Večernji list ove godine slavi svoj 65 rođendan. U šest i pol desetljeća naši su novinari ispisali oko milijun stranica, objavili smo oko 25.000 različitih izdanja. Iz naše bogate arhive donosimo serijal priča o lokalnim herojima, ljudima koji su spasili nečiji život, o znanstvenicima koji su pomaknuli granice, o pobjednicima koji su nemoguće učinili mogućim. Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i nekoliko desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici. Ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš "joker zovi" i pišite nam na e-mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
Kada je tog dana 25-godišnji radnik iz Ogulina, Nenad Kamber, po povratku s godišnjeg odmora krenuo na posao, u pilanu Jasenak, nije niti slutio da će mu se dogoditi nesreća, nakon koje će uslijediti zahvat koji ga je upisao u povijest hrvatske medicine, ali i u arhivu Večernjaka. O Nenadu Kamberu pisali smo dva puta, 1986. kada je ostao bez desne šake, te 2019., kada ga je naša novinarka posjetila u njegovom domu, u Drežnici kod Ogulina. Prisjetio se tada kako se dogodila stravična nesreća koja mu je zauvijek promijenila život, ali i kako je nakon te tragedije naučio pisati lijevom te se ponovno služiti desnom rukom koju su mu liječnici, istog dana kada ju je stroj odrezao, uspješno prišili. Bila je to prva transplantacija šake u Hrvatskoj, koju je obavio liječnički tim KBC-a Rebro.
„Kada sam došao s godišnjeg odmora u firmu, nisam znao da je stroj u kvaru. Pritisnuo sam tipku, ugasio stroj i krenuo rukom po daščicu koju sam odrezao. No, kako je umjesto pleksiglasa na stroju bio lim, nisam vidio da hidraulika i dalje radi, iako je stroj bio ugašen. Desnu sam ruku stavio na stroj da uzmem daščicu i stroj mi je odrezao šaku. Držao sam ruku i iz koje je šikljala krv, po pogonu i govorio – 'ljudi, odrezalo mi ruku'“, prisjetio se Nenada nesreće, od koje je te 2019. bilo prošlo 33, a danas već punih 38 godina.
No, iako su prošla desetljeća, on se i dalje jasno sjećao svih bolnih detalja, ali i svog kolege Miše koji se, u sveopćoj panici, sjetio da odrezani dio ruke stave u krpu te ga odnesu van, u snijeg.
Hitna je brzo stigla u Jasenak, vozili su Nenada u Ogulin, a vidjevši težinu situacije, doktor Plavinić je tražio da po pacijenta hitno dođe helikopter, no od tadašnja tri, u tom trenutku niti jedan nije mogao doletjeti te su unesrećenog, automobilom generalnog direktora pilane, pod pratnjom policije, hitno prevezli u zagrebački KBC Rebro. Svi su znali da je zahvat koji slijedi prvi takav u nizu te da iziskuje, ne samo jednog, nego čitav tim vrhunskih stručnjaka.
Samo za palac trebalo je 4,5 sata
„Tri smo sata čekali da se sakupi 11 liječnika za operaciju, koju su vodili Josip Unušić i Radojko Ivrlač. Deset i pol sati su mi prišivali šaku, a samo na palcu radili su četiri i pol sata. Rekli su mi da sam izgubio 16,5 kilograma. Prenijeli su mi da je ravnatelj KBC Rebro tada medijima rekao da sam ja najjači lički medvjed, jer sam primio čak 8,5 vrećica krvi, a čovjek umire kada izgubi količinu od šest vrećica krvi. Moja vam je šaka prva u Hrvatskoj transplantirana, ali rekli su mi da je moja operacija bila i prva u Europi, koja je uspjela“, ispričao je Nenad. Iako zahvalan liječnicima, nije zaboravio niti svog kolegu Mišu, tvrdeći da mu je šaku spasilo i to što se on dosjetio da ju stave u snijeg.
POVEZANI ČLANCI:
U bolnici je tada proveo 45 dana, a vijest o nesreći koja se dogodila 25-godišnjem radniku, obišla je zemlju, pa ga je, prisjeća se, došao posjetiti čak i popularni Dudek, glumac Martin Sagner. Prva dva tjedna nakon složenog, operativnog zahvata ujutro je pio po 12 tableta, u podne 22, uvečer 18 te u ponoć još 11 tableta, a uz ukupno 63 tablete dnevno, dobivao je još i četiri injekcije. Oporavak je trajao još tri godine tijekom kojih je više dana i noći proveo u bolnicama, nego kod kuće. Na bolovanju je bio još četiri godine, jer Nenad nije mogao tek tako nastaviti tamo gdje je prije nesreće stao - morao je krenuti ispočetka.
Morao se naučiti biti ljevak
„Bio sam dešnjak i kada sam, nakon 14 dana, probao sam jesti lijevom rukom, sve sam prolio. No, časnoj sestri Neni ništa nije bilo teško, očistila bi nered, donijela mi novo jelo i rekla - ‘Hajmo sada sve učiti iznova' i upravo me ona u bolnici i naučila da se služim lijevom rukom. Zavolio sam i križaljke, one su mi pomogle da kod pisanja razmišljam kao ljevak. Kako ne mogu stisnuti desnu šaku, u njoj ne mogu ništa držati, niti olovku, niti žlicu“ pričao je Nenad, koji je nakon nesreće, morao naučiti pisati lijevom rukom.
Iako je imao svu liječničku dokumentaciju koja potvrđuje da ima 90 posto invaliditeta, mirovinska mu je komisija, požalio se, priznala tek 70 posto. Dobio je i odštete, od DIP-a i osiguranja, no tek nešto veće od iznosa njegove tadašnje mjesečne koju je zarađivao na pilani.
„U invalidsku mirovinu otišao sam u rujnu, 1996. godine, a moja zadnja plaća iznosila je 1118 kuna, u kojoj je bilo i 400 kuna rente koju su mi trebali doživotno isplaćivati. No, stečajni upravitelj me u stečajnom postupku izbrisao iz evidencije, a ja se nisam na vrijeme žalio te sam ostao i bez toga. Eto, tako u životu prođe mali čovjek. Zbog stroja koji je bio neispravan, tvornica je platila kaznu od oko dva milijuna kuna, a ja sam, nakon devet godina sudovanja s pilanom, dobio odštetu od 36.000 kuna, dok je, primjerice, moja odvjetnica dobila 52.000 kuna“, žalio se Nenad.
U ponovnom razgovoru za Večernjak 2019., rekao je da su tablete davna prošlost, no bol u ruci je i dalje bila njegova sadašnjost.
„Bol je svakodnevna, ali navikao sam se. Imam sve osjete u ruci, jedino što šaku više na mogu stisnuti“, kaže hrabri Ogulinac, koji je nakon one prve i najvažnije, kojom mu je vraćena odrezana šaka, imao još 13 operacija.
>>65 GODINA VEČERNJEG LISTA Neke ljude koji su svojim humanim djelima stvorili te priče, uspjeli smo pronaći i nekoliko desetljeća kasnije, pa su priče o njima dobile i nastavak, no nekima od heroja s naših naslovnica nismo uspjeli ući u trag. Možda su neki od njih baš vaši rođaci, susjedi prijatelji ili poznanici. Ako ih čitajući ove životne priče prepoznate, budite naš "joker zovi" i pišite nam na e-mail dojavi@vecernji.net, jer to su ljudi koji zaslužuju bar još koji napisani redak, uz jedno veliko – hvala!
