Kamo će smjestiti moju djecu ako se ubijem? revoltirano pita Ivana Marušić, 35-godišnja majka troje djece, iscrpljena od borbe da im osigura krov nad glavom i sigurno djetinjstvo bez oskudice i tuge. Slučaj ove žene pokazuje sve slabosti sustava i licemjerje države koja demografski izumire, a prstom ne mrdne da zaštiti vlastitu djecu i time svoju budućnost.
Djeca u dom?!
– Prije šest godina otišla sam od muža zbog zlostavljanja i povela troje male djece. Prvo sam bila dva mjeseca u sigurnoj kući u Rijeci, a potom sam se vratila u Zagreb gdje sam živjela prije udaje na Malom Lošinju. Rođena sam u Derventi, a živjela u Münchenu i Zagrebu prije udaje – počinje priču Ivana, istodobno okretno baratajući vrelom tavom dok priprema ručak djeci. Imala je sreću što je našla stanodavca, liječnika koji im je izašao u susret i iznajmio stan po pristupačnoj cijeni od 2070 kuna, od čega je centar za socijalnu skrb plaćao 720 kuna, i u njemu su već gotovo šest godina. Djeca su ondje odrasla, stekla prijatelje i svoj mir. Radi, kako kaže, “k’o konj”, ali s troje djece nije bila kandidat za stalno radno mjesto. Nedavno je najmodavac umro, a njegovoj djeci taj stan sada treba i Ivana se s djecom u rujnu iz njega mora iseliti.
– Htjela bih naći stan u istom naselju u Novom Zagrebu, ali ne mogu ga plaćati 400 eura plus režije. Mogu, ali u tom slučaju moja djeca nemaju tenisice i ostaju kod kuće kad razred ide na školski izlet – govori ona. Mjesecima već šalje dopise i molbe na sve strane, u nadi da može dobiti povoljniji najam stana od tržišnih cijena koje lete u nebo, a pritom samohrana majka s troje djece spada u skupinu posebice neželjenih stanara. Uzalud.
– Ne borim se da dobijem stan “na lijepe oči”. Plaćala bih ga, ali ne 400, 500 eura jer toliko jednostavno ne mogu. Institucije me redom odbijaju uz objašnjenje da nisu nadležni, da ne ispunjavamo potrebne uvjete, ne živim deset godina neprekidno u Zagrebu, nisam izbjeglica, manjina, invalid... A otac moje djece je branitelj i moj je otac ratni vojni invalid. Sirijcima daju smještaj, kažu, oni su pobjegli od bombi. Zar da se bacim u Savu kako bi netko rekao: “Mogli smo nešto učiniti”?! A vjerujte, i to mi pada na pamet. Rujan se bliži i djeca su zabrinuta, što je strašno. A rješenje ne nalazim – opisuje ova energična mlada žena.
Pravnik u jednoj političkoj stranci, na čija vrata je također zakucala, rasplakao ju je lakonskim riječima: “Ako ne možete, postoji dom za beskućnike”. Kad ga je pitala što bi bilo s njezinom djecom u takvom okruženju, uzvratio je: uzeo bi ih centar za socijalnu skrb!
– Svašta su mi ljudi govorili. Da za 7000 eura mogu dobiti gradski stan. Da zovem ovog ili onog i da se preko noći to može riješiti. Ali ja ne želim ispod žita. Zar mojih troje djece svojoj državi nisu važni? Gdje su ta populacijska politika i demografske mjere o kojima se toliko priča? – pita ona.
Minorne mjere
Iz Ureda predsjednice njezin su dopis proslijedili Ministarstvu socijalne politike te zagrebačkom Uredu za socijalnu zaštitu. Ministarstvo socijale odgovorilo je Ivani da nisu nadležni za stambeno zbrinjavanje i da uvidom u aplikaciju SocSkrb vide da koristi socijalne usluge na koje ima pravo. “A s obzirom na to da u svojoj predstavci navodite tešku materijalnu situaciju, upućujemo Vas da se i nadalje s punim povjerenjem obraćate stručnim radnicima centra kako bi Vam pružili stručnu pomoć i podršku u prevladavanju teške materijalne situacije”, stoji u dopisu Ministarstva iz ožujka. U Uredu za socijalnu zaštitu Grada Zagreba citirali su joj uvjete iz Odluke za najam stana, uz uputu da je natječaj u studenom, pa ako smatra da ispunjava uvjete, neka se javi. No usmeno su joj potom, prije dvadesetak dana, protumačili da uvjete ne ispunjava.
Obraćala se čak i UNICEF-u, gdje su joj odgovorili da je novac iz donacija namijenjen isključivo “provedbi programa koji pomažu da sustav bude učinkovitiji na dobrobit djevojčica i dječaka”. Dakle, sustav im ne može pomoći.
Slučaj ove obitelji oslikava svu slabost socijalne politike u Hrvatskoj. Uštedom od nekoliko tisuća kuna mjesečno, koliko bi pomoglo ovoj obitelji da normalno živi i da djeca odrastaju u sigurnom okruženju, socijalna država riskira daleko veću štetu. Ne samo financijsku. Izdaci za smještaj djece u ustanovu ili udomiteljsku obitelj bili bi znatno veći. Odrastanje pak u socijalnoj isključenosti zbog siromaštva nosi sa sobom posljedice koje su nesagledive. Sve manji broj rođene djece u Hrvatskoj ozbiljno ugrožava demografski razvoj i prijeti urušavanjem mirovinskog i zdravstvenog sustava. Politika, međutim, godinama taj problem ignorira, a minorne poteze neozbiljno proglašava demografskim mjerama.
Ako se stan može osigurati izbjeglicama iz Sirije (u Sisku nedavno pedesetak stanova), Romima, deficitarnim zanimanjima......, mora se smjestiti i ovu ženu s troje djece!!!