Godine 1354. strah je ujahao u Europu. Turska vojska zagospodarila je komadom Europe osvojivši tvrđavu Galipolje na obalama Dardanela. Strah od Turaka uzdrmao je i Marulića, čiji molitveni vapaj "suprotiva Turkom" odzvanja prostorima hrvatskoga i europskoga humanizma. Turkofobija, premda je s realne prešla na simboličnu razinu, i danas širi zarazne klice.
U mome užem zavičaju rođen je Ivan Musić, koji je kao svećenik poveo raju na ustanak protiv Turaka daleke 1875. Danas ga u Ljubuškom spomene tu i tamo kakav radoznali povjesničar ili novinar. Ali moji susjedi Stočani navadili se slaviti njegov pucanj u Portu. Prvo su u Dračevu 1995. podigli spomenik na 120. obljetnicu ustanka, "kako bi zbacili turske okove", o čemu govori natpis na podnožju spomenika.
Pet godina kasnije, u čast 125. obljetnice Hercegovačkoga ustanka, opet nova ploča u starom Hutovskom gradu, "bezbrojnim hrvatskim žrtvama iz vremena turskog ropstva", kako to piše na njoj. Ove godine opet se slavila 130. obljetnica "protiv turske okupacije", kako to napisa jedan novinar. Rekao bih da je u pitanju iracionalan strah iz sfere mentalna naslijeđa, koji je znalački opisao Jean Delumeau u knjizi "Fear in the West" (Strah na Zapadu, Pariz, 1978.). Turkofobija je strah od dalekoga, sasvim drugoga svijeta, koji je na balkanskom istoku i zapadu obilježio mentalne, kulturne i političke horizonte. Talijanski diplomat Gianfranco Fini naglašava da se u Europi ne može tolerirati neopravdana turkofobija. "Turska jest islamska zemlja, ali je još od vremena Ataturka sekularna država.
A kad islamska Turska bude u Europi, imat ćemo potvrđen dokaz da ne postoji nikakva kontradikcija između islama i demokracije", rekao je Fini. Nije teško prepoznati renesansu turkofobije nakon 1990. Na toj fobičnoj matrici uoči izbora hrvatske i srpske stranke mobilizirale su biračko tijelo. Nisam pristaša reinkarnacije hajdučke svijesti i obilježavanja zbivanja iz 19. st. Tursko Carstvo, kao i sve ekspanzionističke carevine, bilo je kob vremena i usud povijesti. Da su moji preci bili hrabri, poduzetni i organizirani, digli bi davno ustanak i oslobodili se turske vlasti. Danas me brine što su organizirani retroaktivno, a ne aktivno. I dok bulje u prošlost, izmiče im budućnost.
