Gotovo da nije bilo kuće u Širokom Polju u kojoj se nije čulo rzanje konja. Te su plemenite životinje bile glavna radna snaga na prostranoj i plodnoj ravnici u Đakovštini, a onda su početkom ‘70-ih godina protekloga stoljeća u selo stigli – traktori.
Motorizirala su se seoska domaćinstva, konji su rasprodani, a paučina je prekrila kočije odbačene na tavanima. U selu koje se dičilo konjogojskom tradicijom, konjske staje su se ispraznile, a u njih su se uskoro uselile krave. Nije ovo, ipak, još jedna tužna priča o izumrloj tradiciji. Jer, baš kao nekad, tim mjestom ponovno galopiraju konji, a njihov broj posljednjih godina konstantno i uvjerljivo raste. Otpuhnuli su mještani i prašinu s kola i starih slavonskih narodnih nošnji. Zub vremena nagrizao je, nažalost, rubine i prsluke pa su sašili nove, na sliku i priliku onima kakve su nosili djedovi im i bake. Njihovi lipicanci, naime, ne zalaze više u polja i ne vuku plugove, nego se ponosno pokazuju na paradama.
– Prije petnaest godina u Širokom Polju konja se moglo vidjeti samo na televiziji. Danas je obrnuto, kravu ćemo uskoro moći vidjeti tek na televiziji, a konja su pune staje – započinje Nikica Kajzer, čelnik Konjogojske udruge Široko Polje.
Kiša je pljuštala, nebo se otvorilo toga jutra za koje su, nedavno, najavili pokladno jahanje.
– Nismo odustali! I pod kišom, selom su prošla 54 jahača i tri zaprege, a stigli su i iz Strizivojne, Bijelog Brda, Vukovara, pa čak i Varaždina – ponosan je Željko Šušak.
– Čak su se 102 konja raširila jedne zime na pokladnom jahanju, to se može vidjeti samo u kaubojskim filmovima! – prikazuje predsjednik Nikica.
Kada je njihova konjogojska udruga 2009. osnovana, u selu je bilo tek desetak konja. Broje danas 57 grla. U samom Širokom Polju, selu od približno 1200 stanovnika, te su se plemenite životinje nastanile u, procjenjuju, šesnaest domaćinstava.
Kola skinuo s tavana
Uklapaju se oni, tako, u statističku sliku koja pokazuje kako je broj konja u Hrvatskoj porastao čak pet i pol puta u posljednja dva desetljeća. S 4271 komada, koliko ih je bilo registrirano 1998., taj je broj skočio na 23.209, koliko ih je izbrojeno lani u našoj zemlji. Podaci su to iz Hrvatske poljoprivredne agencije. I dok se konji vraćaju u staje, u njima je, usporedbe radi, sve manje svinja i krava, čiji je broj srezan za 20,3, odnosno 13,9 posto u istih tih 20 godina. Nisu građani, pak, ni konje počeli kupovati radi zarade, nego upravo gore spomenutih pokladnih jahanja i folklornih manifestacija.
Tomu svjedoči i brojka od 2118 lipicanaca u godini iza nas, što Hrvatsku svrstava u red država s najbrojnijim uzgojem te pasmine – Zaštitni su oni i znak Đakovštine u svijetu. Tradiciju uzgoja lipicanaca u Slavoniji, Baranji i Srijemu, usto, Ministarstvo kulture uvrstilo je lani na popis nematerijalnih kulturnih dobara Republike Hrvatske.
Dvije lipicanke “vladarice” su dvorišta Željka Šuška, a na tu adresu u Širokom Polju stigle su prije pet godina.
– Ljubav je to, ništa drugo! Barem dvadeset kuna na dan mora pojesti kobila kako bi preživjela, a dvadeset puta 365, samo za jedno grlo, velik je iznos – računa 53-godišnji Željko. I on je stasao uz te plemenite životinje, držali su ih i njegovi roditelji, ali i djed. No, nije se nikad prije odvažio projahati selom, sve dok i sam nije dotjerao konje u staju.
– Jašem ja, ali nije to vrhunski. Da sam se mlađi učio, a ne sa 48 godina, išlo bi mi bolje. Nije problem svladati jahanje, samo ako se čovjek ne plaši, jer konj osjeti strah – kaže on. Spretniji je na konju sin mu Stjepan, 21-godišnjak zbog kojega je Željko, kaže, i nabavio lipicanke.
– Svi smo mi imali konje, s njima se sve radilo, oralo, poljoprivredni je ovo kraj. Stigli su onda traktori i konji više nisu služili ničemu. I moja je obitelj kupila traktor i 1974. prodala dvije kobile, a u njihovu štalu smo uveli krave – prisjeća se 49-godišnji Nikica. Vlasnik je triju kobila, a prvu je nabavio 2011. Staje su nove, dodaje, ali niknule su na istoj adresi. Baš kao što je na starim temeljima izrasla i njihova udruga. Konjogojska je udruga u Širokom Polju osnovana, naime, davne 1937., a okupljala je tada 39 članova. Ugašena je za vrijeme Drugog svjetskog rata.
Nije mu bilo teško naučiti brinuti se o konjima jer su svi oni “s marvom radili cijeli život”.
– Nije važno je li konj ili krava, važno je voljeti životinje – rezimira Nikica, poljoprivrednik s još devet krava i dvadesetak svinja.
Iako ih vole i maze i njegovi sin i kći, briga je o lipicankama, smješka se, ipak pala na njega. Ne kuka, držat će konje, poručuje, dokle god ga zdravlje bude služilo. No, baš zbog zdravlja, ne smije jahati, što ga ne sprečava da sjedne u kola i potjera konje u slalomsku vožnju između čunjeva po poljskom terenu.
– Kola sam skinuo s tavana, i to kod mog kuma, bila su prašnjava, ali čitava. Trideset su godina stajala na tavanu, otkako su konji otišli. A kada su napravljena, Boga pitaj! – govori.
Dvanaestogodišnji jahač
Provezao se on u njima širom Slavonije, po kulturno-folklornim manifestacijama “od Požege do Županje, pa i do Varaždina”. Na “Zlatne jeseni” u Široko Polje, pak, u rujnu stignu konjanici gotovo iz cijele zemlje.
– Nema od naših konja nikakve druge koristi osim parade, da se pokažemo. Samo su nam trošak, ali ne bismo ih dali u klaonice, čak i da bolje plaćaju. Nakon što je naša udruga oživjela, mještani su se okupili i tko zaista voli konje, “isplivao” je – ističe.
Kada jašu kroz selo za poklade, suseljani ih dočekaju s kolačima, kobasicom, kulenom, rakijicom. No, taj običaj nije postojao kada su naši sugovornici bili dječaci. Baština je to graničara, posebice županjskoga kraja, a korijene vuče iz doba kada su na Savi čuvali granicu od Turaka. Tadašnji su vojnici u pokladno vrijeme u svečanim odorama jahali selima, a mlade djevojke i snaše častile su ih krafnama. Nosili su pokladna jela i pića svojim kolegama graničarima. Svaka je zadruga morala dati po jednog vojnika za čuvanje granice pa se njihovim defileom kroz selo pokazivala i važnost i značaj graničara. Đakovštinom se običaj pokladnog jahanja, pak, proširio upravo kada su, nakon Domovinskog rata, seljani nabavili konje. Jer, konje se mora, smješkaju se naši sugovornici, negdje i pokazati.
Bilo bi konjogojaca i više, da se mladi, kažu nam, ne iseljavaju u inozemstvo “trbuhom za kruhom” i rasprodaju blago. Ipak, veseli ih što su pod svoju kapu privukli i mnoštvo dječaka i djevojčica pa ima nade da će tradicija opstati.
Bruni Blažekoviću tek je 12 godina, a iza njega je već pet godina jahačkoga staža. Dok ponosno vodi svog lipicanca seoskim drumom, grije ga bundžur (jakna) koju je početkom proteklog stoljeća nosio njegov pokojni pradjed Stanko.
– Bundžur je star više od sto godina, jašem svaki tjedan po selu pa me zimi lijepo zagrije – kaže nam Bruno koji, kad poraste, želi imati vlastiti par lipicanaca.
Otac Pero ne ispušta ga iz vida. Priznaje, strepio je kada se dječak prvi put popeo na konja, a strahuje i danas pa je uvijek uz njega. Tri su lipicanca na njihovu imanju.
– Od davnina držimo konje, nismo ih imali jedino od 2001. do 2007., a drugih sto godina jesmo. Djed je bio promućuran i nabavljao ih je od biskupa Strossmayera, a imao je uvijek dva para konja za rad, tako da ih je mijenjao. Nije nam problem ni hranjenje i održavanje, uzgajamo još i junad, i ratari smo. Konji su nam svetinja i ljubav, a prenijeli smo ju i na mlađe. Baš kao i Bruno, i ja jašem od malih nogu. Sačuvali smo i kola stara četrdesetak godina, a izvozimo ih samo za parade. Probudila se, napokon, svijest u Slavoniji da tradiciju i ljepotu običaja treba sačuvati i održavati, ne kaže se uzalud “bolje da izumre selo nego običaji” – kaže nam Pero Blažeković.
Đurđica Medovka privija se uz svoga lipicanca Boška. Rastao je s njom, prisjeća se, a nerazdvojni su već čitvao desetljeće. Njezini roditelji nisu prije uzgajali konje, pristali su ih pustiti u dvorište baš zbog inzistiranja Đurđice i brata joj Domagoja.
– Nas dvoje smo potaknuli tu ljubav. Naš kum Darko Pek oduvijek je imao konje, a mi smo kao mali često odlazili k njima, naučili smo tako i jahati, obožavali smo ih! – prisjeća se ta 19-godišnja djevojka. Brat se u međuvremenu zaposlio u Njemačkoj, pa sestra čuva sva tri njihova konja. Iako je ekonomistica koja još čeka svoje radno mjesto, ne planira, za sada, bratovim stopama u inozemstvo.
– Ljubav je to velika! Veseli me što je porastao broj konja u Hrvatskoj, iako vjerujem da su ih mnogi nabavili i kako bi ih prodali u klaonicu, radi mesa. Toga smo svi svjesni, a ne možemo ništa – navodi ona.
Zarade i nema
Njezin kum Darko Pek vlasnik je najviše konja u Širokom Polju, trenutačno ih je četrnaest. U svoje 63 godine života, Darko ne pamti niti jedan dan s praznim stajama. Ni u ratnom vihoru niti jednoga trenutka nije razmišljao da ih rasproda.
– Prije bih prodao ženu, nego konje! – šali se on.
– Zna to teta Marija! – “podbadaju” ga mlađi konjanici. Iako poneko njegovo grlo završi i u klaonici, ako nije za rasplod, i njega vodi prvenstveno ljubav. Zarade tu, ističe, nema. Najskupljeg je konja prodao u poratnim godina, još su u opticaju bile njemačke marke, a zaradio je u vrijednosti današnjih 5000 eura. Cijene su drastično pale, njegov lipicanac stoji danas prosječno 2000 eura.
– Prije su konji u Đakovštini bili skuplji, prodavani su i Ameriku – kaže. Treća je on generacija konjogojaca u obitelji, no ne vjeruje kako će ga njegova djeca naslijediti u tome. Njih više zanima mehanika. No, nadu polaže u unuke.
Nataša Sabo nova je članica konjogojske udruge.
– Pastuha Siglava dobili smo na poklon prije dvije godine. Zovemo ga Sigi, a Siglav je samo kad je zločest – smješka se 40-godišnja Nataša.
– Djed je prodao konje dok sam ja bila još malena, ali oduvijek je u meni tinjala želja da i ja imam konja i konačno se ostvarila – kaže nam Nataša koja još uvijek svladava jahačku tehniku.
Pogledajte i kako su sportašice jahale na konjima:
Nema dana da ga ne vidim.... jedri na portalu svaki dan ko nevini vitez uz paštetu i domoljublje preme vanka !