Koncem srpnja u Heinzelovoj ulici u kasnim večernjim satima intervenirala je policija. Pozvala ih je Mia Ivanović, volonterka koja skrbi za zagrebačke ulične mačke, nakon što ju je letvom napao i ozlijedio beskućnik. Više od ozljeda boljela ju je ta nezahvalnost jer je prethodno, više od godine dana, hranila i njega i mačke s kojima ilegalno boravi u ruševini u vlasništvu grada.
– Prvi put sam ga susrela u proljeće 2020., nakon što sam na Facebooku primijetila objavu o mački i mačetu koji se nalaze u toj inače prometnoj ulici. Stigla sam tamo i srela tog čovjeka, ali i devet mačića u lošem stanju, punih buha i glista, bolesnih očiju, pa sam odmah odjurila kupiti im lijekove i hranu. Mačiće u najtežem stanju odnijela sam sebi u stan, liječila ih, cijepila i udomljavala sve dok nisam uz pomoć volonterke Paule Kiš udomila svih devet. Cijelo to vrijeme nosila sam hranu i tom čovjeku, Ivo se zove, i deke sam mu nosila zimi. Tada sam već hranila jednog beskućnika, našao se tanjur i za Ivu – prisjeća se Mia. Dobrotu joj je ljetos vratio batinama.
– Najprije smo se verbalno sukobili jer sam čula da mačke pomalo nestaju, a onda sam u dvorištu zatekla stravičan prizor: obezglavljenu crno-bijelu mačku. Zgrabio je dasku kojom podupire vrata i napao me, udario, čupao za kosu i pokušavao mi oteti mobitel dok smo jedna volonterka i ja zvale policiju. Kada su ga odveli, prvi sam put ušla u tu kuću strave. Tamo ima nekoliko tona smeća, odjeće, praznih boca i fekalija koje je “čuvao” na hrpi u podrumu. Zgrabile smo mačiće i smjestile kod volonterke iako bi to trebala napraviti institucija i, evo, ni dva mjeseca kasnije još ih nismo udomili – govori Mia. Beskućnik Ivo pušten je iz policije uz prijavu za skitnju i neprijavljeno boravište samo nekoliko sati nakon napada na nju. No najstrašnije je, kaže Mia, što ga gradske vlasti iz napuštenog objekta, usprkos njezinim prijavama, ne uspijevaju otjerati, a on je, što joj je nepodnošljivo, nabavio nove mačiće. A ova mučna priča tek je kap u moru jada u kojem se utapaju zagrebački volonteri, njih stotine, možda i tisuće.
Razgovarali smo s njih troje i svi se slažu u jednome: da je situacija neizdrživa. Na tim nevidljivim barikadama brigu o uličnim mačkama Zagreba u potpunosti su preuzeli oni, obični građani okupljeni u nekoliko udruga i nekoliko grupa na Facebooku obavljajući posao gradskih vlasti. Njihova svakodnevica su bolesne, ozlijeđene, zlostavljane i napuštene mačke kojima se broja ne zna jer Zagreb ne prepoznaje važnost čipiranja ni obavezne kastracije niti organiziranu skrb. Žarište problema leži u poraznoj činjenici da glavni grad Hrvatske nema sklonište za mačke (ima ga samo Poreč) i otuda kreće i završava za volontere začarani krug.
Azil Dumovec koji je registriran za skrb o nezbrinutim životinjama faktički se brine samo o psima i divljim životinjama pa postoji tek 15 “boksova” za mačke koji su mahom prepuni i sporo se prazne jer kvalitetne udomitelje ni njima nije lako naći. Stoga one sretnije među uličnim mačkama zahvaljujući dojavama završe najprije na društvenim mrežama, potom na privremenom smještaju kod volontera koji ih nakon posjeta veterinaru i socijalizacije pokušavaju udomiti. Sav trošak za čišćenje od parazita, cijepljenje, sterilizaciju, hranu i lijekove, uređenje i održavanje hranilišta... snose iz vlastitih džepova, odnosno povremenih donacija, opet, građana. Onaj emocionalni “trošak” za njih je ipak najskuplji. Do mnogih životinja volonteri, naime, stižu prekasno. Gotovo svakodnevno suočavaju se s potresnim prizorima pregaženih životinja, očiju pojedenih virusom, odrezanih ili polomljenih udova zbog pada s visine, kao i tek rođenih mačića koje su ljudski monstrumi pobacali u vrećice, kontejnere, žbunje, rijeke i šume. Dospiju li u dobre ruke na vrijeme, volonterke se tada pretvaraju u “zamjenske mame” pa strpljivo othranjuju na bočicu svaka dva sata, bdijući nad njima i noću, i tako tjednima dok životinje ne počnu samostalno jesti. Takve mačke, svjedoče nam, postaju iznimno privržene ljudima i zato volonteri, koji su ih mukotrpno podizali, provode rigorozne provjere i traže kvalitetne uvjete prilikom udomljavanja u “zauvijek dom”, kako nazivaju posljednju postaju mačjeg puta, koji, zaštićen mrežama i daleko od prometnih cesta, za njih mora biti siguran.
Posebno poglavlje ove mučne priče su neudomljive ulične mačke, divlje i mahom stare, koje životare na ulicama, no volonteri zdušno pomažu i njima, samoorganizirajući se po gradskim četvrtima u kojima ih obilaze na hranilištima, čije su lokacije najstroža tajna. Nisu, nažalost, svi dobrohotni i prijateljski raspoloženi prema mačkama poput njih. A ljeto, kažu nam, poseban je pakao za volontere. To je godišnje doba kada dojučerašnji članovi obitelji bezdušno bacaju mačke na ulicu i tada dobri ljudi koji ih skupljaju doslovno pucaju po šavovima. I danas, na pragu jeseni, osjećaju “repove” takvog nemara na svojim plećima, skupa s tisućama novih i novih mačića, što je pak direktna posljedica nedovoljno razvijene svijesti o potrebi kastracije, osobito u gradovima.
I Mia Ivanović s početka naše priče također nosi tuđi teret. U podstanarskom stanu u širem središtu grada živi sa svojih osam mačaka, nekadašnjih uličarki, i još šest na privremenom smještaju. Ukupno ih je 14, ali taj je broj promjenjiv. U ovom trenutku ona skrbi za njih još 13 koje je posljednjih dana i tjedana sklonila s ulice i smjestila u stanove svojih “teta čuvalica” i koje tek treba udomiti kako bi napravila mjesta za nove koje dolaze. Hranu kupuje na veliko. Kako bi pokrila silne troškove, podigla je kredit, a pomažu joj donacije građana, kao i aukcije koje organizira na stranicama svoje Facebook stranice Šapoljupci koja okuplja 6200 članova.
Zoološka tehničarka po struci, s uličnim životinjama volontira već 25 godina. Prema gruboj računici, dosad je s ulice spasila i udomila oko 1250 životinja, nešto pasa i većim dijelom mačaka, njih oko 50 godišnje. Što je potrebno da s leđa volontera spadne ovaj preteški teret, pitamo je.
– Stanovi su nam krcati. Nerijetko životinje čekaju udomljenje u kupaonicama, hodnicima, kavezima. Dugi niz godina govori se da će Zagreb dobiti sklonište, odnosno stacionar za mačke: to je san svih volontera jer ne bismo morali plaćati svojim novcem u veterinarskim ambulantama i ne bismo trebali trpati u svoje stanove mace koje čekaju udomljenje ili mace koje vodimo na kastraciju pa ih vraćamo na hranilišta jer mnoge, nažalost, nikada neće dobiti priliku za udomljenje. Istodobno ravnatelj Zoološkog vrta gospodin Skok izjavljuje da Zagrebu ne treba sklonište za mačke jer volonteri rade dobar posao! Prebacivanje odgovornosti ne vodi nikamo. I zato svi želimo dobiti na lotu, ali s obzirom na to da uplata listića za loto košta tri konzerve hrane za mačke, onda radije izabereš te konzerve jer to nekome znači život – kaže Mia Ivanović.
Usprkos predodžbi kako je “mačkarenje” ženski posao, među volonterima je i znatan broj muškaraca, pa i 57-godišnji Zagrepčanin Ante Šimović. Premda volonterskoj zajednici pripada tek četiri mjeseca, iznimno je cijenjen zbog bespoštednog rada na ulici s koje počesto skuplja najteže slučajeve, teško bolesne i teško udomljive, mahom divlje mačke, koje hvata uz pomoć željezne lovke. U tome ga nimalo ne sprečavaju vlastita tjelesna oštećenja: Ante je stopostotni ratni vojni invalid, umirovljeni pripadnik Druge gardijske brigade Gromovi koji je koncem 1991. na Banovini, spašavajući suborca iz minskog polja, ostao bez noge, dok mu je druga teško oštećena.
– Slab sam na životinje od kada znam za sebe i teško mi je ne učiniti ništa kada vidim životinju koja pati – kaže Ante koji u stanu na Knežiji živi sa suprugom Renatom i četiri mačke koje je udomio s ulice, no to nije ni izbliza konačan broj. U svojoj kući u okolici Zaprešića, gdje smo i razgovarali, improvizirao je “kućni stacionar” u kojem je u ovom trenutku smješteno devet mačaka, a u njegovu odsustvu za njih se brine beskućnik kojemu je Ante zauzvrat ponudio krov nad glavom. Mačke na oporavku i socijalizaciji ovdje čekaju svoj novi dom, među njima i tromjesečna maca koja je u srazu s automobilom ostala bez noge i repa. Nakon operacije Ante je mjesec dana svakodnevno s njom putovao u Zagreb k veterinaru na previjanje, no ova priča ima sretan kraj pa će malena uskoro na put u Bruxelles. Njegov volonterski staž teče od svibnja ove godine otkako je ispred stana na Knežiji ugledao napuštenog crnog mačka čijeg je vlasnika bezuspješno tražio pa ga je naposljetku udomio. Iduća priča, nažalost, nije završila sretno. Usprkos višemjesečnim naporima, ulična maca koju je pokupio na istoku grada i dao joj ime Angelina prije nekoliko dana podlegla je posljedicama tumora i mačje side. Velikim dijelom i zbog skrbi za nju, proteklo ljeto prvo je koje Ante nije proveo na moru. Imao je previše posla sa zagrebačkim mačkama. Preuzeo je i skrb o četiri tek okoćena i odbačena mačića, a ubrzo su s otoka Paga pristigla još dva. Tu je prestao brojiti. Posljednjih mjeseci osigurao je liječenje i kastraciju za desetke mačaka kojima traži trajni dom. Za to kratko vrijeme potrošio je svoju ušteđevinu “za crne dane”, oko 35 tisuća kuna, ali zbog toga ne žali. Ipak, ima poruku za gradske vlasti.
– Moje četiri vlasničke mačke s kojima živim moj su problem i za njih ću svaku kunu osigurati sam, ali ulične mačke ne mogu biti samo moj problem, odnosno problem pojedinaca. Je li u redu da građani hvataju po ulicama i liječe mačke o vlastitom trošku? Grad kao Zagreb morao bi osigurati besplatne kastracije za ulične mačke jer briga za nekontrolirana legla ne može padati na leđa volontera. Govoreći iz iskustva ovih posljednjih mjeseci, riječ je o ljudima slabijeg imovinskog stanja koji odvajaju od svojih usta kako bi skrbili za te životinje – kaže Ante Šimović.
Ime Alemke Bačić dobro je poznato svim gradskim borcima za bolji život mačaka. Administratorica je Facebook stranice Mačke i mačori zagrebačkih ulica, no daleko od toga da njezine aktivnosti počinju i prestaju u virtualnom svijetu. Premda stanuje u Mlinovima, svakoga dana dva puta, pa i vikendima, obilazi čak četiri hranilišta u središtu grada gdje obitava 30-ak ničijih i gladnih mačaka kojima nosi vodu i hranu, dakako, iz vlastitih sredstava. Zatekli smo je na jednoj od lokacija, na kojoj je i počela volontirati još 2015. godine.
– Sjećam se, bila je zima, parkirala sam automobil upravo na ovom mjestu jer u blizini radim. Ispod auta sam vidjela jednu tigrastu macu pa sam joj otišla kupiti hranu, a drugi dan sam se vratila jer nisam imala mira i onda sam vidjela tri mace i tako je počelo. Cijeli život živim s macama i psima, ali o svijetu uličnih mačaka nisam imala pojma. Godišnji odmori sada za mene ne postoje. Kada uđete u tu priču, jednostavno nema izlaza, idemo iz dana u dan pa koliko izduramo – kaže Alemka, čiji angažman ne prestaje s obilaskom hranilišta. Osobno je 67 mačaka sa “svog” teritorija odnijela na kastraciju, čiju važnost ne prestaje isticati.
– Ima još jako velikih tabua u vezi kastracije i zato ljude treba educirati. Prava i istinska pomoć mačkama na ulici je kastracija da se dalje ne razmnožavaju, da se ograniči broj jedinki na određenim staništima. Prekomjeran broj mačaka povlači za sobom različite bolesti: prilikom parenja prenose se mačja sida i leukemija, a te se bolesti automatski prenose na mačiće. Kastrirana mačka živi u prosjeku pet godina dulje od nekastriranih. A da ne govorim da sva ta brojna legla padaju na leđa građana – kaže Alemka čija je grupa samo ove godine kastrirala 120 mačaka, a još je za njih 30-ak uspjela srediti popust kod veterinara s kojima surađuje. Kako sve to uspijeva pokriti financijski, zanimalo nas je. Duboko je uzdahnula.
– Je li dovoljno reći da svi pomalo skrivamo račune doma? Najvećim dijelom troškove podmirujemo sami, nekoliko puta godišnje održimo humanitarne aukcije, rasprodamo sve svoje privatne stvari i sve što se prodati može – govori Alemka čije je ime dobro poznato i gradskim vlastima i nadležnim institucijama jer perfektno poznaje zakone, odredbe, odluke i poslovnike koji se dotiču skrbi o nezbrinutim životinjama i koji su, u pravilu, mrtvo slovo na papiru.
– Problem mačaka u gradu Zagrebu je i Dumovec jer nema smještajnih kapaciteta za zbrinjavanje mačaka iako ih i Zakon o zaštiti životinja i Pravilnik o radu skloništa, a i Odluka o načinima postupanja s napuštenim životinjama pravno obvezuju. Problem je i neadekvatna pomoć mačkama, problem su i informacije koje kruže Facebookom o eutanaziji mačaka s leukemijom i sidom i pružanje pomoći bolesnim i ozlijeđenim mačkama jedino uz ugovornu obvezu nalaznika o daljnjoj skrbi, a ako ona izostane, takvim potrebitim mačkama Dumovec ne pruža pomoć. Također, Dumovec je mnogima daleko – kaže Alemka pa dodaje kako je sklonište za mačke imperativ. Još 2016. bila je gotova projektna dokumentacija, kada su osigurana i sredstva za dogradnju skloništa za mačke u sklopu Dumovca s rokom izvršenja od godinu dana. Nakon postavljenog upita na Skupštini grada 2019. tadašnji pročelnik Gradskog ureda za poljoprivredu izjavio je da će Zagreb 2020. dobiti mačje sklonište. Svi rokovi su prošli.
– Dumovec je u nekoliko navrata zadnjih godina upućivao Gradu zahtjeve za otvaranje skloništa za mačke, ali svaki put su odbijeni.Očito su i Zakon o zaštiti životinja i Pravilnik o radu skloništa, a i Odluka o držanju kućnih ljubimaca i načinima postupanja s napuštenim pravni akti koji se ne poštuju, tumače kako kome odgovara i preoblikuju po potrebi unatoč obvezi jedinica lokalne samouprave u zbrinjavanju napuštenih životinja na javnim površinama, znači i Grada Zagreba i odnosi se i na nezbrinute mačke. U provedbi tih propisa nema onog ključnog dijela: tko je odgovoran i kako. I očito će iduće godine biti još više bačenih mačića jer se ni vlasničke mačke ne kastriraju, jer nikoga u gradu, od Dumovca pa do nadležnih tijela, nije briga što njihov posao odrađuju, uz udruge, ogromnim dijelom i građani ovoga grada – kaže Alemka dodajući kako je poslala upite Gradu i čeka njihovo očitovanje. Istim putem krenuli smo i mi. Najprije smo se obratili ravnateljici Dumovca Tatjani Zajec, no na naša pitanja ipak je odgovorila viša instanca, Ustanova Zoološki vrt grada Zagreba, u čijem sastavu Dumovec djeluje. Ravnatelja Damira Skoka pitali smo je li točno da se nalaznici bolesnih i ozlijeđenih mačaka moraju obavezati ugovorom da će nakon liječenja preuzeti daljnju skrb za mačku.
– Ako su svi smještajni kapaciteti u skloništu zauzeti, nalaznike molimo da mačku privremeno smjeste u svoj dom, a mi na sebe preuzimamo veterinarsku skrb o njoj, cijepljenje i čipiranje, a privremenim udomiteljima možemo osigurati i hranu za mačku. Većina ljudi pristaje na to pa s njima sklapamo privremeni ugovor o čuvanju mačke – kaže ravnatelj Damir Skok. Premda tvrdi kako “većina ljudi” pristaje na takvu opciju, volonteri tvrde da praksa pokazuje suprotno, a s vremenom sve manji broj ljudi prijavljuje bolesne mačke zbog straha od eutanazije, što nam je ravnatelj u odgovoru i potvrdio. U slučaju potvrde da mačka boluje od side i leukemije, ako su izgledi za liječenje slabi, kaže, mačka se eutanazira. Volonteri pak u pravilu ipak ulaze u taj rizik i sve češće se odlučuju na liječenje teško bolesnih mačaka, uz ogromne troškove koje podmiruju sami.
Ravnatelju Skoku postavili smo i ključno pitanje: kada će Zagreb dobiti skloništa za mačke? Isti upit odaslali smo i uredu gradonačelnika Tomislava Tomaševića, no dobili smo pisani odgovor Davora Jaića, predstojnika Gradskog ureda za poljoprivredu i šumarstvo. I Jaić i Skok odgovorili su da je projekt skloništa za mačke “uvršten u nužne strateške dokumente Grada Zagreba te na popis inicijalnih projekata za sljedeću financijsku perspektivu 2021.-2027., a kako bi se isti mogao financirati ili sufinancirati uz pomoć sredstava EU”. Pitate li volontere, perspektiva skloništa rastezljiva je kao i taj dijapazon godina: može značiti sutra, a može značiti i za šest godina. A toliko strpljenja volonteri nemaju pa najavljuju i dolazak k gradonačelniku, bivšem aktivistu koji bi ih morao razumjeti. Ondje će mu reći kako je sramota da Zagreb nema sklonište za mačke. I pričati mu o blistavom primjeru općine Gradac kod Makarske gdje je lokalna samouprava s daleko manjim proračunom preuzela cjelokupnu brigu o mačkama: financira kastracije i otvara hranilišta koja njihovi komunalni redari svakodnevno obilaze i hrane mačke općinskim sredstvima.
Zar je nerealno očekivati, pitaju volonteri, da hrvatska metropola dosegne razinu jedne male dalmatinske općine? Jer, na gradskom asfaltu mačke imaju mnogo manje od devet života.
Izvrstan članak! I sadržajno i kompozicijski. Ne možeš prestati čitati!