Rijetko se događa da baš svi o nekoj grupi ljudi imaju samo riječi divljenja, pohvale, poštovanja i zahvalnosti. I zapravo, trebamo biti zahvalni što postoji i što znamo da će uvijek biti tu kada zatreba. Ta plemenita, srčana, odvažna i požrtvovna grupa dobrih ljudi znana je kao Hrvatska gorska služba spašavanja. Ili kraće – HGSS. Samo četiri slova, a u njima je cijeli jedan svemir. Oni odabrani prema kriterijima i tijela i uma i duše. Takve uvjete zadovoljavaju osobiti pojedinci. I pojedinke. A ovaj put našem ćemo HGSS-u dati ženski glas. Što to znači biti pripadnica HGSS-a, kako se to postaje, koje akcije i po čemu pamte te o još mnogo drugih tema porazgovarali smo s pet naših gorskih vila – Jasminom Benčić Martinjak, Majom Grozdanić, Ivonne Anom Lančić, Marikom Marić i Janom Mijailović.
Ovu započinjemo s magistrom geografije Jasminom Benčić Martinjak, članicom HGSS-a Zlatar Bistrice. Rođena je u studenom 1987. u Zaboku i trenutačno sa suprugom i sinom živi u Zagorju, u Konjščini.
– Do pristupanja HGSS-u došlo je spontano. Kako sam uvijek bila sportski aktivna i bavila se trčanjem i planinarenjem, u Službu me pozvao i za članicu predložio prijatelj. Prije točno deset godina, nakon pristupnog intervjua i razgovora s vodstvom HGSS-ove Stanice Zlatar Bistrica, postajem članicom. Tada nisam bila udana i nisam imala djece tako da me nisu morile brige kako će to prihvatiti moja obitelj, a roditelji i brat podržali su me kao i uvijek do tada. Sada sam žena i majka i naravno da je situacija složenija, no suprug je također član HGSS-a pa ne postoje nesuglasice i nerazumijevanje za odlazak od kuće – otkrila nam je Jasmina koja je u HGSS-u voditeljica Odjela kartografije za područje cijele Hrvatske.
Odjel je to, pojašnjava, koji se bavi izradom fizičkih, odnosno tiskanih i digitalnih turističko-planinarskih zemljovida neurbanih područja i područja od značaja za planinare i rekreativce. U suradnji s Hrvatskim planinarskim savezom (HPS) i pod pokroviteljstvom Ministarstva turizma i sporta najnoviji proizvod Odjela je i web aplikacija "sigurnestaze.hr".
Jana Mijailović: Nikada od svojih nisam osjetila da rade razliku prema ženama, ali jesam od javnosti, pogotovo od drugih žena. Jako me ljute kvote koje nam se nameću da bi se razvijala raznolikost. Postoje aktivnosti koje to dopuštaju, ali ne i one gdje je nečija sposobnost odlučujuća za ishod
– Ta aplikacija omogućava korisnicima pretragu svih planina, vrhova, planinarskih objekata i označenih puteva, planiranje rutama prema vlastitim mogućnostima, preuzimanje GPX tragova, provjeru točnosti i pouzdanosti podataka nadležnih institucija i na kraju komentiranje i raspravu korisnika o stvarnom stanju na terenu, a sve u svrhu doprinosa i povećanja sigurnosti u prirodi – ponosno ističe naša sugovornica kojoj je teško precizirati u koliko je akcija HGSS-a dosad sudjelovala.
– Ali svakako se radi o desecima akcija potraga i spašavanja. Akcije su uglavnom na području Krapinsko-zagorske županije, gdje je Stanica Zlatar Bistrica i nadležna. Naravno, postoje i situacije kamo odlazimo u ispomoć drugim stanicama diljem Hrvatske kada se radi o opsežnim i zahtjevnim akcijama. Osim akcija potraga i spašavanja, HGSS sudjeluje i u akcijama u okviru civilne zaštite, u slučaju elementarnih nepogoda kao što su potresi ili poplave, a uvijek smo na raspolaganju i jedinici lokalne samouprave ako se dogodi nešto u čemu možemo pomoći – kaže nam Jasmina i dodaje da neke potrage znaju biti vrlo emotivne, kada je u sam proces uključena i obitelj nestale osobe, a ponekad je potrebno pomoći velikom broju ljudi, kao kod poplava oko Gunje.
Kad je pitamo kako bi opisala HGSS, atmosferu i odnose koji vladaju među članovima i članicama, odgovara da unutar Službe ne postoje razlike.
– Svejedno je kojeg ste spola, koliko imate godina, kojeg ste podrijetla ili zanimanja. Svi smo tu sa zajedničkim ciljem i vizijom. Upravo je zato atmosfera uvijek pozitivna i prijateljska, ma koliko je situacija u kojoj se potencijalno nalazimo teška i zahtjevna. Mislim da je, uz svu tehničku izvrsnost i posjedovanje vještina potrebnih za spašavanje života, glavna odlika svih spašavatelja velika doza empatije i istinske želje da se pomogne drugome u nevolji. Biti članom HGSS-a iziskuje puno vremena i često vlastite obveze, poslovi, obitelj, proslave i druženja padaju u drugi plan. "Radno vrijeme" je 24 sata na dan, 365 dana u godini. Jednostavno, postoje ljudi koji su spremni pomoći i kojima su upravo taj proces i čin najveća nagrada koju trebaju. Vidjeti osmijeh na licu unesrećenog, vidjeti obitelj ponovo na okupu, ponos i osjećaj zadovoljstva nakon uspješno obavljenog posla, to je plaća članova – uz veliki, srdačni osmijeh uzvratila je Jasmina koja je u HGSS-u zaposlena na puno radno vrijeme.
Marika Marić: Najdraža akcija mi je bila potraga u kojoj, izgubljenu na Papuku, pronalazimo moju prijateljicu iz djetinjstva s kojom me rat razdvojio na 30 godina. Život piše najluđe romane
S druge strane Medvednice pak, u Zagrebu, 1978. rođena je Maja Grozdanić, aktivna planinarka i planinarska vodičkinja koja je zbog dugogodišnjeg rada sa psima željela pridonijeti u stvarnim akcijama i potragama za izgubljenim osobama pa je od prvog dana 2019. članica HGSS-ove Stanice Novska. I naravno, kao vodičkinji potražnog psa, njezina su zaduženja potrage za nestalim osobama.
– Dosad sam sudjelovala u 15-ak potražnih akcija, no tu su još i brojne druge aktivnosti koje se obavljaju unutar Službe, poput osiguranja sportskih događanja, prezentacija rada i slično. Pamte se, naravno, one akcije koje su završile pronalaskom. Tako smo se moj tadašnji pas i ja, nedugo nakon što sam pristupila službi, priključili akciji potrage za starijom gospođom. Među prvima smo došli na teren i nakon nekoliko sati potrage uspjeli pronaći izgubljenu i dezorijentiranu baku u šumi. To nam je bila prva potraga sa sretnim pronalaskom jer je osoba bila živa. Osjećaj je bio neopisivo dobar – prisjetila se Maja svog "vatrenog krštenja", nastavljajući kako HGSS čine volonteri koji se i u privatnom životu bave "outdoor" sportovima i hobijima do te mjere da su postali izuzetno stručni i sposobni.
– Za svoj rad ne očekuju novčanu naknadu te im to nije motiv zbog kojega to rade. Kao neka od beneficija koje članovi ostvaruju unutar HGSS-a može se istaknuti zaista odlična edukacija i mogućnost usavršavanja stečenih vještina. A za postati i biti dio HGSS-a, mislim da je najbitniji timski rad i spremnost na pomoć bez ikakvog kalkuliranja. Jasno, pritom su neophodni i fizička te psihička spremnost za nošenje sa stresnim situacijama. Nekome je to što radimo nepojmljiv gubitak vremena, a nekome će ispuniti i uljepšati život – govori nam Maja, domećući da i njezin poslodavac te kolege na poslu, a zaposlena je u privatnoj farmaceutskoj kompaniji, imaju razumijevanja i izuzetno poštuju njezin angažman u HGSS-u.
Kako se djelovanje HGSS-a temelji na volontiranju, što je jedna od najvećih ljudskih plemenitosti, pitamo je jesu li ljudi danas spremni drugima pomoći a da ništa ne traže zauzvrat.
– Kolege u HGSS jesu, inače ne bi bili ovdje. Ali ako mislite na društvo, mislim da i u drugim sferama ima ljudi koji nesebično pomažu drugima te za to ne očekuju novčanu naknadu. Svatko može pomoći ako za to ima poriv. Naravno da ima i onih koji to ne razumiju i sve gledaju kroz sferu osobne novčane dobiti. To je tako. Svijet mijenjamo počevši od sebe – uzvratila je Maja, osvrnuvši se i na to ima li HGSS dovoljnu podršku u društvu i institucionalno, pri čemu je navela da HGSS na području cijele zemlje djeluje kroz svoje stanice koje se financiraju iz proračuna gradova i županija te donacija.
Ivonne Ana Lančić: To što sam članica HGSS-a čini me ispunjenom, zadovoljnom i hrabrijom. U nekim situacijama naučila sam se samokontroli i kriznom menadžmentu pa tako na poslu mogu funkcionirati staloženije i mirnije
– Naravno da bogatiji krajevi mogu izdvojiti i veća sredstva, no i stanice u "siromašnijim" sredinama imaju jednak broj aktivnosti koje također troše nužnu opremu, a sredstva jednostavno nisu dovoljna za nabavu nove opreme. Recimo, nakon potresa naš prostor u Sisku uništen je, a novi nemamo, pa je to nešto što bi nam najhitnije trebalo – objasnila je Maja koja je uvijek okružena sa svoja dva vjerna psa.
A o našoj sljedećoj sugovornici najprije smo doznali ove informacije – Ivonne Ana Lančić, iz Virovitice, liječnica, HGSS Orahovica, u Zagrebu je na specijalizaciji, radi i na hitnoj u Orahovici i u helikopteru u Osijeku. I tko nakon ovakvih podataka ne bi poželio upoznati osobu čije je ime okružilo toliko zanimljivih životnih crtica. A pritom ima samo 29 godina. I upoznali smo je. Ivonne Ana rođena je u lipnju 1995. u Virovitici, gdje i sad živi i radi kao liječnica u hitnoj medicinskoj službi. Članicom HGSS-ove Stanice Orahovica postala je prije tri godine. I njezin budući suprug također je dio HGSS-a.
– Ono što me ponukalo da se priključim HGSS-u povezano je prije svega s mojim osnovnim odabirom radnog mjesta i životnog poziva, a to je želja za pomaganjem i empatija prema pacijentima i unesrećenima. Recimo da je u početku u mom okruženju bilo malo negativnosti prema tom mom odabiru, jednako kao što je isto negodovanje postojalo i kod odabira mog stalnog posla u hitnoj medicini. Uvijek se tu sjetim svoje bake kojoj je sve to jako stresno i strašno. Ona se uvijek jako brine kada joj se javim s nekog dežurstva ili tečaja u šumi, na rijeci ili stijeni. Sve je to samo strah, što je prirodno. Moje zaduženje, kao liječnice u HGSS-u, ali i kao svakog drugog spasioca, prvenstveno je pronaći, pružiti prvu neodgodivu pomoć i spasiti unesrećenu osobu. Dosad sam sudjelovala u velikom broju akcija, a izdvojila bih dvije koje su mi ostale u sjećanju kao dosta teške i naporne. Prva akcija bila je pad vojnog aviona na predjelu općine Voćin, a druga je bila potraga, zbrinjavanje i transport unesrećene osobe s povredom vratne kralježnice u potpuno nepristupačnom dijelu šume. Obje akcije bile su vrlo stresne i zahtijevale su fizičku spremu te dobro osmišljen plan. Ono što je dodatno otežavalo te akcije jest smanjena mogućnost komunikacije između spasilačkih timova zbog manjka repetitorskih stanica za mobilnu i tetra komunikaciju. Na sreću, obje su akcije uspješno okončane – u nekoliko je rečenica naša sugovornica sažela svoj dosadašnji staž u HGSS-u za koji će reći da je to "jedna velika interesna skupina entuzijasta koji na štetu svog života pružaju sigurnost i pomoć unesrećenim osobama".
Ivonne Ana radi kao liječnica u Zavodu za hitnu medicinu Virovitičko-podravske županije, a trenutačno je na specijalističkom usavršavanju iz hitne medicine, a usto radi i u timu Helikopterske hitne medicinske službe. Otkriva nam i to da su, iako poslodavac ima razumijevanja za njezin angažman, kolege s posla u početku bile dosta skeptične i odbojne prema njezinim aktivnostima u HGSS-u.
– I to zato što nisu vjerovali da mi u HGSS-u radimo volonterski i bez ikakve financijske naknade. Nakon dosta objašnjavanja i danas često dobijem upit: "Treba li ti to za džabe?!", jer ljudi danas ne žele raditi volonterski, uzevši u obzir materijalizam koji je zavladao u svakodnevici. A mene to što sam članica HGSS-a čini ispunjenom, zadovoljnom i hrabrijom. U nekim situacijama naučila sam se samokontroli i kriznom menadžmentu pa tako na poslu mogu funkcionirati staloženije i mirnije. Uglavnom, svatko tko želi postati dio HGSS-a mora biti spreman na veliko odricanje. Potencijalni članovi službe moraju imati razvijene moralne i ljudske osobine te izrazitu empatiju prema unesrećenim osobama. Zbog stresnih situacija potencijalni članovi moraju biti spremni staloženo funkcionirati u teškim i stresnim situacijama. Dogodi se s vremena na vrijeme da HGSS-u pristupe pojedinci koji "prikriju svoje pravo lice", ali vrlo brzo sami odluče izaći iz službe ili jednostavno budu eliminirani zbog manjka niza vještina jer služba, organizacija i unesrećeni ne mogu patiti zbog bilo kakvih manjkavosti. Po nekim kriterijima vezanim za organizaciju rada i ljudi može se reći da smo poput vojne službe – bez imalo uljepšavanja Ivonne Aana predočila je svu odgovornost, savjesnost, empatičnost i požrtvovnost koja je nužna da bi se postalo članom ili članicom HGSS-a.
Maja Grozdanić: Među prvima smo došli na teren i nakon nekoliko sati potrage uspjeli pronaći izgubljenu i dezorijentiranu baku u šumi. To nam je bila prva potraga sa sretnim pronalaskom jer je osoba bila živa. Osjećaj je bio neopisivo dobar
A onda nam i priznaje da je zbog svih obaveza u jednom trenutku razmišljala o mogućem kratkom povlačenju iz službe. Uzrok tome bio je manjak slobodnog vremena i odmora zbog obaveza u HGSS-u i na poslu.
– Ali nakon nekoliko dana tu sam misao zaboravila i nastavila istim tempom – rekla je Ivonne Ana, dodajući još kako je HGSS društveno i institucionalno zaista priznat, pogotovo u užim europskim krugovima stručnjaka iz gorske medicine koji razumiju rad službe, ali da financijska podrška uvijek može biti bolja. Nada se da će uskoro biti riješen i jedini trenutačni nedostatak Službe, a to je helikopter za najteže akcije potrage i spašavanja.
Zanimljiv i posebno inspirativan bio je i razgovor s Marikom Marić, rođenom 1978. u Sremskoj Mitrovici, koja sad živi u Slatini. Ona je 2012., u vrijeme osnivanja HGSS-ove Stanice Orahovica, pozvana da se pridruži.
– Međutim, uz brojne obveze koje sam tada imala, jednostavno nije bilo prostora za takav angažman, iako me ideja jako privlačila. U idućih nekoliko godina uspjela sam raščistiti svoj život te si osigurati dovoljno vremena za nešto što će na kraju postati dio mog identiteta. Prvi tečaj u HGSS-u završila sam početkom 2015. i u službi sam deset godina. Ne sjećam se da je moja obitelj radila nekakvu dramu oko mog ulaska u HGSS. Ako su i bili nešto zabrinuti, vješto su to sakrili. Nakon toliko godina moram priznati da su mi postali jako dobra podrška pa kad uletim u kuću po ruksak za akciju, gojzerice me već čekaju ispred vrata, a u boci je svježa voda. Možda je ovo prilika da im zahvalim. Ponekad se znaju javiti i rođaci iz drugih krajeva Hrvatske, kada neka akcija medijski "iskoči". Čini mi se da su baš ponosni što u HGSS-u imaju nekog svog – s puno vedrine i iskrenosti opisala nam je Marika svoj ulazak u elitnu nacionalnu spasilačku instituciju, nastavljajući da svatko u bilo kojoj stanici HGSS-a ima neko svoje zaduženje.
Njezin je zadatak da kao mentorica pomogne novim kolegama i kolegicama usvojiti i uvježbati znanja i vještine potrebne za polaganje prvog tečaja u HGSS-u nakon medicine, što je osnovni tečaj. Hvali ih, kaže da su jako vrijedni i motivirani.
– Zaista ne znam broj akcija u kojima sam sudjelovala. Nisam sigurna broji li to itko od nas. No posljedice prirodnih katastrofa, poput velikog potresa na Banovini, meni su nekako najteže pale jer je toliko ljudi stradalo i u trenu izgubilo svoj dom. S druge strane, to su, pokazalo se i tada, situacije u kojima se dokazuje nemjerljiva vrijednost volontera koji u zajedništvu i timskom radu, nošeni željom da pomognu nepoznatom čovjeku u nevolji, čine čuda. Najdraža akcija mi je sigurno potraga u kojoj, izgubljenu na Papuku, pronalazimo moju prijateljicu iz djetinjstva s kojom me rat razdvojio na 30 godina jer život piše najluđe romane – podijelila je Marika s nama trenutke koji se ne zaboravljaju.
Unatoč vedrom duhu, to da je i ona jedna posebno osjećajna i tankoćutna duša potvrdit će i njezine iduće riječi.
– Iako smo danas moderna služba koja, unatoč izazovima, drži korak s istovjetnim službama u svijetu, ja je, pomalo romantično, još uvijek doživljavam kao uporište nekih zanesenjaka, zaljubljenika u planine i ljude koji poštuju moralna načela naših osnivača prije više od 70 godina. Citirat ću kolegu Filipa Zeca koji je jednom lijepo napisao da nema časnijeg od služenja drugima. I ja se s njim slažem. Da bi se moglo biti dijelom HGSS-a, uz one tehničke karakteristike koje su propisane našim Statutom – planinar, alpinist, speleolog ili neke druge ondje jasno naznačene, rekla bih da je najvažnije biti timski igrač, uz neizrecivu želju, što je elementarno, za pomaganjem drugima. Važno je biti otvoren za nova znanja, imati volju za učenjem i radom na sebi. I, kako bih rekla, biti drugar. Kako u akcijama imamo jasno definiranu hijerarhiju zapovijedanja, moramo biti spremni poštovati autoritete, ali i čuvati te njegovati moral gorskog spašavatelja. Nama je uvijek u fokusu unesrećena osoba i svatko tko u HGSS-u prihvaća da će kad-tad morati napustiti dječji rođendan ili školsku priredbu, otići s fešte ili s "dejta" ili otkazati majstora u zadnji tren jer je zvao dežurni, tu je dobro došao.
Jasmina Benčić Martinjak: Biti članom HGSS-a iziskuje puno vremena i često vlastite obveze, poslovi, obitelj, proslave i druženja padaju u drugi plan. "Radno vrijeme" je 24 sata na dan, 365 dana u godini
Inače, Marika je zaposlenica HGSS-ove Stanice Orahovica pa je, domeće, najčešće i u mogućnosti izaći na neku akciju i za vrijeme radnog vremena. Ali, naglašava, u tom trenutku i ona postaje volonterka kao i sve druge kolege i kolegice spašavatelji. A onda se, po završetku akcije, vraća svom poslu i "nadoknađuje" vrijeme utrošeno na samu akciju.
Lijepo ju je slušati i kada govori o tome bi li i nekome drugome preporučila da pokuša postati dio HGSS-a jer kada smo je pitali što bi im tom prigodom rekla, što ih u HGSS-u čeka, uslijedio je odgovor od kojeg, dok ga samo i slušate, narastete barem koji milimetar.
– Red, rad, disciplina, krv i znoj. Bez slave i para. Meni se prije deset godina ulaskom u HGSS otvorio jedan potpuno novi svijet. Uz onaj, možda i malo sebični osjećaj zadovoljstva koji imate nakon što ste nekome pomogli, na koji se zapravo lako "navučete", najvrednije od svega su ljudi. U svakom kutku Lijepe Naše znam da imam "nekog svog". Svima je nama privilegij upijati životne lekcije Akca, instruktora HGSS-a s golemim iskustvom gorskog spašavanja, hvatati Banine mudrosti i cake u stijeni, koji je također instruktor HGSS-a, ili učiti speleo tehnike od prve žene ikad u HGSS-u Ane Bakšić, kao i od nevjerojatne Đeni Barnjak – nesebično istaknuvši neke HGSS-ove legende rekla nam je Marika uz opasku da želi vjerovati kako još ima altruista među nama.
A onda je uputila i svojevrsnu poruku namijenjenu svima jer nitko od nas ne zna hoće li se i kada naći u (ne)prilici pa će mu prva pomisao biti – HGSS.
– Dvije su stvari ključne za našu efikasnost i operativnost. To su obučeni ljudi i oprema. Sad govorim o svojoj Stanici i lokalnoj razini. Obučenost ljudi ovisi o nama i tu dajemo sve od sebe da budemo spremni i kvalificirani za sve izazove. Oprema, pritom mislim i na vozila, je specifična, skupa i, nažalost, kratkog vijeka. E, tu računamo na razumijevanje i podršku jedinica lokalne samouprave koje zapravo trebaju osigurati sredstva za ovu namjenu, čime izravno utječu na sigurnost svojih građana i svih posjetitelja naše županije – ocijenila je Marika.
A sad je došao red na našu najiskusniju sugovornicu. Iznimnu ženu, onu koja ne osvaja samo vrhove ljudske plemenitosti i solidarnosti nego i planinske vrhove od kojih vam zastaje dah. Doslovno. Oni dosežu visine i više od osam tisuća metara. Ona je Jana Mijailović, članica u svijetu prve ženske ekspedicije na Mount Everest, Zadranka koja je na ovaj svijet stigla u siječnju 1972. Kad smo već krenuli s godinama, onda ćemo i nastaviti. U Domovinski rat otišla je 1991., udala se 1997., sina je rodila dvije godine poslije, a onda je 2005. postala članicom HGSS-ove Stanice Zadar, kao prva žena u toj stanici. Posljednje četiri godine tamo je zaposlena kao administratorica.
– Nekoliko godina prije učlanjenja u nekoliko su me navrata predlagali kao članicu, bez mog znanja. Ali tadašnje vodstvo imalo je tvrdu politiku neprimanja žena. Kako sam bila aktivna planinarka s položenim ispitom za vodiča i značkom pri HPS-u te sam se aktivno bavila alpinizmom i sportskim penjanjem, te sudjelovala na Kupu i Prvenstvu Hrvatske, pozvana sam s tri druga člana HGSS Stanice Zadar da se uključim na pripreme za uspon na Denali, ili Mount McKinley, najviši vrh sjeverne Amerike, na Aljasci. To sam mogla jedino kao članica stanice pa su me tada na nagovor većine primili u članstvo. Nekog čuđenja oko toga u obitelji nije bilo. Suprug je već bio član HGSS-a pa je moj ulazak bio logičan, a što se tiče ostatka obitelji, nakon što sam 1991. kao dobrovoljka otišla u Domovinski rat, ovo im nije bilo iznenađenje niti nešto posebno zanimljivo – mirno i staloženo govori nam Jana koja je u HGSS-u zadužena za koordiniranje dežurstava i akcija u Nacionalnom parku Paklenica. Kada je pitamo koliko je akcija iza nje, što sve pamti, odgovara da ukupnu brojku ne zna jer statistiku vodi tek posljednjih pet godina, a tijekom njih bile su 92 akcije.
– Tu spadaju i višednevne akcije, kao što potres u Petrinji, speleo spašavanje u Kiti Gaćešinoj, potrage koje znaju trajati i po sedam dana. Uzmemo li neki prosjek, u 20 godina službe bilo bi to oko 400 akcija svih tipova. Jedino ne spašavam iz brzih voda. I ne ronim. Na to dodajte barem još toliko dežurstava u nacionalnim parkovima, na trail i moto utrkama, helikoptersko dežurstvo u Divuljama, na raznim snimanjima, planinarskim školama... Meni su uvijek bile najdraže akcije spašavanja s Anića kuka, naše najviše stijene u NP Paklenica. Među prvima je bila akcija spašavanja talijanskog kolege iz njihove speleo spašavalačke službe koji je slomio nogu penjući zapadnu stijenu Anića kuka. Dan prije suprug i ja vodili smo raspravu za ručkom o tome kako se najbolje navezati na mariner, metalnu nosiljku za spašavanje u stijeni. I nakon poduže rasprave kaže on meni: "Ajde, što oko toga razbijaš glavu, ti ionako nećeš nikada pratiti mariner. To je i muškarcima teško. Tebe nitko neće staviti za pratioca." A na vrhu 150 metara vertikale, gdje smo napravili sidrište, pita mene vođa te akcije: "Jano, hoćeš pratiti mariner?" Nije ni završio pitanje, ja sam već bila navezana i spremna za spuštanje. Poslije ih je uslijedilo još puno sličnih.
Još jedna od akcija koju pamtim jest i ona također u stijeni NP Paklenica, Veliki Ćuk. Unesrećeni je nakon pada u stijeni imao lom lubanje i noge. Do njega smo stigle nas tri, Jelena, Anika i ja. Ja sam se popela do njega, postavila uže za lakši prilaz. Pozvan je helikopter. Jelena ga je pregledala te smo ga nakon pakiranja u nosila u vrlo skučenom prostoru u stijeni pripremile za prihvat helikoptera. A voljela bih izdvojiti i cjelonoćno spašavanje brodolomaca na otoku Pagu, za što smo dobili i Plavu vrpcu Vjesnika, gdje sam bila prva žena u povijesti te nagrade koja ju je primila – slušamo što nam Jana kazuje i divimo se. Pa se i nasmijemo jer kad uz sve nabrojeno ubaci i to da posljednje četiri godine u HGSS-u radi kao administratorica, zafrkantski dodaje: "Pa me sad izluđuju i na poslu i u slobodno vrijeme."
Unatoč svemu što smo čuli ili možda baš zbog toga, zanimalo nas je još nešto – je li se ikada našla u situaciji koja ju je navela na pomisao da odustane i napusti HGSS?
– Pomisao o napuštanju službe smo svi imali. I tko vam kaže da nije nikad na to pomislio, ne govori istinu. To što smo volonteri, ne znači da nemamo veliku odgovornost. I pritisak često zna biti ogroman. Ako nemate podršku obitelji, situacija je još teža. Uz sve aktivnosti vezane uz službu treba i raditi i zarađivati jer se od HGSS-a ne živi, ne plaćaju računi. Naši članovi često znaju imati pauze u svom angažmanu. Dođe do zasićenja i svima je kad-tad potreban odmak i odmor. Međutim, većina nas se vrati još zagrijanija – onako bazično iskreno uzvratila nam je zadarska HGSS-ovka koja je isto tako neumoljiva bila i kod pitanja bi li ulazak u HGSS preporučila i drugima.
– Nikome ne bih preporučivala da uđe u HGSS. To se ne radi ni na čiji nagovor ili preporuku. Ljudi koji su tako došli u službu nisu dugo izdržali. To je nešto što morate imati u sebi i raditi na tome cijeli život. Članstvo u HGSS-u nije vikend-aktivnost ili nešto što ćete raditi kada vam je dosadno. To odnosi veliki dio slobodnog vremena i privatnog života i tko nije spreman na to bolje da i ne pokušava. U ovom ste tekstu izdvojili žene. To je samo po sebi znak da imamo problem s percepcijom naše uloge. Moram naglasiti kako ja to nikada nisam osjetila u ponašanju svojih kolega, ali od javnosti, a posebno od drugih žena u javnosti – jesam. Jako me ljute kvote koje nam se nameću da bi se razvijala raznolikost. Postoje aktivnosti koje to dopuštaju, ali ne one gdje je nečija sposobnost odlučujuća za ishod. Kao sudionica Domovinskog rata, uvijek sam naglašavala da nisam za to da žene idu u rat. Ali to što je netko žena ili muškarac, ne smije ih sprečavati ako su sposobni i žele se nečim baviti – Jana je ozbiljno, duboko promišljeno, iskustveno i vrlo realno sve stavila na svoje mjesto kako bi u najboljoj namjeri pomogla svima onima koji u svojoj zanesenosti vlastite sposobnosti i granice možda precjenjuju.
Da ne može drugačije, nego otvoreno i pošteno, dokazala je i u nastavku razgovora.
– Danas, konkretno u Stanici Zadar, imamo jedan veliki problem, a to je smještaj. Imamo vozila, opremu, dovoljno sredstava za funkcioniranje, ali nemamo infrastrukturu. Vozila su nam parkirana na otvorenom, što ih dodatno troši. Smješteni smo u podrumskim prostorijama u vlasništvu Grada Zadra. Načelno, podrška institucija postoji, ali u praksi možemo još puno toga unaprijediti. Najveći problem je održati balans opremljenosti s ljudskim kapacitetom. Možete imati svu opremu ovoga svijeta, ali ako nemate ljude koji je znaju koristiti, sve pada u vodu – pogađa Jana u samu bit stvari, a onda se dotiče i onih ljudi kojima je, jer su zazvali HGSS, upravo ona pomogla kada su se našli u nevolji. Je li iz neke od takvih situacija nastalo kakvo trajno prijateljstvo, pitamo je.
– Uglavnom nismo u kontaktu s ljudima koje smo spašavali. Upravo suprotno, ako vas se sjećamo, onda to obično nije dobro. Dobijemo pisma i poruke zahvale. Jedna osoba koju sam spašavala napisala je o tome članak u planinarskom časopisu HPS-a i došla nas je dočekati na povratku s ekspedicije na Himalaju. Jednog čovjeka bilo mi je posebno drago sresti nekoliko godina nakon spašavanja u Paklenici jer je imao ozljede opasne po život. Međutim, ni s kim od tih ljudi nisam u trajnom kontaktu – kazala nam je Jana. I za kraj smo ostavili posebnu temu, njezine uspone u velike, one najveće visine.
– Prije ulaska u HGSS već sam se popela na najviši vrh Alpa, Mont Blanc, najviši vrh Austrije, Grossglockner. Odlazak na Aljasku na Denali, najviši vrh Sjeverne Amerike, bio je poseban izazov jer je taj vrh specifičan zbog više teškoća. Nalazi se u polarnom krugu pa smo za vrijeme uspona imali polarni dan. Njegova visina od 6190 metara, zbog karakteristika zemaljske kugle i spljoštenosti polova, stvara uvjete rijetkog zraka kao vrhovi od 7000 metara u Himalaji. Ekstremna hladnoća dodatno otežava uspon. I za razliku od Himalaje, gdje imate pomoć lokalnih nosača, na Denaliju nosite svu opremu sami. Posebna mi je čast bila i činjenica da sam prva Hrvatica koja se popela na taj vrh. Nekoliko mjeseci nakon tog uspona sa suprugom sam bila u Kirgistanu, na Lenjinovu vrhu, 7134 metra. Zatim je slijedila prva ženska ekspedicija na Himalaju, na Cho Oyu, 8201 metar, na kojoj smo pokazale da možemo popeti osamtisućnjak i da smo spremne za Everest. A ekspedicija na Everest trajala je 72 dana. Bila je logistički vrlo zahtjevna, fizički iscrpljujuća, ali kao i sve ostale aktivnosti koje volite, mentalno i emocionalno ispunjavajuća – ovim je riječima Jana završila naš razgovor.
Kako je preživjela 30 godina na Papuku?