Glasovna komunikacija pasa, smatra se, predstavlja prilagodbu na život uz čovjeka. U nekim okolnostima lajanje može postati pretjerano i neprihvatljivo s obzirom na to da psi žive kao kućni ljubimci u kućama i stanovima i čest je problem u ponašanju zbog kojeg vlasnici traže savjet. Vlasnici mogu naučiti kako da smanje neželjeno lajanje, ali lajanje je prirodno ponašanje i ne može sasvim nestati.
Psi koriste najmanje 13 različitih glasova za komunikaciju, a među njima su lajanje, groktanje, režanje, cviljenje, jaukanje, zavijanje, škrgutanje zubima i glasno disanje. Lajanje psi koriste u obrani, igri, kao pozdrav, poziv ili kada traže pažnju. Groktanje koriste kao pozdrav ili znak zadovoljstva, češće je kod štenadi. Režanje koriste u obrani, kao dio signala upozorenja ili prijetnje, ili kada ih nešto boli. Psi zavijaju ponajprije kada su ostavljeni sami i traže društvo drugih pasa ili čovjeka, no mogu zavijati i na Mjesec ili kada čuju sirene. Svaki oblik psećeg glasanja ima značenje ovisno o situaciji u kojoj ga pas koristi, a mijenja se ovisno o položaju tijela psa koji se glasa. Jedan od primjera je režanje – ono u osnovi označava nezadovoljstvo i prijetnju, ali ako je pas pri tome u položaju naklona za igru (engl. play bow), tada režanje nema prijeteće značenje, nego je poticaj za nastavak igre.
Znanstvena istraživanja psećeg glasanja donijela su zanimljive rezultate. Analiza akustičkih svojstava psećeg glasanja pokazala je da se struktura laveža mijenja na predvidiv način, ovisno o situaciji u kojoj pas laje. Psi mogu razlikovati različite oblike glasanja drugih pasa i prema tome što čuju oblikovati svoje ponašanje. Znanstvenici su ustanovili i da psi razlikuju barem tri vrste režanja: režanje u igri, režanje povezano s čuvanjem (npr. kosti) i režanje kada se psu približavala nepoznata osoba. Slušajući režanje psi su znali koje je veličine pas koji reži i toj informaciji prilagodili su svoje ponašanje. I ljudi mogu prema lajanju odrediti kako se pas osjeća, odnosno zbog čega laje.
Različite pasmine pasa različito su sklone lajanju, što ovisi o selekciji koju je čovjek proveo prema tome za što su bili korišteni. Smatra se da su pod selekcijskim pritiskom pasmine pasa razvile različiti prag podražljivosti ili razinu uzbuđenosti koja im je potrebna da počnu lajati. Neke pasmine terijera lako započinju lajati (niski prag podražljivosti), a lavež im sadrži visoke tonove. Općenito, lovački psi skloni su pridružiti se glasanju u grupi. Radne pasmine pasa, za koje se očekuje da laju kada obavljaju svoj zadatak, mogu također biti sklone preobilnom glasanju u situacijama koje sliče radnom okolišu za koji su uzgajani. Osim toga, maltezeri su poznati lajavci.
S druge strane, basenji su poznati zbog toga što vrlo malo laju, a mogu “jodlati” kada su sretni. No, naučit će lajati ako odrastu uz neku pasminu pasa koja više laje. I među psima iste pasmine postoje individualne razlike, a pretjerano lajanje je problem koji se susreće i kod mješanaca. Poznavanje osobitosti pasmina korisno je uglavnom kako bi se budući vlasnici pasa mogli upozoriti na što trebaju pripaziti kod odabira kućnog ljubimca.
Lajanje je jedan od normalnih oblika komunikacije pasa, no može postati problem u ponašanju. Neki vlasnici obilno glasanje svog ljubimca ne smatraju problemom dok se ne nađu u novim životnim uvjetima, npr. presele se iz kuće u stan, pronađu novog partnera ili dobiju dijete. Svako ponašanje koje vlasnik smatra problemom ne mora biti nenormalno. Prvo treba razlučiti radi li se o neželjenom ili nenormalnom ponašanju. Nakon toga treba odrediti podražaje koji potiču psa na lajanje, mijenjati okoliš u kojem pas živi, a konačno treningom (učenjem) mijenjati ponašanje psa.
Dogodi se da vlasnici uzmu psa koji im se fizički sviđa, pri tome ne razmišljaju o njegovim psihičkim karakteristikama, odnosno osobnosti, a onda se žale da njihovi psi često i glasno laju. U tom slučaju vlasnici prvo moraju znati da je lajanje prirodni način komunikacije za pse. Postoje psi kojima vrlo malo treba da počnu lajati. Ako je to zbog pasmine (genetike), vlasnici trebaju prihvatiti takvu osobnost svog kućnog ljubimca. Često vlasnici toleriraju lajanje šteneta jer misle da će manje lajati kada odraste, što nije točno. Od prvog dana kada štene dođe u dom vlasnik treba znati kako da svojim ponašanjem dodatno ne potiče lajanje i nagrađuje psa kada je tih i miran. Sljedeći cilj je da vlasnik prepozna razloge zbog kojih pas počinje lajati i da to koristi kako bi psa mogao "omesti" prije nego što započne lajanje. U tome može poslužiti i osnovni trening, bilo da ga vlasnik provodi samostalno ili u nekoj od psećih školica. Problem pretjeranog glasanja najlakše je umanjiti ako je pas mlađi, po mogućnosti štene.
Lajanje može postati pretjerano kad ga vlasnici potiču svojim ponašanjem ili zbog neodgovarajućeg držanja psa. Lajanje može biti prenaglašeno kod pasa koji su zanemareni. Vlasnici često nastoje prekinuti lajanje tako što psu daju pseći kolačić, ponude igračku, pokušavaju s njima razgovarati, kažnjavaju ga fizički ili verbalno, odnosno viču na njega.
U svakoj od tih situacija pas dobiva pažnju vlasnika, a time se potiče takvo ponašanje. Svaki znak pažnje koji pas može dobiti, čak i kada je to negativna pažnja (vikanje, fizičko kažnjavanje), za psa je poticaj da se tako nastavi ponašati, posebno ako se vlasnik inače rijetko bavi psom. Vlasnik ne bi trebao direktno odgovarati na lajanje psa. Ako se sa psom razgovara i time potiče lajanje, treba ga naučiti i naredbi/signalu da se utiša ("tišina" ili "šuti" ili "mir") kako bi se imalo kontrolu nad glasanjem u situacijama kada ono predstavlja problem.
Vlasnici koji su motivirani da riješe problem u ponašanju prepoznat će razloge zbog kojih pas počinje lajati, pokušat će ukloniti uzroke ili preduhitriti takvo ponašanje. Pse koji su prošli osnovni trening može se naredbom/signalom navesti da sjednu ili legnu. Nakon nekoliko sekundi kada je pas tih i miran, nagradi ga se. Odgoda je važna da pas poveže nagradu s dobrim ponašanjem, a ne lajanjem. Tako se psa može omesti u namjeri da započne lajati. Nadalje, treba nagrađivati tiho ponašanje i učiti psa da ne reagira na poticaj lajanjem, već na neki drugi način. Fizičko kažnjavanje općenito se ne preporučuje. Pas kojeg se fizički kažnjava može naučiti da ne laje u prisutnosti vlasnika, no i dalje će lajati kada vlasnik nije u blizini.
Kažnjavanje narušava emocionalni odnos psa i vlasnika, a dugoročno može potaknuti agresivno ponašanje. Ako je lajanje posljedica nekog drugog problema u ponašanju, npr. anksioznosti, ona će se kažnjavanjem pojačati. Jedan od razloga zašto pas jako laje može biti neodgovarajući okoliš u kojem pas živi, što dovodi do toga da je pas pod stresom i frustriran. Obično se taj problem javlja kod pasa koji se ne mogu kretati, stalno su na lancu ili u boksu. Isto tako, pas koji živi u stanu, a ne ide redovito u šetnju i ne kreće se dovoljno, može pretjerano lajati. Na lajanje se može utjecati tako da se promijene uvjeti držanja psa, pruži mu se više prilika za šetnje i kontakt s drugim psima. Psi moraju redovito izlaziti u šetnju, a općenito je pravilo da veći psi te psi koji pripadaju radnim pasminama trebaju više kretanja.
U usporedbi s nepoželjnim, postoji i nenormalno lajanje. Lajanje može biti kompulzivno ponašanje, jedan od simptoma anksioznosti zbog odvojenosti i agresivne igre ili znak sindroma kognitivne disfunkcije.
Ako je lajanje ritmično i ustrajno, ako pas daje visoki prioritet lajanju ili režanju pred drugim aktivnostima, može se sumnjati da se radi o kompulzivnom ponašanju. Takvi psi započinju lajati bez očitog poticaja, a glasanje može biti popraćeno s nekim motoričkim kompulzivnim ponašanjima – vrtnja ukrug ili trčanje i zalijetanje u vertikalne površine, poput zida, ograda ili namještaja. Općenito, kompulzivni poremećaji javljaju se kada su životinje anksiozne, frustrirane i pod stresom. Potrebno je promijeniti uvjete u okolišu u kojem se pas drži te ga naučiti drukčijem ponašanju. Treba odrediti što iz okoliša za psa predstavlja uzrok stresa i frustracije te provesti desenzitizaciju u situacijama koje su uzroci stresa. Vlasnik se sa psom treba ophoditi ujednačeno, bez iznenađenja i kažnjavanja, a psu omogućiti mnogo šetnji i igre.
Konačno, vlasnik bi trebao prepoznati situacije u kojima bi pas mogao započeti s kompulzivnim ponašanjem, omesti ga u tome davanjem naredbe/signala da učini nešto drugo, a zatim nagraditi prihvatljivo ponašanje. Kod nekih pasa problem je intenzitet njihove reakcije kada dođe posjetitelj na vrata ili im pristupi drugi pas na ulici. Njih je lako uzbuditi, a karakter laveža mijenja im se od relativno normalne frekvencije, uobičajenog upozoravajućeg lajanja, u lajanje visoke frekvencije. Dva su svojstva karakteristična za takvo lajanje – promjena u uzorku lajanja događa se brzo, a kad se pas jednom prebaci na drugi tip glasanja, teško ga je ili nemoguće prekinuti, čak i fizički. Najučinkovitije je spriječiti da pas uđe u ovakvo stanje, a dugoročno se rad sa psom treba usmjeriti na promjenu emocionalnog doživljaja situacije u kojoj tako reagira. Kako bi se psu olakšalo i omogućilo učenje, mogu se koristiti neki prirodni pripravci koji djeluju smirujuće. Kod agresivne igre pas može brzo pojuriti prema naprijed grabeći ruke, stopala ili odjeću onoga s kime se želi igrati. Pri tome je lajanje i režanje viših frekvencija nego kod drugih oblika agresije. Agresivna igra može uključivati vrlo spontane napade i teške ugrize. Ovakvo ponašanje može se učinkovito promijeniti uz redovito vježbanje i duge šetnje te trening temeljen na pozitivnom poticanju. Istovremeno treba mijenjati njegovo ponašanje u interakcijama s ljudima i drugim psima. Psi se ne smiju fizički kažnjavati jer tako se potiče agresivna igra.
Neki psi laju kada su uznemireni jer su sami i pate od anksioznosti zbog odvojenosti. Lajanje je obično nekontrolirano, ritualizirano, a što su psi uznemireniji, mijenja se prema visokim tonovima. Takvo glasanje može prethoditi ostalim oblicima anksioznosti zbog odvojenosti (uništavanje, mokrenje na neprimjerenim mjestima, pretjerano lizanje/čišćenje). U takvim situacijama treba liječiti anksioznost zbog odvojenosti, jer pretjerano lajanje jedan je simptom. Stariji psi mogu početi lajati bez nekog razloga, uglavnom zbog promjena u živčanom sustavu koje nastaju starenjem. U tom slučaju treba pretpostaviti neke zdravstvene probleme (gluhoća, bolesti mozga, kognitivna disfunkcija). Smanjeni senzorni kapacitet zbog starenja može stvoriti psu dojam veće izoliranosti, kao i manje sposobnosti da funkcionira uz minimalno svjetlo noću. Nekima će upaljeno svijetlo biti dovoljno da prestanu lajati. Svakako je poželjno zatražiti pomoć doktora veterinarske medicine.
Svatko tko razmišlja o psu kao kućnom ljubimcu trebao bi se raspitati o prirodnom ponašanju i potrebama koje pas ima te kako psi uče. Tako bi se mogli izbjeći mnogi problemi u komunikaciji pasa i ljudi, što bi trebalo smanjiti i broj pasa odbačenih zbog lajanja kao problema u ponašanju.
Više informacija o ovom problemu, ali i brojnim drugim problemima, možete pronaći na Argos, a prijaviti se možete i na individualna savjetovanja.
14 kuća u ulici, 40tak pasa... Ko ima lak san proklet je do kraja života!!! Skoro pa svake sekunde neki laje, a često i "više grupa"!!! Nekima nije dovoljan 1 četveronožni psihijatar, nego imaju 3-4!!! Katastrofa!!! Porez na pse, a ne na nekretnine!!! I taj ima u njemačkoj!! Rive i ulice uz more, su sve izasr.ne i ispišane, najhitnije triba štala u prirodi, i tamo sve pse držati. Ili u svoja 4 zida, bez šetnje ulicama!!!