Dr Mladen Karlić je već peti mandat gradonačelnik Vinkovaca što dovoljno govori kako prema mišljenju sugrađana dobro radi svoj posao, a to se može i vidjeti ako se usporedi kako je grad izgledao prije 15 godina, a kako izgleda danas. Osim zbog organizacijskih sposobnosti i umijeća prepoznavanja važnoga od manje važnoga, Vinkovčani cijene i to što je od prvoga dana u obrani Vinkovaca i Slavonije, doduše, ne s puškom već u bijeloj liječničkoj odori, skalpelom i utješnom riječju ranjeniku.
Prvi zadatak u Borovu Selu
- Kao mlad liječnik, tada sam imao 29 godina, vodio sam Hitnu službu u vinkovačkoj bolnici i kako je sve mirisalo na rat, polako smo počeli preustroj bolničkih službi pa sam u Hitnu doveo tehničare s odjela, a sestre su otišle na njihovo mjesto jer smo mislili kako dolazi rat pa će biti više posla primjerenijeg muškarcima. Tako je i bilo! 2. svibnja 1991. negdje oko podneva nazvao me Ante Gilja i rekao mi da s dvije ekipe, uz mene je bio i dr Nikola Drobnjak, odemo u Borovo Selo jer, kako mi je rekao, vukovarskoj hitnoj rečeno je da ne idu tamo jer je previše opasno. Kada smo došli, vojska nas je zaustavila na ulasku u selo i nekoliko sati nije dopustila da idemo u središte sela gdje je bilo ranjenika kako bismo im pomogli i zbog toga su sigurno neki preminuli. Kada su nas napokon pustili, malo što smo još mogli učiniti. To mi je bilo “vatreno krštenje” i tada sam shvatio što je mržnja, ona dobacivanja Srba i zloba kojom su nas gledali dok smo spašavali naše ranjenike, ali i njihove, neću nikada zaboraviti - priča dr Karlić pokazujući brojne fotografije iz rata s vinkovačkog i nuštarskog ratišta. U veljači 1992. morao je kroz minsko polje prići dvojici poginulih branitelja ispred Cerića i izvući ih. Prisjeća se odlazaka po ranjene i poginule u neuspjeloj akciji u Mirkovcima, četničkom uporištu u vinkovačkom predgrađu, zatim i u Nijemce, Đeletovce, ali i u Ćelije, prvo spaljeno selo u Hrvatskoj.
Pružili pomoć i neprijatelju
- U Ćelije, udaljene 25 kilometara, krenuli smo iz Vinkovaca u 14 sati, a stigli u 20 sati jer je transporter JNA, koji nas je vodio, namjerno vozio presporo i cik-cak samo da bi što više uništio cestu. Pri tome je skrenuo u kanal i prevrnuo se, a ovaj poručnik koji je bio u transporteru i kojega sam stalno molio neka vozi brže, bio je ozlijeđen pa smo i njega zbrinuli i odvezli u vinkovačku bolnicu . Poslije smo se vratili u Ćelije i pomogli ljudima pri evakuaciji i ranjenima. Svugdje u selima sa srpskom većinom zamijetili smo barikade i naoružane ljude, ali njima nije ništa značilo što na vozilima imamo oznake saniteta. Početkom srpnja poslali su nas u Vukovar kod Blage Zadre jer su imali akciju čišćenja u Borovu Naselju pa se očekivalo da će biti i ranjenih. Na putu prema Vukovaru javili su da mi se rodila kći pa sam na brzinu našao prase kako bih počastio branitelje na Trpinjskoj cesti. Tamo smo proveli dva dana, a supruga je mislila da ja proslavljam rođenje kćeri dok sam bio u pravom ratnom paklu. Srećom, u toj akciji nismo imali nijednog ranjenog. Bilo je puno posla cijeloga rata, a dolazili su nam i ranjenici iz Posavine.
Kada sam skočio u bazen odjeven, supruga je za to čula pa mi je rekla da tako nešto samo meni i nalikuje
U svibnju 1992. prešao sam u vojni sanitet, iako to nije bila baš sasvim moja odluka. Tadašnji zapovjednik Josip Zvirotić mi je ponudio prelazak u HV, a kada sam ga upitao mogu li birati, odgovorio mi je da ne mogu! Mislio sam da je kod nas rat gotov pa ću se posvetiti medicini u bolnici i specijalizaciji, ali ipak morao sam svoje planove pomaknuti - prisjeća se dr Karlić dodajući kako je 1992. uspio otići na specijalizaciju iz interne medicine i nefrologije, ali je u vrijeme Oluje dobio nekoliko slobodnih dana kako bi kao liječnik bio u pripravnosti u Vinkovcima jer se mogao očekivati i napad srpske vojske na Vinkovce zbog neuspjeha koji su doživljavali u ovoj operaciji na zapadnom ratištu. Dok je bio u vojsci razmišljao je kako bi bilo dobro ostati u vojsci i nekakvoj vojnoj bolnici, ali je doznao od ministra Hebranga i tadašnjeg načelnika Saniteta kako se ne planiraju posebne bolnice za vojsku, odlučio je otići iz vojske i vratiti se u vinkovačku bolnicu. Nakon završetka specijalizacije 1996. vraća u Vinkovce, a sljedeće godine je u Poglavarstvu zadužen za zdravstvo da bi 1997. kao član HDZ pobijedio na izborima za gradonačelnika sa 71 posto glasova. - Predložili su me za gradonačelnika, iako u prvi mah nisam prihvatio, na kraju sam ipak pristao misleći kako mogu pomoći svome gradu. Tada nisam imao nikakva politička iskustva, ali s vremenom se i to nauči. Kada sam postao gradonačelnik, u Jelačićevoj su još bile barikade, a bolnica potpuno neobnovljena pa je bilo puno posla. Valjalo je obnoviti razorenu infrastrukturu, a proračun nam je tada bio tek 35 milijuna pa se trebalo snalaziti na sve moguće načine. Ponosan sam na ono što smo od tada do danas napravili i izgradili.
Dobili smo kredit Svjetske banke od 28 milijuna kuna za izgradnju kolektora i pročistača otpadnih voda kojega na kraju Grad nije morao ni vratiti, izgradili smo zatvorene bazene, zgradu za socijalne slučajeve, uredili pješačku zonu, svaka vinkovačka škola ima sportsku dvoranu, uredili smo stadion, sudjelovali u otvaranju Sportske poliklinike. Sve smo socijalne ustanove riješili pa Centar Mala Terezija i Centar za socijalnu skrb imaju nove zgrade, obnovljen je Dječji dom sv. Ana, u obnovu bolnice je uloženo preko 300 milijuna. U narednom razdoblju računamo na razvoj turizma jer mislimo iskoristiti to što smo najstariji grad u Europi gdje je kontinuitet življenja 8 000 godina i uz turistički prsten Sopot to predstavlja izuzetan turistički kapacitet kojega bi bilo grjehota ne iskoristiti - kaže dr Mladen Karlić kojega Vinkovčani, ali i šira hrvatska javnost pamti kada je odjeven napravio sasvim pristojan salto i skočio u bazen pri otvaranju bazenskog kompleksa u Lenijama. Ili kada se dovezao konjskom zapregom do svečane pozornice s koje daje dozvolu za kretanje mimohod Vinkovačkih jeseni, pa iz nje spretno iskočio dok se zaprega još kretala. - Kada sam skočio u bazen odjeven, supruga je za to čula pa mi je rekla da tako nešto samo meni i nalikuje. Malo se ljutila zbog odijela. Inače, volio tako uveseljavati djecu dok su bila mala pa bih znao njima za radost dugo roniti ili stajati i hodati na rukama - kaže dr Mladen Karlić.
Miroslav Flego u eseju: Moj heroj Mladen Karlić. Miroslave, bravo, bit će dobro honorirano! A kad uostalom nije bilo? Promatraču iz kutka jasno je u svakom slučaju: Grad koji većinski bira Karlića pet mandata uzastopno zaslužio je Karlića i ui u narednih pet mandata! Karlić forever!