Prvi put kad je Meike Stanković stigla na brdo iznad Dubrovnika i kročila u utočište za pse na Žarkovici ugledala je njega. Bila je to ljubav na prvi pogled.
– Odmah sam znala, ako uzmem novog psa, to će biti on. Iako su svi psi tamo dragi, svaki na svoj način, i najradije bismo ih sve poveli sa sobom. Ali s Milom sam odmah osjetila povezanost, a moja obitelj složila se s tim. Na tijelu je imao veliki ožiljak. Dakle, već je prošao teška vremena koja su ga obilježila i to je bio samo još jedan razlog da mu pružimo lijep dom – kaže nam Meike. Milo je pronađen u jednom selu. Odbačeni lovački pas, po riječima veterinara, poliven je vrućom vodim ili uljem od čega su nastale teške opekline. A sve je počelo, kaže nam ova Njemica, inače u braku s Dubrovčaninom, kad je prije godinu i pol čula za Žarkovicu.
– U Njemačkoj puno ljudi zna za Žarkovicu. Naše kćeri Sofia i Emilia zajedno su gledale njihovu stranicu i odmah poželjele udomiti psa. Imale su raznolike i kreativne ideje zašto bismo trebali imati i trećeg psa. Bila sam protiv, mislila sam – imam samo dvije ruke i dosta su nam dva psa – prisjeća se. Stoga je kćerima predložila da zajedno odu do Žarkovice, pomognu u brizi za stotine pasa i učine dobro djelo. Napravile su to bez odgađanja, jer vrlo često borave u Dubrovniku.
– Pola dana pomagale smo čistiti prostor, a ujedno pokušavale psima posvetiti što više pažnje. Bile smo oduševljene koliko je tamo ljubavi i kako su ti ljudi predani psima. Teško nam je bilo povjerovati da se tako malo ljudi može nositi s toliko puno posla. A uz to uvijek imaju vremena da pomaze pse, porazgovaraju s nama. I poznaju svakog psa, njegovu osobnost. To se može samo kad radiš sa srcem – priča nam. Dodaje kako su nakon prvog dana provedenog u utočištu bile iscrpljene, ali sretne i vrlo impresionirane jer ti ljudi rade divan posao bez puno pomoći, pogotovo u ovim izazovnim vremenima.
– Vratile smo se kući, djeca su sve oduševljeno ispričala ocu i opet naglasila da moramo udomiti barem jednog psa. Nakon nekoliko dana i suprug je htio vidjeti što mi to radimo. Mlađa kći Emilia bila je oduševljena i nas troje otišli smo u azil. Sve je bilo riješeno kad je molećivo pogledala oca – kaže Meike. Kad su se vratili kući, starija kći Sofia zagrlila je Mila i zaplakala od radosti. I tada je, dodaje Meike, znala da je odluka ispravna. Milo se sjajno snašao, slaže se s njihovim psima Mašom i Leom. Pametan je, brzo uči i vrlo je zahvalan.
– Milo je naš prvi pas iz azila. Nakon našeg iskustva s njim i ostalim psima na Žarkovici, uvijek bismo opet udomili psa i to svima preporučujemo. Dobar je osjećaj pomoći životinji, a psi su nevjerojatno zahvalni – kaže M. Stanković. Na Žarkovici su doznali da se Udruga za zaštitu životinja Dubrovnik brine o svim životinjama u nevolji. Gledali su kako im turisti i domaći ljudi donose mačke, mačiće, ptice, kornjače, guske, lisice. Kad god su u Dubrovniku i imaju goste, uvijek ih pokušaju odvesti i na Žarkovicu kako bi vidjeti što se tamo radi, pomogli, upoznali i druge ljude o svemu, ali i udomili psa. Ističe, svi su oduševljeni brigom o životinjama. Gosti primjećuju da u Dubrovniku i okolici nema pasa lutalica, jer svi su na Žarkovici.
– Kad god nađemo vremena, pomažemo im, prošećemo pse, očistimo boksove. Objavljujemo fotografije pasa na našim Instagram i Facebook stranicama. I što je najvažnije, učimo djecu da ne mogu okrenuti glavu. A nije uvijek lako, poteknu i suze. Posebno je tužno kad su u pitanju kujice s bebama ili stariji psi – ističe Meike.
Turisti prepoznaju sve što se na brdu događa, potvrđuje to i Tripadvisor u kojem je Žarkovica na četvrtom mjestu među destinacijama koje u Dubrovniku treba obići. A Meike Stanković sretna je što su pronašli Žarkovicu. Njihov doprinos je mali, ali ako svi daju i mali doprinos, on postaje velik. I zahvalni su što postoje ljudi, među kojima su Sandra, Tomo, Anica, ali i drugi volonteri i prijatelji Društva za zaštitu životinja Dubrovnik koji nesebično pomažu životinjama.
Kaj njemu dođe Milo Đukanović?