::Na početku 1990-ih traje rat između obavještajnih službi. Vi ste bili u izravnom sukobu s Vasiljevićem, zar ne?
U ljeto 1990., dok sam još bio na čelu SDS-a, stavio sam pod nadzor veći dio osoba koje su bile KOS-ova operativa, a kasnije su oni otkriveni kao osobe koje su provele akciju “Labrador”. Provoditi nadzor nad operativcima KOS-a tada je bilo zakonski vrlo upitno. No, isto tako, delikatno je bilo i prvo naoružavanje koje smo proveli u listopadu 1990. Koliko je sve to bilo delikatno, potvrđuje i funkcija koju je imao Tuđman. On je, naime, bio predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske. Ustroj države promijenjen je tek Božićnim ustavom krajem 1990.
::“Labrador” je otkriven tek u jesen 1991. nakon što su izveli nekoliko diverzija i eksplozija na Mirogoju, pred Židovskom općinom itd. Ako su bili pod nadzorom, zašto nisu bili spriječeni
Dok sam bio na čelu SDS-a, nad njima je obavljan kvalitetan obavještajni nadzor. Nadzirali smo agente KOS-a i operativce koji su ih držali na vezi. Cijelu tu operaciju predao sam svom nasljedniku Jerku Vukasu u ožujku 1991., kada sam prešao u MORH. Znam da je nadzor nastavljen, no ne znam koliko kvalitetno, s obzirom na to da je ta grupa ipak počinila kaznena djela.
::Kako ste i u novoj državi postali šef obavještajne službe?
To se zvalo podsekretar za obavještajnu sigurnost. A 30. svibnja 1990. potvrđen sam na toj dužnosti i samo nastavio raditi. U jesen 1990. znao je u moj ured doći i tadašnji ministar unutarnjih poslova Josip Boljkovac. Došao je jednog dana, kao i obično nakon radnog dana, i pitao: Josipe, imaš viski? Rekao sam da imam i onda smo počeli razgovarati o problemima sigurnosti, o opremi i o tome kako nemamo dovoljno naoružanja. I onda on kaže: možda bismo mogli nabaviti oružje, samo trebamo riješiti problem kako ga dopremiti. Rekao sam mu da se to može organizirati. On se malo iznenadio i pitao kako se to može organizirati. Rekao sam mu da se oružje može dopremiti onim dijelom gdje mi nadziremo granicu, znači preko jadranske obale i preko sjeverne Hrvatske. Nakon toga samo je skočio, otišao i rekao da će se vratiti. Poslije sam saznao da je bio kod predsjednika Tuđmana, vratio se i samo mi rekao: Imaš odobrenje, kreni u pripremu akcije, pokušat ćemo uvesti oružje iz Mađarske.
Istu sam večer otišao u terenski centar Varaždin i počeo pripremati dopremu oružja. Odlučio sam se za granični prijelaz Goričan i dogovorio detalje s osobama koje su dogovarale kupnju oružja i dobavu do granice. Moja je briga bila da oružje prijeđe granicu i sigurno stigne do odredišta. Krenuli smo s dva šlepera kao testom i moja dva operativca, Krešo i Jan krenuli su kao prethodnica. Oko pola dva poslije ponoći ta su dva šlepera stigla, specijalci koje je vodio Marko Lukić dočekali su ih, osiguravali i istovarili u Svetoj Nedelji kod Zagreba.
Kad je počela distribucija kalašnjikova, počeli su i problemi – KOS je doznao. Odmah smo reagirali, da idemo s novim teretom, kako se KOS ne bi stigao organizirati. Ujutro je deset naših šlepera izišlo preko prijelaza Terezino polje u Mađarsku. KOS je pripremio zasjedu, vjerovali su da ćemo se tim putem i vratiti. Kada su u Mađarskoj šleperi natovareni oružjem, javio sam našima da odvoje dva prazna šlepera i vrate ih natrag preko Terezina polja. Osam punih šlepera krenulo je opet preko Goričana i prešlo u Hrvatsku. Vasiljevićevi ljudi bili su jako iznenađeni jer nisu očekivali da ćemo opet ići na isti granični prijelaz. Varka je uspjela i svaki od šlepera, koji su pratila po dva automobila naših specijalaca, prebačen je do Zagreba. To je oružje i ono što je MUP imao, pokazalo se poslije, spasilo državu. Bilo je kasnije još velikih nabava.
::U koliko ste takvih akcija još sudjelovali?
Sudjelovao sam u 136 osiguranja prelaska granica i sigurne dopreme oružja. Radilo se o različitim količinama, od pet pušaka do 34 tegljača punih oružja. Neke su pošiljke i pale, recimo na austrijsko-slovenskoj granici, no uspjeli smo ih vratiti. Inače, nisam izgubio ni jedan metak u svim tim akcijama. Ujesen 1993. uspio sam vratiti veću količinu oružja oduzetog još 1991. u jednoj od europskih zemalja. No, naglašavam, ni u jednom od tih poslova nisam sudjelovao u trgovačkom dijelu, u plaćanju nabave oružja. Ukupni moji troškovi na tih 136 transporta iznosili su 27 tisuća maraka. Nitko nikada od mene nije tražio novac niti sam ikada trebao ponuditi novac da mi se propusti transport.
::Dogodilo se jednom i da je brod oružja za Hrvatsku zapeo u koparskoj luci?
Pozvao me Šušak, bio je zabrinut, i rekao da imamo situaciju sličnu onoj s transportom oružja u kojoj je sudjelovao Kikaš. Brod oružja bio nam je u Jadranu i nastala je takva situacija da smo imali dvije mogućnosti – da brod zaplijeni JNA ili Slovenci. Šušak mi je rekao da sjednem u auto, odem u Sloveniju i pokušam srediti problem. Bila je to 1991. i, vjerovali ili ne, tada smo još vozili svoje privatne automobile. Obavio sam telefonske pripreme i krenuo prema Ljubljani. Bilo je mučno i teško, no riješio sam i produžio u Kopar. Uspio sam sve organizirati i to je bila ta doprema, najveća, od 34 tegljača oružja koja je stigla u Zagreb.
::Spomenuli ste Kikaša, što se njemu dogodilo?
Ne znam sve detalje, ali slijetanje aviona u Zagreb nije bilo dobro pripremljeno pa su zarobili i teret i Kikaša. On je poslije razmijenjen u velikoj razmjeni zarobljenika. Nakon pada Vukovara i nakon političke odluke Jakov Bienenfeld i ja dobili smo zadaću da razmijenimo prvu grupu Vukovaraca za uhićene agente KOS-a iz akcije “Labrador”, a tu je bio i zarobljeni general JNA Aksentijević. Bienenfeld je uspostavio vezu s Beogradom preko Pariza, a u grupi vraćenih Vukovaraca bila je i doktorica Vesna Bosanac, doktor Đuro Njavro, bio je i Kikaš, svećenik Ante Perković i grupa drugih Vukovaraca. Tu smo razmjenu obavili 10. prosinca, samo tri tjedna nakon pada Vukovara, a bila je uspješna zato što je obavljena u tišini. Uvjeren sam, da smo Bienenfeld i ja nastavili tako raditi, da bismo uspjeli mnogo više naših zarobljenih ljudi puno prije vratiti iz logora. No, nakon te prve razmjene počelo je uključivanje političara, stigli su i novinari i kamere, komisije, i cijela je stvar dobila sasvim drugačiju dimenziju. Neke akcije trebaju biti izvan očiju javnosti i ne smiju biti predstave.
::Recite nam još nešto o obavještajnom ratu između vas i Vasiljevićevih agenata. Kakve ste aktivnosti imali oko bombardiranja Banskih dvora?
Moram priznati, na samim počecima bilo je tu i malo anarhije pa je pucalo u koordinaciji. U raketiranju Banskih dvora gotovo je stradao državni vrh, a imali smo, recimo, informacije i o napadu na Banske dvore, kao i da će biti bombardirana zgrada i školski centar MUP-a, a i sam Sabor. Ta druga bombardiranja nisu se dogodila, no dan prije napada na Banske dvore ponovno smo dobili informaciju da slijedi napad. Te informacije primio je časnik koji na to nije reagirao niti je ikoga obavijestio. Obavio sam poslije razgovor s njime i njegovo je objašnjenje bilo kako se podrazumijevalo da je dostatna bila i prva informacija pa nije mislio da treba obavijestiti kada je opet stigla ista najava. Drugi dan, kad se dogodilo bombardiranje, bio sam udaljen od Dvora 20-ak metara, bio sam u kafiću Bobs s nekim djelatnicima SZUP-a koji su prešli k meni u SIS pa smo išli na piće. Grunulo je pola sata nakon toga i istrčali smo vani. Na Markovu trgu vladala je neka tišina smrti, sve je bilo puno crepova i šute. Sreo sam na ulazu jednog dečka iz predsjednikova osiguranja i pitao ga što je s predsjednikom, a on mi je rekao da je sve u redu. Baš nekoliko dana prije tog događaja uredili smo ono staro sklonište u Tkalčićevoj, tunel, i osiguranje je namjeravalo prebaciti Tuđmana u sklonište. Tada je iz zgrade izišao Tuđman, bio je sav prašan. Kad me vidio, zgrabio me za podlakticu i rekao: “Dobro je, dobro je”. Bio je čvrst i vidio sam da savršeno funkcionira, iste sekunde. Ja to znam jer sam ga prvi vidio. Dugo godina poslije bio sam šokiran kada je Žarko Domljan rekao da Tuđman nakon tog napada nije mogao funkcionirati 24 sata. To je budalaština. Tuđman je otišao u sklonište, a navečer smo mu došli Šušak i ja. Nakon toga pokrenuo sam mjere zaštite Banskih dvora jer je sve bilo otvoreno i razoreno.
Zanimljivo, prvi je na poprište došao jedan stranac, dotrčao je iz smjera Mesničke s kamerom. Udaljio sam ga prema crkvi, no dopustio sam mu snimanje. Potom je stigao i Mladen Lacković s HTV-a, pa smo i njemu dopustili snimanje.
::Što je istraga na kraju utvrdila, kako su uspjeli tako dobro pogoditi? Je li bila izdaja iznutra?
Teško je reći. Mislim da je više krivo telefonsko dogovaranje o tome kako će se tamo naći Marković, Mesić, Tuđman i da je onda JNA reagirala na taj sastanak.
::Znači da su bili prisluškivani?
Pa slušalo se, a možda je i netko oko Markovića bio postavio agenturu. Teško je to danas sa sigurnošću reći.
::Vaš spomenuti protivnik i konkurent iz tih vremena Vasiljević nedavno je u Beogradu objavio knjigu u kojoj objašnjava kako je KOS pokušavao spriječiti naoružavanje Hrvatske. Jeste li se još poslije negdje susreli s Vasiljevićem?
Zadnji smo se put sreli u Pakracu. Bilo je to 5. ožujka 1991. kada je i došlo do svađe između mene i njega. Na taj su sastanak došli i Petar Gračanin i još neki članovi Predsjedništva Jugoslavije, a bio je i Mesić. Na sastanku je Vasiljević pravio ispade. Počeo je govoriti o HDZ-u, o naoružavanju HDZ-a itd. Mesić ga je prekinuo i vratio, jer to nije bila tema sastanka, nego je tema sukob koji se dogodio u Pakracu. Četnici su bili preuzeli policijsku postaju, a mi smo je vratili i to je bila tema. Pokušavali smo riješiti problem, ali on se stalno vraćao na naoružavanje HDZ-a. Nakon što je to učinio treći put, Mesić mu je oduzeo riječ. Pa je Bučin reagirao na Mesića. A onda je Mesić rekao da će prekinuti taj cirkus. Gračanin i Boljkovac umirili su malo situaciju pa su organizirali stanku za ručak. Vojnici su brzo postavili stolove i donijeli tanjure s grahom. Boljkovac je sjedio pokraj Gračanina, bio je lukavac, a očito se i plašio. Rekao je Gračaninu: “Pero, ti više voliš špeka, pa eto ti moj tanjur”. I u trenutku je zamijenio tanjur s Gračaninom. No, šalu na stranu, bila je vrlo naelektrizirana situacija i u nekoliko je navrata gotovo došlo do pucnjave između našeg i njihova osiguranja. Naši su dečki imali zadatak, ako bude pucnjave, da zgrabe naše i pucaju u njihove.
::Kakav je zapravo bio general Aleksandar Vasiljević, koji i vas često spominje u svojoj knjizi?
Bio je vrlo uporan i lukav, s podređenima je sve detaljno raspravljao. I sam se upuštao u vođenje pojedinih akcija i zbog toga nije uviđao cjelinu problema na razini SFRJ. Ostao je operativac s razine na kojoj je bio na službi u Sarajevu u 7. armijskoj oblasti. Tamo je polučio uspjeh u nadzoru mladića s Kosova, gdje mu je specijalnost bila primjena prislušne tehnike, baš kao i poslije u Virovitici. Uglavnom se iživljavao nad tim mladim ljudima. To mu je omogućilo napredovanje i premještaj u Beograd. Nužno je zaključiti, Vasiljević je kao šef KOS-a bio zadužen za organizaciju pobune u Hrvatskoj, što je trebao biti uvod u svojevrsni vojni udar. Nakon zauzimanja Vukovara, služba kojoj je na čelu na tlu Srbije utemeljuje logore u kojima su mnogi zarobljenici nastradali. On je time počinio ratni zločin.
::U svojoj knjizi Vasiljević često prigovara zbog Kadijevićeve neodlučnosti oko udara na Hrvatsku.
On se često upušta u političke kvalifikacije, a prije svega opterećen je pobjedom HDZ-a na izborima. Vasiljević i danas zamjera Kadijeviću što nije ustrajao na planu uhićenja osoba uključenih u nabavu oružja u Hrvatskoj. Sve je radio kako bi se dogodio vojni udar. Hrvatske službe o tome su imale posebne podatke. Upitno je bi li uspio njihov plan uhićenja Špegelja, Boljkovca, Tomljenovića, mene i nekoliko drugih. Na to smo računali i pružili bismo oružani otpor.
U četvrtak: Rat sa srpskim agentima, odgovor Bozaniću i tajna Stepinčeva kaleža, likvidacije političkih emigranata...
>> Prvi dio: Osuđuje me se samo na temelju pisanja beogradskog tiska
>> Drugi dio: Volio bih da svi dokazi i svjedočenja budu javno objavljeni
>> Treći dio: Ja sa smrću Đurekovića apsolutno nemam nikakav dodir
>>Četvrti dio: Ja sam za postupak u Hrvatskoj i njemu ću se prepustiti
>>Peti dio: Nakon 1. općeg sabora HDZ-a osvanuli su naslovi: 'Tko je pustio ustaše u Zagreb'
Ovo izgleda kao promidžbeni članak. U Hrvatskoj su razbucane informativne kuće. Novine, Tv, portali... Svi rade za nekoga! Nakon glasanja o definiciji obitelji, shvatili smo da nemamo objektivnu info kuću. Stoga poruku ovog članka svrstavam u "ne vjerujem".