PUNO ZNANIH FACA S TREŠNJEVAČKOG PLACA
Trešnjevački plac (lipanj, 2020.)
Astronomi promatraju nebesa, a ja već desetljećima Trešnjevački plac.
Gušt je isti.
Svaki dan nešto novo.
Oni traže nove svjetove i odgovore na pitanja jesmo li sami u ovom ludilu, a ja najbolje voće, povrće, meso…
Kumice su za mene izvanzemaljke.
Čudotvorke. U svakodnevnom hodočašću mnoštvo svima dobro znanih faca.
Umjesto lopte Dražen Ladić drži desetak tegli cvijeća.
– Vozim ih u Ozalj. Kraj starog grada imam vikendicu pa želim ukrasiti okoliš.
– Nema te na Dinamovim feštama?
– Iskreno, tek u zadnje vrijeme stižu pozivi. Prije, kad bih svratio u klub pozdraviti zaposlenike, čuo bih iza leđa: “Što ovaj opet hoće?” A samo sam došao pozdraviti stare znance.
– Mamić?
– Nemam ama baš ništa protiv njega. Naprotiv, dobro znam koliki je njegov doprinos u rezultatima Dinama i reprezentacije.
Dotaknemo se i golfa koji Ladić još uvijek “napucava” i zaključimo kako je ogromna provalija između “profića” i povremenih rekreativaca.
– Ma, slično kao i u tenisu. Pričao mi je Zvone Boban da mu Goran Ivanišević u svakom gemu daje 30 fore i stalni servis. I nikako da dobije.
Od nogometaša konstanta na placu je i bivši zagrebaš Domagoj Verhas.
– Ja sam ti iz Đakova, a mi Slavonci uživamo u kuhanju.
Košarkaše predvodi moj stari znanac Mihovil Nakić. Dobitnik Bućara sigurno je najviša faca s našeg placa.
Reprezentativac estrade je Zrinko Tutić.
Likovnjake među pušlekima i grincajgom zastupa Vanina Topić.
Strelce Biserka Vrbek, najljepša baka Špišićeve republike.
Najbrojniji su ipak filmaši i kazalištarci.
Gledam tako redatelja i profesora Antonija Nuića kako izlazi iz najbolje gradske pekare Bread Cluba i s vučjakom juri na plac.
Između dva zalogaja koja dijeli s prekrasnim ljubimcem pitam ga ima li štogod talenata na Akademiji.
– Možda najnadarenija generacija. Čudo. Njihovi filmići za prijemni bili su mala remek-djela – tvrdi Nuić, koji piše scenarij za svoj novi film.
Redoviti slalomaš među štandovima je Kruno Šarić, koji se prisjetio hodočašća na histrionsku “Gričku vješticu”, u kojoj su on i Ena Begović igrali Sinišu i Neru.
– Imali smo na Opatovini i u Lisinskom više gledatelja od Dinama.
Nadomak placu, kod frizerke Jasminke Alić, zurku sređuje Amar Bukvić.
Dok mu mašinica skakuće po kosi, pitam ga kako to da u “Zlatarovu zlatu” igra Grgu Čokolina...
– Projekt još čeka na “prolaz”. Prema redateljskom konceptu, Čokolin nije grbava nakaza, nego šarmantni zloćko.
Kod dinamovaca Iveka, Drageca i Marijana u mesnici Martinjak redovit je kupac Goran Grgić.
– Imaju super ćevape, pljeskavice, vratinu… za roštiljanje u mom vrtu. Naletim i na brizle.
Najsrdačnije odnose s kumicama ima glumac Darko Janeš.
On šarmira prodavačice dok njegova supruga, kostimografkinja Đurđa, kupuje namirnice.
Godinama na ulazu u plac grad nije popravljao razvaljene kamene kocke.
Sam sam uganuo gležanj.
Đurđa je prošla puno gore.
– Dugo sam bila u gipsu. Naravno da sam tužila grad.
Sad su kocke postavljenje.
Noga zaliječena.
A što se tužbe tiče…
Valjda neće biti “piš ga vrit”.
Srećem i Helenu Minić-Matanić s vrećicama bez troje dječice.
– Čuva klince?
– Tata!
Bogme vidio sam nekoliko puta i redatelja roditelja kako trži.
Neki dan reče Dalibor mojoj starijoj napasti Miji najveću istinu o našem božanskom kvartu:
– Na Trešnjevci se spaja nespojivo, nepredvidiva je.
A kako sam ja svakodnevna mušterija, kumice mi se rugaju i sprdaju s mojim egom.
– Gospon, ki nije za zabavu taj ide u nabavu.
Sve nas je više muških koji nismo za zabavu pa s vrećicama kružimo po placu.
Na te šprdnje uzvratim jednim događajem iz svoje obitelji.
Supruga je dala mom rođaku ceker i spisak za plac, a on joj ljutito odbrusi:
– To ti je ženski posao!
– Onda me jebi. To ti je muški posao – uzvrati ženica.
On je pogleda i uzvrati:
– Ma daj mi radije spisak!
Uz lijepu Helenu, gavelijanke Nataša Janjić, Ivana Bolanča, Anja Đurinović, Ana Kvrgić, pa Matija Prskalo, Mara Mikulić, Barbara Prpić, Ana Marija Bokor Vrdoljak, Matilda Sorić… istinski su ukrasi najljepše tržnice u gradu.
Sorry, Dolac.
Sorry, Britanac.
Sorry, Kvatrić.
Nemate vi to.
KAD SE KREŠO GOLIK NAPIJE, A PREĐU UBIJU PRIJATELJI
Histrionski šank (lipanj, 2020.)
Na barskim stolicama u histrionskim kafiću Vitez je konstanta, a gosti se kotrljaju.
Odlazećeg redatelja Zorana Mužića zamijenio je glumac Zlatko Ožbolt.
Dva Zlatka razmjenjuju vinska iskustva.
Godinama su uz svoje brajde.
Vitez uz “histrionček” na Kapelščaku.
Ožbolt uz svoj traminac na Šestinama.
– Vrijeme je radova u vinogradu. Sam da nas tuča ne strefi – konstatiraju obojica, dok se šanku približava Krešo Dolenčić.
– Imaš broj Emila Gabrića? – trzne me i objasni da bi vrhunska violinska izvedba odlično pasala uz Krležu kojeg priprema Goran Matović.
Ožbolt odjuri u Šestine, a Vitez se prisjeti kako je prvi put u životu nacugal legendarnog hrvatskog filmskog redatelja Krešu Golika.
– Dugo sam ga molil da dojde pogledat “Dnevnik malog Perice”, histrionsku verziju njegova kultnog filma “Tko pjeva zlo ne misli”. Nikak se ni dal navleč. Pokušal sam i prek njegove supruge, koja je delala u našem udruženju. Bezuspješno. A onda se jenput samo pojavil. Bil je tak oduševljen da smo dugo pripovedali na šanku. Dobro si je potegnul. Posle sam čul da se tad prvi put u životu nacugal.
Inače sam godinama hodočastio u Vinogradsku ulicu kod vjenčanih kumova Zorana i Vesne Trputec, koji su stanovali ispod Golikovih. Jednom zgodom je Krešo moju zgodnu kumicu Vesnu iznenadio ponudom.
– Snimam film “Živjeti od ljubavi”. Mogla bi igrati glavnu ulogu.
– Ma koji film, koja uloga. Nisam ti ja za to – odbila je Golika moja kumica pametnica pa je uz Šerbedžiju zaigrala Vlasta Knezović.
Sad se Vesna igra s unucima u Širokom i Mostaru.
A mogla je biti filmska zvijezda.
U produžetku šankerske spike sjetismo se pokojnog Pređe Vušovića.
– Njega su ti ubili njegovi najbolji frendovi. Potezali su ga od šanka do šanka da ih zabavlja. Boljela ih je ona stvar za njegovo zdravlje – tvrdi Krešo, a ja ga “navučem” da mi ispriča kako je štrikačica tepiha Jagoda Buić za njegova mandata režirala Richarda III. u Gavelli.
– Znaš li ti gdje je Pređo stanoval? U šupi blizu Blata i Selske ulice. Kako mu već utjecajni frendovi nisu riješili stan, ponadao sam se da će to učiniti Buićka kod koje je igrao Richarda.
– Stativa?
– Da! Njen muž bio je jedan od najmoćnijih ljudi u Svjetskoj banci. Vjeroval sam da će financirati projekt i pomoći Pređi. Na kraju je sve platila Gavella. Čak i taksije kojima se vozikala Jagoda.
Pređo u podrumu bio, u podrumu ostao.
Vrijeme uz “putno” polako curi.
Vitez poslije operacija herca još nije onaj pravi.
Nema serije “putnih pića”.
Više su to spike uz kiselu.
Jebi ga, stari se.
P. S. Prije par dana u Taču smo lagano pijuckali Miraz kad se s kobasicama nacrtao dr. Bojan Biočina, kirurg koji je izrezbario Vitezov herc.
Dok je rezuckao ličke delicije, pitam ga hoće li nas Zlatko još dugo “masirati”.
– Hoće, hoće! Druga operacija potpuno je sanirala njegove srčane probleme.
Lijepo je to čuti.
Što bi mi bez Zlatkova “urlanja”.
Ma, samo nek viče.
Što jače, to zdravije.
ĆIRINA “PUTNA” S EKIPOM IZ KARAKE
Caffe Kaptol centar (lipanj, 2020.)
Nakon jedne od tisuću fešti vezanih za čarobnu eru “bijelog šala”, dogodilo se nešto što treba pamtiti i zabilježiti.
Ekipi iz Karake – Mlinariću, Deveriću, Mariću, Mustedanagiću, Mohoru… na cugi u Kaptol centru priključio se njihov trener Ćiro Blažević.
Prvi put pred njim igrači cugaju li, cugaju.
Gleda ih Ćiro.
I prelomi.
– Ljubavi, što ti to piješ? – obrati se Jasni, slatkoj ženici Štefa Deverića.
– Džin-tonik.
A onda Ćiro iznenadi društvo i svoju “kontrolnu” sjenku Miru Para.
Čini mi se i samoga sebe.
– Sine, donesi meni to isto!
Par se nećkao.
– Odoh po piće, pa nek se pamti da se Ćiro ispijao “putnu” s ekipom iz Karake – uskočim i odjurim do šanka.
Dok se ne predomisli.
Smije se pored Ćire Mario Mihaljević, uz Pjera Vukelića neizostavna ikona Dinamova proljetnog ludila.
Odjednom, uz rundu, s razglasa grmi “Džuli”, koju je za Danijela napisao Mario.
– Dečki, Mario je s tom pjesmicom zaradio duplo više od svih vaših nagrada za osvojenu titulu prvaka – peckam ih uz “Džuli”.
– Istina. Toliko sam dobio čim sam prvi put ušao u banku – potvrdi Mario kojem je “Džuli” sagradila kuću na Trešnjevci.
Javljaju mi se, uz piće, iz Bjelovara Nenad Cvetko i Bogdan Diklić.
– Daj nam pošalji broj Marka Mlinarića.
Šaljem i kažem Mlinki da će ga zvrcnuti Diklić, koji je porijeklom iz bjelovarskog kraja, odakle je i njegova pokojna Minja.
Na tapetu je došao i Faćo Dautbegović.
– Bio sam na tekmi protiv Bora kad si gutnuo gol sa 60 metara – “štipnem” legendarnog vratara plavih.
– Ma šta je to? Pa na tekmi Radnički – Velež u Nišu Mariću je golman Pantelić zabio gol iz svojih “šesnaest”.
Ćiro i Miro podsjećaju Džemu da je obećao čuveni burek njegove nune.
– Stiže u subotu!
I bogme tepsije s burekom i zeljanicom prvo obradovaše staru škvadru u Saloonu.
– Druga je za Ćiru, koji me čeka kod Charlieja – ugasi našu lakomost Džemo.
Burek je čudo.
A tek nunine baklave…
Na kraju druženja u Kaptol centru Predrag Jurišić podsjeti me da smo Zajec i ja još uvijek dužni janje za onu kasnonoćnu tekmu na Maksimiru o kojoj sam pisao u Nedjeljnom VL-u.
– Židaka, Tironija i Pave više nema. Tri puta morao sam zabijati pobjednički gol kod 11:11. Red je da tiplate to janje.
Pristadoh.
Siguran sam da je za i Zeko.
Ne bi bilo loše da se ova ekipa skupi kod njega u Draganiću.
S Ćirom na čelu.
Naravno.
Lijepo ga je bilo gledati s cugom u ruci.
Nikad nije kasno početi.
Pa makar u devedesetima.
Putne produžuju život!
