I ako je sunce tek izašlo, madridski je zrak u to lipanjsko jutro već bio neugodno vruć. Živa u termometru rastegla se prema brojci 30 kad su se dvojica muškaraca uputila automobilom prema zračnoj luci. Henry Frith, 55-godišnjak s debelim brkovima, zamolio je večer prije svog posinka Alejandra da ga odveze na avion. Henry je često putovao zbog posla, mnogo puta odredište mu je bila Hrvatska, i posinku su takve vožnje prema zračnoj luci Barajas bile uobičajene. Pretpostavljao je da će se Henry, kao i uvijek, vratiti za koji dan. Ako ništa drugo, mora Alejandrovu mamu odvesti u bolnicu. Njezin je karcinom već bio u uznapredovaloj fazi, a Henry je kroz cijelu bolest, na svakom pregledu, bio uz nju. Pretpostavci da se uskoro vraća u prilog je išla i mala putna torba u koju je Henry spremio stvari. Dok mu je sjedao u auto, Alejandro je primijetio da se Henry znoji, no tko i ne bi kad je sparina već tako rano pritisnula grad. Da je to Henryjevo putovanje ipak drukčije, Alejandro je shvatio sljedeći dan kad su mu u stan došli agenti španjolske tajne službe. Govorili su španjolski, ali ih on ništa nije shvaćao. Činilo mu se da su pali s Marsa. Ili da je možda pao on, mislio je dok je slušao kako mu govore da je Henry, njegov Henry, Henry koji već više od deset godina živi s njegovom majkom, ruski špijun.
Henry Frith radio je za rusku vanjsku obavještajnu službu (SVR) i pravo mu je ime Sergej Jurjevič Čerepanov. Iako su ga službe otkrile još 2010., do nedavno su taj podatak krile od javnosti. Sada su odlučile prekinuti šutnju i prvi put od završetka hladnog rata objaviti ime ruskog agenta u Europi. Otkriće dolazi iz krugova Europske sigurnosne agencije i plasirano je u javnost preko francuskog novinara Pierrea Briançona s jasnim ciljem. Imena agenata i špijuna otkrivaju se samo ako se želi poslati određena poruka. Objavom priče o Henryju Frithu, špijunu koji je u Hrvatskoj operirao uoči ulaska zemlje u NATO, žele privući pozornost na “dramatičan porast obavještajne aktivnosti Kremlja u Europskoj uniji” nakon zaoštravanja odnosa između Rusije i Zapada potaknutog ukrajinskom krizom.
– Rusi masovno prikupljaju informacije, aktivnije nego prije – kaže nam Pierre Briançon nakon razgovora s nizom europskih dužnosnika tajnih službi. Iznimnu zabrinutost, kazali su izvori iz Agencije, izazivaju podaci da bi više “ilegalaca” – ruskih agenata “u civilu”, za razliku od “službenih” špijuna koji su vrlo često raspoređeni po ruskim veleposlanstvima – čak moglo graditi karijeru u nekoj od europskih vlada ili međunarodnih institucija.
Rusija mahnito pokušava pribaviti informacije o tome što se događa u NATO-u
Rusija sada mahnito pokušava pribaviti informacije o tome što se događa u NATO-u, a posebno je zanima koliko je NATO odlučan braniti baltičke države. Također, želi znati sve o raspoloženju unutar EU te stavove o temama kao što su ekonomske sankcije, istraga protiv Gazproma ili čak multilateralne teme kao što je bio status pregovora o TTIP-u. Kako su odnosi Moskve i Zapada propadali u zadnjih nekoliko godina, od izbijanja ukrajinske krize, tako je Rusija ostala zakinuta za brojne informacije koje je prije mogla dobiti i regularnim kanalima. Još prije nekoliko godina funkcioniralo je vijeće između NATO-a i Rusije uspostavljeno 2002. te su se neke informacije slobodno izmjenjivale. No to od ruske aneksije Krima de facto više ne postoji i dotok informacija u Moskvu je naglo prestao. Usto, NATO je lani ograničio brojnost delegacije partnerskih nacija u svojem sjedištu u Bruxellesu na 30 članova. Samo Rusija je prije toga imala više od 50 izaslanika: neke od njih je NATO-ova sigurnosna služba već optužila za špijunažu te su protjerani.
Za razliku od tih “službenih” agenata, Frith je djelovao daleko od očiju politike, vojske ili diplomacije. Gotovo dva desetljeća vodio je naoko normalan život u Madridu. Njegova tvrtka, Frimoir Consultores, oglašavala se kao “vrijedan i pouzdan partner za konzalting i poslovne usluge, specijaliziran za socioekonomske studije”. Često je putovao, imao je prijatelje i volio je popiti. Izvrsno je govorio španjolski, no ipak mu se u govoru osjećao strani naglasak. Pripisivao je to svom odrastanju – otac mu je, govorio je, bio Novozelanđanin oženjen za Ekvadorku. U Ekvadoru je i rođen te odrastao. U podacima o registraciji tvrtke Frimoir stoji da je Frith, državljanin Novog Zelanda, rođen 9. 11. 1957. U stvarnosti, dekonstrukcijom identiteta Fritha došlo se do toga da je Čerepanov rođen dvije godine ranije u Rusiji. Ondje je imao i suprugu, Olgu Konstantinovu Čerepanov, i sina Andreja. Jedini trag Henryja Fritha u Novom Zelandu pronađen je u gradu Hamiltonu na grobu dječaka preminulog u dobi od jedne godine i pokopanog 1937. Netko iz ruskog veleposlanstva jednostavno je izabrao ime s nadgrobnog spomenika.
Tvrtka kao pokriće
Tvrtku je Frith vodio s Carlosom Morenom Rodriguezom. Upoznali su se sredinom 1990-ih preko zajedničkog prijatelja i Fritha je odmah zanimalo bi li Moreno, vlasnik agencije koja je savjetovala kompanije o tome kako povući državni novac za edukacijske programe, s njim osnovao tvrtku. To bi mu, kazao je Moreno, jamčilo produžetak vize. Kombinacija imena dala je naziv tvrtki – Frimor – a od početka je Frith kazao kompanjonu da će on obavljati sav posao. Moreno je Briançonu otkrio kako je on sam u tvrtki radio jako malo. Zapravo se mučio dok je opisivao čime se točno firma bavila, zapazio je novinar. Čudilo ga je da Frith toliko putuje, ali i što tvrtka zapravo malo zarađuje. Frith je, štoviše, nekoliko puta upumpavao svoj novac da bi tvrtka ostala aktivna. Frith bi Morena tek tu i tamo zamolio da pomogne, uglavnom neke sitnice vezane uz knjigovodstvo. Ipak, prisjetio se kako ga je partner jednom zamolio da pronađe analitička izvješća o plinovodima u istočnoj Europi. Bilo je to vrijeme kad je EU gurao projekt Nabucco, plinovod kojim bi se plin dopremao iz Azerbajdžana u Europu te tako smanjila ovisnost o Rusiji kao vodećem dobavljaču tog energenta. Taj je projekt bio izvor napetosti između Rusije i EU.
– Moreno mi je potvrdio da je Frith često putovao u Hrvatsku – kazao nam je Briançon. Što je tu radio i je li – i koliku – štetu nanio, nije znano. Zapadni agenti koji su proučavali slučaj smatraju da bi uzrok trebalo tražiti u tajmingu – Hrvatska je 2009. primljena u NATO, što je konstantni predmet interesa Rusije. Domaći političari koji su bili aktivni u to vrijeme i koji su bili uključeni u proces pristupanja nisu se mogli sjetiti osobe koja bi odgovarala Frithovu opisu. U većini slučajeva, posao “ilegalaca” nije nimalo nalik onome kako ih se prikazuje u serijama ili filmovima, nema tu velikih i spektakularnih akcija, iako ruske tajne službe ne prezaju ni od ubojstava, kažu dobri poznavatelji. Glavni je zadatak “ilegalaca” stopiti se sa zajednicom. Najčešće ih se koristi kao kurire jer su “službeni” špijuni, oni koji djeluju iz veleposlanstava, pod prismotrom, što im ograničava kretanje i manevarski prostor za djelovanje. Jevgenij Burjakov, bankar koji je u SAD-u početkom 2015. osuđen zbog špijuniranja, dobivao je naoko banalne zadatke, poput onog da procijeni utjecaj američkih sankcija na Rusiju. Zadatak je obavljao pretraživanjem interneta. Nerijetko su ilegalci dobivali zadatke kao što je, primjerice, prodor u think-tankove kako bi otkrili njihove agende, što se moglo doznati jednostavnom pretragom njihovih web stranica. Jer Rusi u svemu vide zavjeru i nijedna informacija nije suvišna, smatra Mark Galeotti, profesor i stručnjak za ruske tajne službe. – Rusi su se upustili u masovno i neutaživo prikupljanje informacija, potaknuti još uvijek enormnim budžetima i kulturom Kremlja koji posvuda vide skrivene agende – objašnjava Galeotti.
U rijetkim slučajevima ilegalac se integrira tako dobro da se počne penjati po poslovnoj ili ekonomskoj hijerarhiji u novoj domovini. Postaje neophodan poslodavcu. Najspektakularniji poslijeratni primjer jest zacijelo Günter Guillaume, istočnonjemački špijun poslan 1956. u Zapadnu Njemačku gdje je postao ni manje ni više nego tajnik kancelara Willyja Brandta. Otkrivanje Guillaumea 1974. srušilo je i njegova šefa Brandta. Jedan od glavnih razloga zašto je Frith ostao tako dugo “ispod radara” tajnih službi bio je i taj što se u Španjolskoj klonio Rusa. S osobama za vezu SVR-a susretao se u trećim zemljama, dok je u Španjolskoj komunicirao s ruskim diplomatima preko sustava kolokvijalno znanog kao “prazni poštanski sandučići”. Izvješća je pak pisao šifriranim programom, prebacivao ih na USB da bi ga potom ostavio na javnom mjestu, skrivenom ispod kamena, u zidu... odakle bi ih potom pokupio neki ruski diplomat. To je relativno siguran način prenošenja informacija budući da se agenti nikada ne nalaze oči u oči. U Čerepanovljevu dosjeu tako postoji niz fotografija jednog zaposlenika ruskog veleposlanstva kako mokri uz seosku cestu da bi se potom sagnuo i pokupio USB ispod jednog kamena.
Čerepanov je uhvaćen zahvaljujući istim obavještajnim podacima koji su u lipnju 2010. doveli do uhićenja desetero ruskih špijuna diljem SAD-u koji su potom u Beču zamijenjeni za četiri zatvorenika osuđena u Moskvi zbog navodnih kontakata sa zapadnim obavještajnim službama. Među “FBI-evih deset”, kako su ih nazvali, najpoznatija je crvenokosa Anna Chapman, kći bivšeg KGB-ovca, koja je nakon povratka u Rusiju postala superzvijezda. Za to može “zahvaliti” bivšem SVR dužnosniku, pukovniku Aleksandru Potejevu. U lipnju 2011. ruski ga je sud u odsutnosti proglasio krivim za špijuniranje u korist Amerikanaca i osudio na 25 godina zatvora. Američka krtica u Rusiji, kako su ga predstavili novinarima, bio je šef odjela S zadužen za prekomorske operacije i prebjegao je u SAD 2010., kad je doznao da su mu ruski kontraobavještajci na tragu. Nedugo prije njega, u SAD su otišla njegova djeca. Ruski je sud pročitao posljednju SMS poruku koju je navodno poslao supruzi. “Marija, molim te, prihvati ovo mirno, ne odlazim nakratko nego zauvijek. Započinjem novi život. Pokušat ću pomagati djeci.” Potejevi podaci doveli su do uhićenja desetero špijuna u SAD-u 27. lipnja 2010. Dan kasnije Fritha je na ulici ispred njegova madridskog stana presreo britanski agent. Transkript razgovora također je u Frithovu dosjeu. Nakon pozdrava, razgovarali su na engleskom.
– Imate li vremena za kratak razgovor? – pitao je Britanac.
– Žao mi je – odgovorio je Frith.
– Važno je. U šaci držim vaš život. Moramo razgovarati jer ste u vrlo teškoj situaciji. Ako sada ne porazgovaramo, bojim se da ćete imati velikih problema u Španjolskoj. Ja radim za zapadnu obavještajnu službu, a vi za rusku. Znam da vam je ovo šok. Morao sam vas presresti na ulici jer je ovo jedini način da porazgovaramo u sigurnosti – nastavio je Britanac.
Frith je sve negirao: Ne, nije agent, ne, ne zna o čemu on govori. Čak je i zanijekao da mu je ime Henry Frith. Što je, zapravo, bila i istina.
Griješite, neprestano je ponavljao. Na rastanku ga je agent upozorio: “Španjolci će doći po vas, njihove snage, policija, vlast. Izbit će veliki skandal i život će vam biti uništen”.
Sljedećeg jutra Frith je otišao na aerodrom. Pretpostavlja se da je jednostavno aktivirao unaprijed pripremljen plan bijega.
Poruka državi špijuna
Kontraobavještajne službe vrlo rijetko objave da su otkrile identitet špijuna, osim ako ne žele poslati poruku državi iz koje dolazi. Kako dalje s agentom? Na raspolaganju su tri scenarija. Prvi je taj da ga se jednostavno pusti da dalje radi: nadzire ga se, ali mu se serviraju dezinformacije. U drugom scenariju ga se pokušava vrbovati. Pritisak na špijuna da promijeni stranu neće uvijek uspjeti. Onaj tko vrbuje stranoga agenta na raspolaganju ima mrkvu i batinu. “Ilegalci” su mekše mete za novačenje upravo zbog toga što su se asimilirali u novoj zajednici. Frith je, tako, volio svoj život, svoju partnericu i prijatelje. Natukne im se da će ostati bez svega, ali i da im je budućnost u Rusiji mračna. Nakon povratka, teško će se ikada otresti sumnje da je dvostruki agent, oduzet će mu putovnicu. U najboljem slučaju, smatrat će da je propao u poslu kojim se bavi. Ako, unatoč uvjeravanju, novačenje propadne, agent će pobjeći ili će ga protjerati. I to sve bez prevelike buke. Obavještajne službe ne vole javno ratovati, no isto tako ne žele da im suprotna strana uzvrati tako da protjera njihova diplomata ili agenta. Upravo su Rusi poznati po brzim i promptnim “osvetama”. Ovoga je ljeta objavljeno da je Hrvatska zbog “obavještajnih aktivnosti” protjerala prvog tajnika ruskog veleposlanstva u Zagrebu, da bi Rusija potom, kao odgovor, protjerala savjetnicu iz hrvatske ambasade u Moskvi.
Odlučnost da se brzo uzvrati na napad vidljiva je i na daru koji je ruski predsjednik dobio za rođendan prije dvije godine – frizu s plitkim reljefima koji ga prikazuju kao mitskog junaka. Na jednom pred sobom ima Hidru, stvorenje sa zmijskim glavama, gotovo nepobjedivo jer kako joj odrežu koju glavu, niču nove. Putin, prikazan kao Herkul, jednom rukom drži jednu od Hidrinih glava, dok drugom zamahuje prema čudovištu, dok se ispod scene koči natpis: Putin ubija Hidru sankcija, s aluzijom na sankcije Zapada nakon krize u Ukrajini. No Hidra se u Rusiji puno češće kao simbol pojavljuje u kontekstu tajnih službi. Primjerice, ubijeni disident Aleksander Litvinjenko napisao je da su “od 1991., iz starog KGB, kao Hidra, narasle brojne nove strukture”. Nedavno je jedan zapadni kontraobavještajac opisao SVR kao Hidru jer iz svake neuspjele akcije ili nakon svakog protjeranog operativca, izrastaju nove kampanje i novi špijuni. Mark Galeotti svoju je analizu stanja u ruskim službana i nazvao Putinova Hidra jer SVR i GRU, vojna obavještajna služba, dvije su najvažnije agencije, ali nisu jedine.
– Moskva je razvila cijeli niz agencija čije se ovlasti preklapaju.
Cilj je bio stvoriti atmosferu natjecanja kako bi agencije preuzimale više rizika te kako bi središnjica imala višestruke izvore informacija. No posljedica toga su ratovi koji od 2004. svako malo izbiju između agencija. Ukidanje granica jurisdikcija potiče ih na teritorijalnu borbu, ne samo kad je riječ o fondovima nego i kad je riječ o poslovnim prilikama za dužnosnike – piše Galeotti.
Dodaje kako traje debata o tome koliko čvrsto – i koliko javno – treba odgovoriti na ruske obavještajne aktivnosti, pogotovo ako se zna za rusku sklonost vraćanja miloga za drago, no ističe kako se europske vlade ne smiju osjećati taocima zbog tog rizika ili zbog želje da poboljšaju odnose s Rusijom” već “trebaju javno i oštro odgovoriti na intruzije, bez obzira na praktične i retoričke posljedice”.
>>'Ja sam svjedok. Rusi su za vrijeme Domovinskog rata naoružavali Hrvate, a ne Srbe'
>>'Današnji svijet treba više, a ne manje NATO-a, a Hrvatska treba povećati izdvajanja za obranu'
Puno teksta za nista reci.