Pješice uzbrdo po Sljemenu, po sat ili čak dva, pa na skijama niz padinu, improviziranom i neutabanom snšezdesteih ježnom stazom – prizori su to kojih se danas živo sjećaju tadašnji skijaški entuzijasti. Strojeva za uređenje snijega nije bilo, no zato snijega nije nedostajalo, a nekada je toliko napadao da se na Sljeme nije ni moglo ići. Ozarenih lica i crvenih obraza skijaši su neumorno provodili dane na snijegu, od ranoga jutra pa do večeri. Istodobno u Gorskom se kotaru naveliko „letjelo“ skijaškim skakaonicama u Mrkoplju ili Delnicama, kamo su zaljubljenici u snijeg pristizali vlakom iz cijele Hrvatske. U sedamdesetim smo godinama proteklog stoljeća. Istražili smo, naime, kako smo zimovali prije pedeset godina.
Vladimir Mihaljević Lala stigao je na svijet 1947. godine, a prve skijaške korake napravio je još kao dječak u skijaškoj sekciji tadašnjeg Planinarskog društva Rade Končar. Skijaši su tada, kaže, bili pravi entuzijasti jer se na skijanje stizalo pješice, a radi toga su bili i vezani uz planinare. Nakon što je 1954. izgrađena prva sjedežnica na Panjevini, započelo je ozbiljnije skijanje na Sljemenu. Novi zamah donijela je žičara četverosjed, koja je zaživjela 1963. Skijanje se s vremenom odvojilo od planinara.
– Do sedamdesetih godina skijalište se na Sljemenu uredilo, ali i postalo premaleno za sve koji su željeli doći i uživati u snijegu pa je u to doba 120.000 Zagrepčana išlo na skijanje u inozemstvo, ponajprije Austriju. No na Sljemenu je uvijek bilo aktivno – započinje Vladimir Mihaljević, čije je ime itekako prepoznatljivo u skijaškom svijetu. Trenirao je u svojoj dugoj karijeri niz profesionalnih skijaša kao što su Natko Zrnčić Dim ili Tin Široki. Desetljećima je već izbornik reprezentacije Zagreba, a okušao se i kao skijaški sudac.
Kada je spomenuto planinarsko društvo ukinulo skijašku sekciju, osnovan je Skijaški klub Končar, a Mihaljeviću je kolega u klubu u to doba bio i legendarni Ante Kostelić.
– Nije bilo škola skijanja, učili smo jedni od drugih. Ako niste pali dvadeset puta na dan, nešto nije bilo u redu. Staza nije bila uređena, a vi niste imali razvijenu tehniku. Na Činovničkoj livadi skijalo se stazom koju smo utabali tako što smo hodali na skijama popreko. Kad ste izašli iz širine te skije, koja je u to vrijeme iznosila dva metra, skija bi vam zapela sa strane i istog biste trenutka pali. Naučili smo onda nešto pa smo trojica jedan uz drugoga hodali i tako dobili utabanu širinu od šest metara. Ujutro u 7 sati bismo krenuli iz Zagreba na Sljeme, a vratili se doma navečer, cijeli dan smo bili na snijegu, što je danas nezamislivo. Spuštali smo se s Činovničke livade preko Brestovca na tunel, kroz šumu i u mraku, a bio nam je to najljepši doživljaj tih šezdesetih i sedamdesetih godina. Tko je to mogao izvesti, uistinu je znao skijati. Ni lampe nismo imali, a nije nas ništa bilo strah. Bile su to najljepše godine hrvatskog skijanja – smješka se Mihaljević s nostalgijom u glasu.
Nije skijanje tada bilo statusno pitanje niti znak imućnosti. Naprotiv, na skijanje i zimovanje išli su građani koji su pazili na svoje zdravlje i stoga pridavali pažnju kretanju na svježem zraku.
– Svi su dolazili na Činovničku livadu, nosili sa sobom špek i kobasice, skijali i uživali – dodaje naš sugovornik.
Posljednji ozbiljniji snijeg u Zagrebu i na Sljemenu pao je 2013. godine, no kada nebo "zakaže", uskoče danas ledomati, odnosno sustavi za umjetno zasnježenje pa se zabijele sljemenske staze.
Iako ni u Gorskome kotaru zime nisu kao što su bile prije pola stoljeća, taj je kraj Hrvatske mnogima i danas omiljeno snježno utočište, posebice ako nemaju novca za zimovanje u Alpama. Prije pedeset godina u Gorskom su kotaru bili popularni skijaški skokovi. Prva je hrvatska skakaonica, naime, sagrađena u Mrkoplju još 1934. godine, a 1936. održano je međunarodno natjecanje u skijaškim skokovima na kojem je Norvežanin Jahr skočio tada fascinantnih 46 metara.
Godinu dana nakon mrkopaljske, izgrađena je i prva skakaonica u Delnicama, drvena građevina s koje su skakači skakali do 30 metara. Zanimljivost je da je delnička skakaonica bila u „punom pogonu“ i većim dijelom Drugog svjetskog rata, točnije u doba talijanske okupacije Delnica. Neki od talijanskih vojnika bili su iz alpskog dijela Italije i razumjeli su se u skijaške skokove pa su priređivali natjecanja na kojima je ponekad sudjelovala i domaća mladež.
Drvena je konstrukcija do 1947. već bila dotrajala i devastirana pa se počelo razmišljati o gradnji nove skakaonice. Nova skakaonica bila je 45-metarska, no kako je broj zaljubljenika u skijaške skokove konstantno rastao, do sedamdesetih godina doživjela je već dvije rekonstrukcije i na kraju se "transformirala" u 75-metarsku.
Kada govorimo o zimovanju u Gorskom kotaru prije pedeset godina, ne možemo zaobići Petehovac. U zaleđu Rijeke i kvarnerskog priobalja, u središnjem području Gorskog kotara i neposrednoj blizini Delnica, nalazi se Planinski centar Petehovac – kolijevka hrvatskog planinarstva i skijanja. Smješten je na platou istoimene planine na nadmorskoj visini od 1035 metara s kojeg se pružaju vidici na sve četiri strane, a jedinstveni su oni na Delnice, Nacionalni park Risnjak i slovenske Alpe. Zbog svoje iznimne ljepote, ovo je područje 1963. godine zaštićeno i proglašeno značajnim krajolikom.
U zimsko doba od Rijeke do Delnica vozili su specijalni vlakovi, zvani "snježni vlakovi". Putnici su zatim pješice stizali do podnožja vučnice koja bi ih prevezla do Petehovca. Skijaši su mogli u to doba koristiti tri skijaške staze, u ukupnoj dužini preko 6000 metara. Sve do 1986. godine, kada je zbog dotrajalosti zatvoren, Petehovac je bio okosnica turizma u Gorskom kotaru.
Kako se navodi na internetskim stranicama Planinskog centra Petehovac, potpuno devastirane zgrade i vučnica srušene su 1998., a okolni zapušten teren očišćen te počinje gradnja novog sportsko-rekreacijskog centra sa skijalištem.
Kada danas vodi umirovljeničke turističke grupe na Petehovac, Jelena Holenko nerijetko sluša priče iz njihovih mladenačkih dana provedenih na tom području.
– Dolazili su vlakom u Delnice i ta su putovanja, vjerujem, bila pogodna za svaki džep. Je li si baš svatko mogao priuštiti noćenje u planinarskom domu, to ne znam, ali svi pričaju o veselim druženjima i odličnim zabavama na kojim se neprestano plesalo i pjevalo, spomenutoj vožnji vlakom i rekreaciji na snijegu – govori nam Jelena Holenko, osnivačica i vlasnica turističke agencije Lynx & Fox. No prisjećaju se stariji i kako su se vučnicom vraćali u dolinu po noći, a za niskih temperatura vučnica se znala zalediti pa bi ostali visjeti, i to duže vrijeme. Kako se radilo o jednosjedu, nije im bilo svejedno samima na visini...
Za razliku od današnjih vremena, vučnice nisu nekada postojale na sanjkalištima, a svaki je brijeg bio potencijalno sanjkalište.
– Vučnica omogućava komfor i prolongira zabavu jer se više puta možete spustiti, ali mi smo opet „bildali“ mišiće, penjali se i spuštali, cijeli smo dan mogli tako – prisjeća se naša sugovornica svoga djetinjstva.
Prisjeća se i suprugove bake koja je u sedmom mjesecu trudnoće na skijama išla na ginekološki pregled iz Mrkoplja u Delnice.
Gorani su ovoga adventa imali priliku evocirati uspomene na davna zimska vremena – na izložbi starih sanjki i skija. Sanjkaški klub „Prepnek“ Delnice podsjeća i kako je drvno poduzeće „Jela“ Delnice, osim skija, prije 60-ak godina proizvodilo i saonice, te da je na delničkom potoku u prosincu 1959. godine uz pomoć osnovnoškolaca organiziralo javnu provjeru tehničke ispravnosti i izdržljivost saonica. Svaki je učenik na dar dobio sanjke. Kako su se delničke sanjke pokazale, najbolje govori podatak od više desetaka tisuća proizvedenih primjeraka. Serijska proizvodnja obustavljena je 1962. godine zbog nerentabilnosti.
Planinarsko društvo Rade Končar.