Zašto je rasprava o NLO-ima podigla toliko prašine u javnosti, zbog čega civilizacija kakvu danas poznajemo ne može funkcionirati bez svemirske tehnologije, postoji li realna opasnost od asteroida, kakvu ulogu u obrani Zemlje imaju hrvatski znanstvenici te pitanje svih pitanja – jesmo li sami? O tim smo temama razgovarali s vodećim hrvatskim stručnjakom za svemirska istraživanja Antom Radonićem koji već desetljećima istražuje fascinantno i nepregledno prostranstvo koje nas okružuje.
Od 1972. voditelj je planetarija Tehničkog muzeja u Zagrebu, a osim bogatog znanstvenog rada, karijeru je posvetio i popularizaciji znanosti i edukaciji.
Nedavno saslušanje u Američkom kongresu vezano uz postojanje neidentificiranih i letećih objekata mnogi su shvatili kao potvrdu da izvanzemaljci postoje. Koliko su takve tvrdnje u sferi teorija zavjere, a koliko je takvo što zaista moguće?
U prošlosti je bilo jako puno dezinformacija. Oni koji su nešto i vidjeli, bojali su se išta reći da ne bi bili ismijani. Posljednjih godina te priče su ponovno aktualne. Štoviše, nedavno se situacija dramatizirala jer su objavljene snimke s američkih mlaznih lovaca čiji su piloti nešto vidjeli, a čak su i njihovi uređaji nešto snimili što nitko ne može objasniti. Kada govorimo o vojnim sustavima snimanja, ne može se očekivati da će Američko ministarstvo obrane objaviti sve što je snimljeno, prvenstveno jer ne želi potpuno otkriti svoje tehničke mogućnosti.
Zaključak je onda da zbog ovozemaljskih neprijateljstava ne znamo više o izvanzemaljskom djelovanju?
Moglo bi se tako reći. Ova saslušanja u stvari nisu donijela ništa novo, i većinu svjedočanstva bismo mogli opisati kao rekla-kazala, i to bez konkretnih dokaza. Na težini im je svakako dalo to što su održana pred Kongresom. Sada ne bi bilo pogrešno reći da postoji mogućnost da su nam dolazili izvanzemaljci, ali isto tako bih rekao da je ta vjerojatnost vrlo mala. SAD je negirao da postoje tajni programi o izvanzemaljskom životu koji još nisu objavljeni, no vjerujem da ćemo u budućnosti još više toga doznati.
A što ako na trenutak ipak hipotetski zamislimo da su zaista snimljene nekakve izvanzemaljske letjelice?
U slučaju da se doista radi o tehnologiji neke izvanzemaljske civilizacije, to bi onda bili uistinu minijaturni roboti bazirani na umjetnoj inteligenciji, oni bi morali biti visokoautonomni, bez obzira na to upravlja li netko njima ili su samostalni. Pitanje je kako bi oni u toj hipotetskoj situaciji uopće bili izrađeni i koliki bi put morali prijeći od te civilizacije do Zemlje. Mogli bismo očekivati da su ti roboti došli s nekog matičnog broda ako su putovali međuzvjezdanim prostranstvima, a kada govorimo o takvim putovanjima, tada je riječ o tehnologiji koja mora funkcionirati tisućama godina. Ali, ponavljam još jednom da iz svih naših dosadašnjih spoznaja – takvih dokaza nema.
Je li točno da smo danas svemiru nikada bliže uzmemo li u obzir tehnologiju koja se razvija velikom brzinom?
Puno smo toga do danas naučili, ali mnogi odgovori donose još više pitanja. Ipak, moram naglasiti da civilizacija kakvu danas poznajemo ne može funkcionirati bez svemirske tehnologije jer nam ona s jedne strane pomaže u svakodnevnom životu i razvoju, a s druge strane potrebna nam je kako bismo bolje upoznali svemir u kojem živimo i shvatili gdje je naše mjesto.
POVEZANI ČLANCI:
Uz svemir često vežemo i strah od nepoznatog, pa tako često tako slušamo o raznim solarnim bakljama, meteoritima i sličnim opasnostima. Na Zemlji imamo meteoalarm i vremenske prognoze, ali kakva nam je "vremenska prognoza" za svemir i prijete li nam u ovom trenutku neke opasnosti?
Postoji takozvana svemirska prognoza koja mjeri promjene u Zemljinu okruženju, prvenstveno kada govorimo o utjecaju Sunca. Radi se o predviđanju u više slojeva atmosfere koji se promatraju. Znamo, primjerice, da nas magnetosfera čuva od štetnih zračenja, ali Sunce stalno šalje i čestično zračenje i radijaciju. Kada je ono najaktivnije i ako se određeni faktori poklope, onda nastaju drastične promjene u Zemljinoj magnetosferi. Velika količina čestica tada dolazi do polova našeg planeta čemu se ljudi dive jer to vidimo kao polarno svjetlo. Međutim, upravo te magnetske bure stvaraju najveće probleme, ometaju radiokomunikacije, sustav GPS-a, satelite… Može se dogoditi i da neki sateliti prerano završe u atmosferi jer ne možemo uvijek točno predvidjeti kolika će i kakva biti Sunčeva aktivnost.
Koliko su učestale i intenzivne te Sunčeve oluje?
Kada govorimo o Sunčevu koroninu izbačaju, on se registrira dva-tri dana prije nego što dođe do Zemlje. To je predvidivo. S druge strane, elektromagnetska zračenja su nepredvidljiva jer do Zemlje stignu za osam minuta. Ipak, najopasnije su te čestice koje putuju nekoliko dana.
Koliko se ranije takvi događaji mogu predvidjeti i koliko su česti?
Sunčeva aktivnost je pojačana u prosječnim ciklusima od 11 godina. Najjači poznati događaj zbio se u 19. stoljeću, točnije 1859. godine. Od tada nije bilo toliko intenzivne Sunčeve oluje. No tada ljudi nisu imali toliko instrumenata za praćenje pa stoga ne možemo govoriti o periodičnosti. Postoje svjedočanstva kako se 1859. inducirala tolika količina električne energije Sunčeva zračenja da su neki ljudi uz telegrafe doživjeli strujni udar.
Kako se čovječanstvo priprema na takvo što i kako se zaštititi?
Vlasnici satelita i operateri već vode računa o svemirskoj prognozi, no općenito se u svijetu, posebice u razvijenim zemljama, sve više počinje razmišljati o tome kako se zaštititi jer u slučaju da dođe do problema u budućnosti šteta bi mogla iznositi tisuće milijardi dolara. To je najgori scenarij za koji nitko ne može predvidjeti hoće li se dogoditi u ovom stoljeću.
A što je s prijetnjom od asteroida, kometa ili meteora? Hollywoodska filmska industrija praktički je cijeli žanr filmova katastrofe izgradila na tom crnom scenariju. Je li ta opasnost veća od opasnosti od Sunca?
Vjerojatnost za tešku tragediju je mala. Doduše, moramo računati da će nas asteroid ugroziti jednoga dana. Znamo da danas tisuće asteroida imaju putanje koje prolaze blizu Zemlje. Oni koji su otkriveni nam trenutačno ne prijete, ali mora ih se pratiti da ne bi skrenuli s putanje, a nove stalno otkrivamo. Rekao bih da smo sigurni idućih 100 godina, a u slučaju ugroze trebali bismo za njih znati godinama unaprijed kako bismo imali mogućnost skrenuti ih na vrijeme. Podsjetit ću da je prošle godine uspješno izveden pokus skretanja asteroida, a prije pola stoljeća nismo uopće bili svjesni te opasnosti. Najveća opasnost za Zemlju oduvijek je bio sam čovjek, pogotovo uzmemo li u obzir nuklearne arsenale. Više se pažnje posvećivalo razvoju oružja nego obrani!
Što nam može pomoći u obrani?
Najviše će od pomoći biti novi opservatorij Vera Rubin u Čileu. Direktor tog opservatorija je hrvatski znanstvenik Željko Ivezić koji je diplomirao u Zagrebu, a radi na sveučilištu Washington. U roku od godinu do dvije opservatorij će proraditi, a on je značajan jer će u samo dan-dva moći snimiti cijelo nebo i otkriti puno više asteroida nego svi teleskopi dosad. Također, zagrebački profesor Mario Jurič koji radi na sveučilištu Washington ondje vodi grupu programera i računalnih stručnjaka budući da će novi teleskop generirati toliko podataka da će ih biti vrlo zahtjevno obraditi.
POVEZANI ČLANCI:
Dakle, Hrvati igraju veliku ulogu u obrani Zemlje od asteroida?
Tako je. Oni su danas na vrlo važnim pozicijama kada je riječ o istraživanju svemira. Brojni su naši znanstvenici važni i na području radiokomunikacija i drugih velikih svjetskih istraživanja.
Kada govorimo o temi svemirskih istraživanja, deseci milijardi dolara ulažu se svake godine u proučavanje Mjeseca, Marsa i ostalih planeta Sunčeva sustava… Kako trenutačno stoje velike sile poput SAD-a, Kine i Rusije, a vidimo da su u utrci i privatnici poput Elona Muska?
Mjesec i Mars primarni su ciljevi, no za Mars je potrebno još puno pripreme i na to ćemo morati pričekati. Također, činjenica je da se ljudi za nekoliko godina vraćaju na Mjesec, to je sigurno. Očekujem da će se to dogoditi najranije 2025. ili 2026., a let oko Mjeseca mogli bismo očekivati i potkraj sljedeće godine. U planu je da u sklopu misije Artemis i prvi Europljani zakorače na Mjesec, što će označiti puno širu međunarodnu suradnju. S druge strane, tvrtka SpaceX Elona Muska mora pripremiti Starship i prilagoditi ga kako bi mogao sletjeti na površinu Mjeseca. To su golemi pothvati i treba reći da će privatne tvrtke u tome imati veliku ulogu.
A što je s ostalim zemljama?
Rusija je jako zaostala, a Kina se probila u prvi plan kao jedan od jačih igrača. Tu su, naravno, i Indija te Japan, ali sve ovisi o budžetima. Kini je zbog simbolike jako važno prikazati svoj uspjeh jer želi dokazati da može konkurirati Zapadu. Kinezi imaju vrlo precizan i uspješan program, iako ga sporije razvijaju. I oni će do kraja ovog desetljeća stići na Mjesec i uistinu im se mora priznati da su postali ozbiljna svemirska sila.
Osim znanstvenih projekata, sve se češće odlazak u Svemir spominje u kontekstu komercijalnih putovanja. Kada će ljudi moći onamo na "godišnji odmor", recimo na let Zagreb – Frankfurt – New York – Mjesec?
To baš neće ići tako lako. Letovi u svemir će i dalje biti jako skupi. Premda ljudi danas za 250 do 400 tisuća dolara mogu odletjeti na 100 kilometara visine, što je sam prag svemira, letovi u orbitu i dalje će stajati nekoliko desetaka milijuna dolara. Međutim, Musk je svojim letjelicama ostvario i privatne letove, čime je pokazao da je takvo putovanje ipak moguće.
Hrvatska nema veliki proračun za istraživanje svemira, ali zato, kao što ste istaknuli, ima sjajne znanstvenike.
Danas više nije potrebno u svojoj zemlji imati teleskop. Ako ste istraživač, na temelju dobre suradnje možete koristiti najveće svjetske teleskope. Danas je u svjetskim grupama znanstvenika aktivna grupa astrofizičara s hrvatskih sveučilišta koji rade sjajne stvari. Dakle, danas možete živjeti u Hrvatskoj i kao znanstvenik raditi značajne stvari za svijet.
Doduše, mi nismo u punopravnom članstvu Europske svemirske agencije (ESA), što je velika šteta. No Hrvatska mora jednoga dana biti dio ESA-e i zato će se u idućim godinama nastojati potaknuti što više hrvatskih tvrtki da se orijentiraju na rad na svemirskoj tehnologiji. Također, važno je i da pošaljemo svoj satelit u svemir, a to ne mora biti velik projekt. Postoji projekt i za satelit od jednog kilograma, ali on je ključan da pokažemo svoje mogućnosti. On bi mogao biti lansiran u roku od godine dana, i to ako se osiguraju sredstva od oko 200 tisuća dolara, a korist bi bila višestruka. Također, u tom bismo slučaju razvili interes mladih ljudi koji bi u budućnosti mogli raditi velike stvari. Već danas u Hrvatskoj imamo informatičke tvrtke koje se bave svemirskom tehnologijom i među najboljima su u svijetu. Najvažnije je zato što više ulagati u obrazovanje jer svemir je naša budućnost.
>> VIDEO Pogledajte kako je nestanak struje u Ukrajini izgledao iz svemira
Kako će ga lansirati? Šlajderom možda?