Možda će na kraju presuditi činjenica da Zoran Milanović nikad nije bio izvorni esdepeovac, netko bi rekao – izvorni socijaldemokrat. U stranku je ušao 1999., s 33 godine, nije s njome rastao niti se u nju ukorijenio, pa je i danas u SDP-u strano tijelo. Da bi se održao, u nedostatku prirodnog pripadništva nekoj struji, skupini, bio je prisiljen na umjetna, kalkulantska savezništva, na autokratsko odlučivanje, pa vjerojatno u SDP-u ne bi nitko, osim onih kojima je vjernost bila plaćena pozicijom, zažalio kad bi otišao s vrha i Vlade i SDP-a. Ta Milanovićeva slabost postaje sve važnija sada kad mu prijete teški porazi na lokalnim izborima koji bi ga zacijelo poljuljali u stranci, a kao premijeru nitko mu ne bi dao šansu da gospodarskim uspjesima te gubitke ublaži. Lako mu se može dogoditi da izgubi na izborima u Zagrebu i Istri, a neugodnih iznenađenja moglo bi biti u još nekim gradovima i županijama. Pogotovo bi ga mogao koštati zagrebački i istarski neuspjeh, jer su Kajin i Rajko Ostojić njegovi izumi kojima je izgubio moć u koaliciji i stvorio manje ili više pritajene protivnike u stranci.
Njegova samovolja u oba ta slučaja (kao i u nizu drugih) pokazuje da mu je njegovo “ja” važnije i od političkog uspjeha, i od stranke, i od države. Uvelike se pretpostavljalo da mu je jako rizično uzimati Čačića kao glavnoga kreatora gospodarske politike u Vladi, gotovo se sa sigurnošću znalo da će ta avantura završiti otprilike kao što je i završila. Znao je to i Milanović, ali u njegovoj osobnosti ima nekoga samoljublja s kojim se po veličini i snazi ne mogu mjeriti ni Himalaja, ni oceani, ni najžešće oluje i plimni valovi. Pod terorom toga samoljublja sve može stradati. Ni na kraju 2007. ni na kraju 2011. izborni rezultati nisu bili objektivni izraz Milanovićevih vrijednosti ili nevrijednosti, jer se jednostavno nije znalo kakav je. Donekle su to bili izbori za Europski parlament, a pogotovo će biti lokalni izbori.
Ako izgubi u Zagrebu i Istri, Milanović gubi i legitimitet kao premijer, jer ga na mjestu prvoga čovjeka Vlade neće podupirati niša više osim gole činjenice da ima većinu u Saboru. Ako ipak ne bi bilo pobune u koaliciji ili u SDP-u, ako bi se održao do kraja mandata – s čime će izići na redovite parlamentarne izbore, čime će, govoreći u slikovitom i doslovnom značenju, hraniti i nahraniti gladna usta kojima je četiri godine otimao? Jedine dvije riječi kojima u posljednje vrijeme brani svoju politiku jesu – red i rad. Koji to rad kad gotovo 400.000 ljudi nema što raditi? I koji je to red kad nema dana bez afera i skandala u kojima i sam pogoduje svojim prijateljima i kumovima, kad nema dana kad na vidjelo ne izbija nered u stavovima različitih ministara i različitih stranaka Kukuriku koalicije o određenim projektima, porezima i zakonima.
Zoran Milanović sve više sliči na rimske careve u kojih je jedini tumač stvarnosti bila njihova narcisoidnost, a jedina politika zadovoljavanje te narcisoidnosti. Sva je prilika da taj carski recept, pogotovo kad je riječ o Zagrebu i Istri, neće uspjeti. I kao što autokratizam zna biti okrutan prema demokraciji, i demokracija zna biti okrutna nad njegovim posrnućem. Naravno da to posrnuće jedva čeka oporba, napose HDZ, a kako je Milanović stvorio neprijatelje na sve strane – uz prividnu odanost koju još ima u Koaliciji i u svojoj stranci - moglo bi mu se dogoditi da ostane gotovo posve sam, sa svojim samoljubljem, sa svojom srditošću prema svakome tko mu se usprotivi i s mehaničkim održavanjem vlasti čvrste kao izbombardirani most. Otkud to prokletstvo Hrvatske te je poslije Sanadera dobila njegovu kopiju u umišljenosti i u podređivanju cijele zemlje lošem karakteru njezina premijera? Tražimo li to mi namjerno nekoga tko će nas zlostavljati kako bismo ga onda zamrzili i ponovno izabrali dostojnog mu nasljednika? Kad ćemo na čelu Vlade imati nekoga tko će nas istinski voditi dobru umjesto onih koji se za svoje prirodne zakinutosti osvećuju cijeloj naciji!?
>> Milanović od partnera stvorio političke rivale
