Dana 29. listopada 1922. godine završio je fašistički Marš na Rim, samo dva dana kasnije premijer je postao Benito Mussolini, a Italija je u povijesti ostala zapamćena kao kolijevka fašizma. Večernji list, upravo u povodu stote obljetnice rađanja te ideologije, a potom i ostalih totalitarističkih režima koji su odveli Europu do najsmrtonosnijeg rata u povijesti, objavljuje specijal "Sto godina fašizma".
U njemu Večernjakovi autori i stručnjaci donose detaljne analize relevantnih tema te, iako smatram da je Večernjakov tim napravio odličan specijal, u ovoj uvodnoj riječi moram naglasiti da bih zapravo voljela da ovaj magazin nikada nije nastao. Da se ništa od ovdje opisanog nikada nije dogodilo i da povijest 20. stoljeća ne nosi crnu mrlju koja se i dalje nadvija nad nama. Da ne moramo znati što su fašizam, nacizam i staljinizam, logori i gulazi, plinske komore i genocid. Ali moramo, a dva su glavna razloga za to. Prvi je taj što su se svi ti užasi uistinu dogodili, koliko se god to na trenutke činilo nevjerojatnim, a povijest je važno shvatiti i od nje se ne smije okretati glava.
Gospodarska kriza između dva svjetska rata pogodovala je nastanku radikalnih pokreta diljem svijeta, među kojima i fašističkih i nacističkih. I dok su negdje pokreti i stranke proizašli iz toga preuzeli i vlast, što će dovesti i do Drugoga svjetskog rata, u drugim se državama oni nisu ozbiljnije razvili. No u gotovo svim europskim državama postojali su ipak neki oblici nacističkih organizacija koje je Njemačka, nakon Hitlerova dolaska na vlast, uvelike poticala i pomagala, a sve kako bi ostvarila svoje buduće planove. S dijelom njih nacisti će i vladati u kasnije okupiranim državama, a čelnike tih pokreta postavit će na čelo svojih marionetskih država.
Onako brzo kako su se ratni bubnjevi tih 30-ih pretočili u ratne fronte, tako se brzo iskristaliziralo i koja je država na kojoj strani, uz jedan dio neutralnih država u ovom najvećem sukobu u povijesti čovječanstva. No i u neutralnim državama, a i u državama koje će stati na stranu Saveznika, ipak su nastajali fašistički i nacistički pokreti s većim ili manjim utjecajem.
Najpoznatiji predstavnik fašizma u jednoj od država na strani Saveznika britanski je političar Sir Oswald Ernald Mosley koji se 30-ih godina prošlog stoljeća, razočaravši se u mainstream politiku, okrenuo fašizmu te je 1932. osnovao i vodio Britansku uniju fašista (BUF), koja je bila protekcionistički, antikomunistički i nacionalistički nastrojena. Njegova politika dobila je otvorenu potporu nekih britanskih medija poput Daily Maila i Daily Mirrora, ali i istaknutih britanskih intelektualaca. U zlatno doba Unija je imala oko 50.000 članova, no ubrzo se počela raslojavati te zapadati u sve veći ekstremizam.
Mosley je osnovao i korpus paravojnih upravitelja u crnim uniformama, Fašističke obrambene snage, pod nadimkom "crnokošuljaši", po uzoru na slične postrojbe u Italiji. Stranka se sve češće uključivala u nasilne sukobe i nemire, osobito s komunističkim i židovskim skupinama. Mosleyev sve otvoreniji antisemitizam, javne pohvale Hitlera, posjet Njemačkoj u kombinaciji sa sve više strašnih vijesti iz nacističke Njemačke doveli su BUF ipak do gubitka masovne podrške. No Mosley je nastavio zagovarati antisemitizam i izazivati nerede, a zbog njegovih crnokošuljaša novi Zakon o javnom redu iz 1936. uvodi zabranu političkih uniformi i paravojnih organizacija. Nakon izbijanja rata, Mosley se zalagao za mirovne pregovore s Njemačkom, ali nakon pada Francuske i početka Bitke za Britaniju, cjelokupno javno mnijenje okreće se protiv njega. U svibnju 1940. uhićen je i interniran. Oslobođen je 1943., a nakon rata veći dio života proveo je u Parizu i Irskoj.
I Sjedinjene Američke Države imale su slične pokrete od kojih je najveći – Njemačko-američki savez – osnovan 1936. godine po uzoru na Hitlerovu nacističku stranku. Članovi su mogli biti samo američki državljani njemačkog podrijetla koji su služili kao glasnogovornici Hitlerova režima. Financirani od nacističke Njemačke, promovirali su povoljno gledište o nacističkoj Njemačkoj. Bili su vrlo aktivni, po uzoru na Nacionalsocijalističku stranku održavali skupove s nacističkim obilježjima te pozdravima, a uveli su i kampove za vojnu obuku.
U svojim nastupima bili su protiv predsjednika Franklina D. Roosevelta, Židova i komunizma te sindikata za koje su tvrdili da su pod utjecajem Moskve. Vrhunac im je bio skup u New Yorku u veljači 1939. kada se okupilo 20.000 ljudi. Nakon što je stranka 1940. otvoreno pozvala pristaše da se suprotstave novačenju u američku vojsku, američka ih je vlada stavila izvan zakona, a vođe su pobjegli u Meksiko. Jedan od poznatijih američkih pristaša fašizma bio je američki pjesnik Ezra Pound koji se 1924. preselio u Italiju postavši vjerni pristaša Benita Mussolinija. U Italiji je pisao članke i vodio radio emisije koje su kritizirale Sjedinjene Američke Države, Franklina Roosevelta i Židove. Nakon 1945. uhićen je, odveden u SAD i zatvoren zbog svog djelovanja.
I Rusi su imali svoje fašiste. Ruska fašistička stranka osnovana je 1931. godine, okupljala je poražene snage iz Ruskog građanskog rata koji je trajao od 1917. do 1922. te je djelovala u kineskoj pokrajini Mandžuriji, na koju su Japanci izvršili invaziju 1931. godine. Hvalili su se vođe 1935. godine da imaju 597 ogranaka i 20.000 članova, a aktivno su surađivali s Japanom. Cilj je bio osvajanje vlasti u Sovjetskom Savezu, a sve je puklo kada je u travnju 1941. potpisan sovjetsko-japanski pakt. Vođe su pogubljeni 1945. godine.
I u onim državama koje će u ratu biti okupirane ili neutralne postojali su fašistički pokreti. Verdinaso je bio mala autoritarna i fašistička politička stranka aktivna u Belgiji i Nizozemskoj između 1931. i 1941. godine. Nacionalna fronta bila je pak krajnje desna stranka u Švicarskoj koja je cvjetala tijekom 1930-ih i na svom vrhuncu imala 9000 članova. Financiralo ih je ministarstvo propagande Reicha, a Švicarsko savezno vijeće je Nacionalnu frontu zabranilo 1943. godine. Nacionalsocijalistička radnička stranka bila je švedska politička stranka koja je isprva podržavala nacizam, a švedski kralj Gustav V. imao je prijateljske veze s njezinim čelnicima tijekom rata. Stranka je bila jedna od prvih koja je tvrdila da se holokaust nije dogodio, već u svibnju 1945. godine. No nijedna od spomenutih organizacija i stranaka nije imala većih političkih uspjeha.
Neću niti čitati cijeli tekst samo jedna stvar, nema većih imperijalista i fašista od Engleza i amerikanca uz koje mogu rame uz rame stati rusi i kinezi.