prvo je bilo kad je Domljan, posve neočekivano, predao Tuđmanu lentu kao znak predsjedničke časti, a drugo su priredili predstavnici Arhiva Hrvatske uručivši Tuđmanu tiskane zaključke Hrvatskoga državnog sabora od sredine 19. stoljeća, koji su temelj pravne i državne samostojnosti na koju su se tajno pozivali hrvatski sabornici.
U poduljem obraćanju Tuđman je najavio smjer buduće politike: „puno ostvarenje državne suverenosti Hrvatske“ te preobrazbu Jugoslavije u konfederalni savez slobodnih i suverenih država. Njegove riječi pozdravljene su burnim pljeskom. Kako je izvana dopiralo skandiranje „Franjo, Franjo“, Domljan je učinio novi presedan. Odredio je stanku od nekoliko minuta te predložio Tuđmanu da s prozora pozdravi okupljeno mnoštvo, što je on i učinio.
Sljedeći važan trenutak bio je izbor predsjednika Izvršnog vijeća Sabora (buduće vlade). U ime Predsjedništva SRH, koje je u međuvremenu održalo svoju prvu sjednicu, Tuđman predlaže „magistra Stjepana Mesića“. Za govornicu potom izlazi Mesić, pozdravlja i sa šeretskim smiješkom kaže: „Ispravak, ja sam upisao magisterij, ali ga nisam završio. A sad mislim da više nema ni potrebe!“ Cijela sabornica prasnula je u smijeh. Nakon što je izložio ciljeve buduće Vlade, Sabor ga je imenovao predsjednikom te Vlade. Konstituirajuća sjednica završena je izborom Velibora Kikereca za glavnog tajnika Sabora. Narodno slavlje moglo je početi.
Oko 17 sati zastupnici predvođeni Tuđmanom izlaze na Radićev trg, gdje ih ponovno dočekuju pljesak i uzvici „Hrvatska, Hrvatska, Franjo, Franjo“. Ori se pjesma „Zovi, samo zovi“, s tornjeva katedrale dopiru zvuci crkvenih zvona, a s kule Lotrščak odjekuju tri pucnja gričkog topa. Odnekud se pojavljuju konjanici u povijesnim odorama, u rukama im tri zastave: drevna Jelačićeva banska zastava, zastava SRH i hrvatska zastava s povijesnim grbom. Konjanička kolona, saborski zastupnici i cijelo mnoštvo potom se u povorci spuštaju na Trg Republike. A na njemu nepregledno mnoštvo, puni balkoni i prozori okolnih zgrada, zastave, slike Stjepana Radića, transparenti i velika pozornica na kojoj pjevaju dalmatinske klape.
Poziv za tradicionalno slavlje
Eksplozija oduševljenja događa se kad na pozornicu izlaze Tuđman i novoizabrano hrvatsko vodstvo. Tu su i kardinal Kuharić, ostali hrvatski biskupi i imam Ševko Omerbašić. Jedino nema oporbenih zastupnika, koji proslavu novoga dana hrvatske državnosti smatraju HDZ-ovim slavljem. Odluku o bojkotu proslave Centralni komitet SKH-SDP donio je na posebnoj sjednici uoči konstituiranja Sabora.
Program proslave počinje himnom, a potom se okupljenima obraća Domljan, koji kaže kako je to prvi put da zastupnici izlaze pred narod. „U tome vidim simboličnu gestu jer neće više biti Hrvatskoga sabora koji će raditi iza zatvorenih vrata. Narod nas je izabrao i pred licem naroda želimo polagati račune“, kazao je Domljan i riječ prepustio Tuđmanu.
„Ovo nije samo slavlje HDZ-a. HDZ je samo dao demokratski i nacionalni program iza kojeg je stala većina hrvatskog naroda. Ovo ustanovljenje hrvatskoga vrhovništva samo je dokaz da je hrvatski narod znao što hoće i kako da to ostvari“, rekao je Tuđman i naglasio kako taj dan obnove i jačanja hrvatske državnosti „može prihvatiti svaki Hrvat dobre volje, svaki građanin bez obzira na političku pripadnost i vjeroispovijest“. Stoga se nada da će proslava hrvatske državnosti „prijeći u tradiciju i da ćemo se svake godine sjećati toga velikog povijesnog dana kada smo, evo, uspostavili u jednom prijelomnom razdoblju svoju hrvatsku narodnu vlast“.
Vatromet na Jarunu
Tuđman je potom – u skladu sa starim hrvatskim običajem da se novorođenom djetetu ispod vanjkuša (jastuka) u zipku stave simboli onoga što želimo da ga prati – u pripremljenu kolijevku položio kruh, zlatni dukat i pero. Novorođenčetu, novoj Hrvatskoj, na taj je način poželio obilje, prosperitet i kulturu. Zipku je blagoslovio kardinal Kuharić, a nad njom se pomolio i imam Omerbašić.
Slavlje je nastavljeno na Jarunu, gdje se, prema procjenama, okupilo nekoliko stotina tisuća ljudi. Dolazak Tuđmana, koji je u međuvremenu u Banskim dvorima „odradio“ svečano primanje za diplomatski zbor, popraćen je vatrometom. Bilo je to u osvit rata, u vrijeme kad se ratni bubnjevi još nisu dobro čuli. Dva i pol mjeseca poslije u okolici Knina niknut će prvi balvani.
dani ponosa