Hrvatska ima čak stotinjak znanstvenika i stručnjaka različitih profila koji bi mogli, ako im se osiguraju drugi potrebni uvjeti, bez veće muke proizvesti atomsku bombu. No, i u ovom je slučaju put od mogućnosti do realizacije prepriječen nerješivim problemima.
- Dovoljno bi bilo samo da pokušate kupiti negdje na tržištu uran pa da na vratu imate monitoring Međunarodne agencije za atomsku energiju - objašnjava nam početne teškoće atomski fizičar doktor Krunoslav Pisk, nekadašnji ravnatelj Instituta "Ruđer Bošković". Rijetki znanstvenici te ustanove bili su pedesetih i šezdesetih godina uključeni u tim koji je san Josipa Broza Tita, bivšeg predsjednika bivše države, o vlastitoj atomskoj bombi trebao pretvoriti u stvarnost. Pokušaje stvaranja nuklearnog oružja tadašnje je jugoslavensko vodstvo umotalo u civilni program proizvodnje nuklearne energije.
Proizveden nuklearni reaktor
- Sve je tu bilo legalno i brojni znanstvenici, locirani uglavnom u trima institutima - u Vinči, Štefanu u Ljubljani i "Ruđeru Boškoviću" u Zagrebu - radili su na tome projektu. To je rezultiralo odličnom nuklearnom znanošću. No, vrlo su rijetki, u zagrebačkom institutu vjerojatno samo njih dvoje, znali da je u pozadini projekta moguća proizvodnja nuklearnog oružja - priča nam dr. Pisk. Istraživanja kojima je cilj bilo oružje događala su se uglavnom bliže Beogradu, odnosno u Vinči, a urodila su za to vrijeme i za tako malu i siromašnu državu značajnim rezultatom - malim nuklearnim reaktorom. Drugi, kojim je raspolagao Beograd, dobiven je preko Agencije od Rusije.
- Vinča još ima tih pedesetak kilograma urana od kojega se može raditi oružje. Ali, Milošević je dopuštao monitoring Agenciji, no postoje sumnje da to nije dobro osigurano i da bi ga spretniji lopovi mogli bez većih problema ukrasti - kaže dr. Pisk, odbijajući spekulirati o tome je li Srbija u posljednjih desetak godina išta radila kad je riječ o mogućoj proizvodnji nuklearnog oružja. U svakom slučaju, od toga urana mogle bi se, prema procjeni, napraviti jedna ili dvije bombe poput one bačene na Hiroshimu.
Nakon Titove smrti vojni vrh tadašnje države odlučio je, umotan u nacionalni projekt razvoja nuklearne tehnologije i energije, revitalizirati projekt nuklearnog oružja. Ipak, ni ponovljeni pokušaj nije bio uspješan. Projekt se zbog slutnje raspada države i sam raspao. Ali, za one koji su u njemu sudjelovali i znali da se iza bezazlena gospodarskog programa krila želja za posjedovanjem nuklearnog oružja, nastali su dani strepnje.
- Bilo je ljudi koji su potpisali zavjet šutnje te su živjeli u strahu za vlastiti život - kaže dr. Pisk. Prisjeća se da su devedesetih godina iz Srbije stizale optužbe da "Ruđer Bošković" radi na stvaranju nuklearnog oružja, no bili su daleko od istine.
- Siguran sam da nitko usamostalnoj Hrvatskoj nije od nas tražio takav projekt - tvrdi dr. Pisk.
Karadžićeve prijetnje bez osnove
Dr. Pisk drži da su svojedobne prijetnje vođe Srba u BiH Radovana Karadžića da raspolaže atomskim oružjem bile bez osnove, a ako je i imao nešto moglo je biti samo iz Rusije. Ipak mala je vjerojatnost da je netko i iz te zemlje iznosio gotovo oružje.
- Možda su se na tržištu mogle naći različite komponente i dijelovi koje je onda trebalo povezivati. Ali, bio bi to velik posao koji ne bi ostao nezamijećen. Dok se pedesetih godina moglo na tržištu bez problema kupiti sirovi uran, danas je to zbog rigorozne kontrole nemoguće - ističe dr. Pisk. Zbog toga, zapravo, svi znanstveni potencijali neke države ili zajednice, pa i eventualno terorističke organizacije, u tom pogledu ostaju neiskorišteni.
- U cijeloj Hrvatskoj nema materijala od kojeg bi se mogla izraditi napravica koja bi sličila nuklearnoj. Mi sve radioaktivne materijale prijavljujemo Agenciji, a čuvamo ih odlično osigurane - tvrdi dr. Pisk. Zaključuje da atomsku bombu, bez obzira na to što mislili laici, nije lako proizvesti, ali ne zbog ograničenosti znanosti i znanstvenih potencijala, nego zbog međunarodnopravnih, materijalnih i političkih ograničenja.
Irena Kustura
