Kad su se pojavili prvi navještaji da bi se Zoran Milanović mogao kandidirati za predsjednika države, pisao sam kako se najvjerojatnije neće kandidirati i kako je posve neprikladan za tu dužnost jer je svađalica, prznica, inatljivac, samovolja koja ne može bez iritiranja okoline. Milanović se ipak kandidirao, pobijedio te pokazuje kako sam bio u pravu. Sad se posvađao s predsjednikom Vlade Andrejom Plenkovićem, pa kad već većina naroda nema novca za pristojan život, može uživati u sukobu na vrhu dviju vlasti i navijati.
U zemlji u kojoj je siromaštvo sve veće a tisuće ljudi ostaje bez posla te nas očekuju crna jesen i zima ta svađa djeluje kao melem za puk dvojice dokonih državnika kojima država i nije na pameti. Da su se zakrvili oko gospodarstva, životnog standarda, socijalnih nevolja i drugih važnih tema, ljudi bi procjenjivali argumente i prosuđivali tko je u pravu, ovako niti se ima što o toj prepirci misliti niti donositi bilo kakvi sudovi. Jedan je putovao u Albaniju, drugi (davno) u Finsku, no nikome nisu jasne svrhe tih putovanja niti je jasno jesu li bila službena, prijateljska, poluprivatna ili privatna, što je posve nevažno jer se ni po čemu ne vidi da su za Hrvatsku bila korisna. Ako su i trošili državni novac za osobne potrebe, oni će lako naći načina da to opovrgnu.
Neki su mediji gromoglasno izračunavali koliko je novca iz proračuna potrošio Milanović za put u Albaniju, no te su svote posve zanemarive u usporedbi s nevoljama u kojima se nalazi zemlja i koje bi trebale biti briga dvojice predsjednika. Svađom su pokazali da im je puno važniji povrijeđeni ego nego stanje u zemlji. I tako dolazimo do istine da se hrvatski političari ne bave politikom da bi učinili nešto za državu i narod nego da bi državu i narod podredili svome "ja", svome egoizmu. Mi smo važni, mi sa sebe trebamo ukloniti svaku mrlju, biti čisti i nevini, i to je naša zadaća na dužnosti koju obnašamo! To što u Hrvatskoj ima djece koja u školama gladuju ne uklapa se u njihov projekt državničkog samoljublja, pa im i nije važno. Takvi su i na vlasti i u oporbi.
Kad slušate i čitate što i kako govore oporbeni političari vidite kako im je važnije da su oni nešto rekli nego što su rekli. Jedna od najdojmljivijih slika takvih političara bio je SDP-ov zastupnik u Saboru Gordan Maras koji se po nekoliko puta na svakoj sjednici javljao za riječ u neodoljivoj želji da neprekidno proizvodi svoje "ja". Željko Jovanović, koji se s Marasom natjecao u čestoći javljanja za riječ u Saboru, priznao je da je obolio od PTSP-a pošto nije iznova izabran za zastupnika. Maras i Jovanović samo su inflatorne inačice Milanovićeve i Plenkovićeve potrebe da istaknu svoj nedužni ego. Zacijelo mnogi političari na neki način obole kad im se dogodi ono što se dogodilo Jovanoviću.
U noći poslije jednih izbora bio sam u stožeru poznate stranke koja je doživjela poraz, neki iz vodstva stranke bili su u šoku koji me zaprepastio, a i pobojao sam se za život jednog od njih kojeg sam dugo poznavao i koji mi više nije sličio na sebe. U duhu je svake politike poznato "biti il' ne biti", što znači da je svaka u blizini smrti, pa je iskupljivanje svoga "ja" zapravo egoistični bijeg od opasnosti. Zašto dokazivanjem svoje nevinosti bježe Plenković i Milanović? Možda bi neka dubinska psihološka analiza pokazala da zapravo bježe od "opasnog" naroda kojemu baš nisu donijeli neku sreću. Zemlju nitko nije toliko zadužio kao Milanović, "do granice zlodjela", kako je napisao jedan komentator, niti ju je itko doveo do prvog mjesta po siromaštvu u Europi kao Plenković.
Njihova žučna svađa bila je svađa dvaju neuspjeha, dviju neodgovornosti za zemlju i "odgovornosti" za svoj lik. Obojica su nasljednici dr. Frane Tuđmana, no možete li zamisliti Tuđmana kako se svađa oko takvih beznačajnosti? Bio je suviše ozbiljan i obuzet sudbinom države da bi se spuštao na razinu seoskih baba koje se jedna drugoj dovikuju iz svojih dvorišta. Sitničarenje na relaciji Pantovčak - izvršna vlast počelo je s Mesićem, a nastavilo se s idućim predsjednicima i premijerima, što se podudara s gubljenjem autoriteta države i padom Hrvatske na europsko dno, a vjerojatno takva sitničarenja neće nedostajati ni u budućnosti.
Ipak priznanje od autora da izmedju ove dvojice nema neke razlike!