Bella je bila malo štene kad je stigla u dom Zorana Horine iz Zagreba. Dočekao ju je s veseljem i Borna, išao je tada u peti razred osnovne škole. Borna sada završava osnovnu školu, Bella ima tri i pol godine, a ljubav i veselje koje je donijela u obitelj ne može ništa zamijeniti.
– Odabrao sam dogo argentino jer me privukla pasmina. Imao sam prije staforda, ali ovo mi je nekako pas koji se ističe svojom pojavom. A znate ono, velik i ćelav muškarac i uz njega veliki pas, sve predrasude su tu – uz smiješak nam priča gospodin Zoran, 43-godišnji profesor tjelesnog odgoja u srednjoj školi, inače samohrani otac. Da je znao o dogo argentino sve što sada zna, kolika je maza i savršeni obiteljski pas, sigurno bi bio njihov kućni ljubimac i puno prije. Bella s ljubavlju dočekuje članove obitelji, Bornine prijatelje, ali i sve koji dolaze u njihovu kuću. Kad je Borna u pitanju, zna da je on nježniji i da mu se mora prilagoditi pa je vrlo pažljiva i kad se igraju.
– Dok je bila mala vodio sam je na posao, dane je provodila među 30 djece, učio sam je na buku, promet, druge ljude. I to je ono najvažnije u životu svakog psa, rana socijalizacija na sve situacije. Nevažno o kakvom je psu i kojoj pasmini riječ – objašnjava Z. Horina. Vrlo brzo krenuli su i u školicu za pse, gdje je Bella dobila priliku družiti se s puno pasa i naučila kako ih ignorirati i poslušati ono što njezin vlasnik kaže. Tako su u Klubu za obuku službenih i sportskih pasa Zagreb (KOSSP) prošli osnovni tečaj poslušnosti, napredni tečaj, položili ispite i onda krenuli dalje – na obuku kojom postaju spasilački tim, a Bella prvi dogo argentino spasilački pas u Hrvatskoj.
Na korak do cilja
Na korak su do cilja, uskoro ih čekaju ispiti, a Bella jasno pokazuje da je to “posao” kojim se želi baviti. Zadatke izvršava vrlo uspješno i uvijek je motivirana za potragu. Svi koji ih malo bolje poznaju otkrivaju nam da joj je jedini problem što čovjeku kojeg je pronašla ne smije dati pusu. Smije samo lavežom označiti uspješan kraj potrage, jer takva su pravila. A dijeljenje pusa tako joj dobro ide, pokazala je to za našeg druženja. Na pitanje gledaju li ih ljudi na ulici čudnije nakon nesretnog slučaja u kojem je ozlijeđeno malo dijete, a za napad okrivljen argentinski pas, Zoran Horina odgovara da ih neki ljudi uvijek jednako čudno gledaju.
– Ljudi često nemaju pojma o kakvom je psu riječ, vide samo da je velik, a ja ćelav. I bježe na drugu stranu ceste, pogotovo ljudi sa psima. Mi mirno prođemo, a njihovi psi se na drugoj strani hoće potrgati. Bella je naučena na sve i bez problema je među drugim životinjama – priča nam gospodin Zoran. A predrasude, kaže, često počnu već u djetinjstvu. Prisjeća se tako jedne situacije s mora, kad je Bella bila u dvorištu. Uz ogradu je prolazila mama s djetetom koje je silno htjelo do Belle. Mama nije dopustila uz objašnjenje da su mali psi dobri, a veliki nisu. U ulici u kojoj žive jedino Bella ide u šetnje izvan dvorišta na lajni, ostale pse njihovi vlasnici uglavnom samo puste. Dodaje da Bellu njezin lovački nos u šumi ponekad poželi odvesti u avanturu. No, on je uvijek korak ispred, prepoznaje namjeru i na vrijeme reagira. Uvjerili smo se u to i sami, kad je Bella ugledala mačku koja se vrlo blizu nas šetala po travi, poželjela je krenuti prema njoj. No, nakon odlučnog “ne” i “sjedi” mačku je pratila samo pogledom.
Zoran Horina je i trener karatea, u Alfa klubu trenira i predškolce.
– Na našim druženjima okupi se i 80-ero djece, dođu i roditelji. I Bella je uvijek tu, šeće se terenom na kojem su i konji, nikad nije bilo nikakvih problema. Jednom ju je napao doberman, nakon par sekundi išla k njemu i zvala ga da se igraju – prisjeća se i demantira sve koji posljednjih dana pričaju o argentinskom psu kao krvoločnom.
Druženja s djecom
Kako su u spasilačkim timovima KOSSP-a, sudjeluju i u edukacijama djece koje provodi Ured za upravljanje u hitnim situacijama. Na jednoj takvoj upravo su bili u Gradu mladih, gdje su vrtićku djecu učili kako se ponašati ako se izgube i pronađe ih potražni pas.
– Za druženje s djecom čovjek se ne može nikad pripremiti. Kad im objasnimo što radi potražni pas, djeca nas pitaju može li to raditi i mačka. A na odgovor da mačka nema takav njuh i da ne zna lajati, svi počnu mijaukati. Pitali su nas i kako će znati da je to baš potražni pas, a ne neki koji je slučajno došao do njih. To je bilo malo lakše objasniti jer potražni pas kad radi ima prepoznatljivu oprsnicu, na njoj i piše “potražni pas” – priča nam. Bella je i tu svoju ulogu odradila bez greške, onako kako to rade profesionalci. Dobila je i keksiće, ali i ono još važnije, što najviše voli – dječje ruke koje su je mazile. Naravno, ističe Zoran Horina, sve uz nadzor odraslih, jer djecu se nikad ne ostavlja samu sa psom, pa čak ni kad je riječ o njegovoj Belli.
Premda su znanstveno dokazane prednosti odrastanja uz kućnog ljubimca, potrebno je znanje i iskustvo roditelja za sretan suživot djece i pasa. Naime, najveći broj ugriza pasa dolazi od obiteljskih pasa. Po zrelosti psi emocionalno dosežu razinu djece od dvije do dvije i pol godine i ne donose odluka kakve mi očekujemo. Zbog toga treba nadzirati odnos psa i djeteta jer, ako nešto krene po zlu, kriva je uvijek odrasla osoba, a ne dijete ili pas. Djeca su znatiželjna pa znaju psa potezati za uši, rep, gurati im prste u oči, a psi se nastoje obraniti jer ih to boli.
Djecu u dobi do 10 (neki kažu 12) godina ne bi se smjelo ostavljati samu sa psom. Nadzirati ih znači s punom pažnjom gledati što oni rade, a ne samo biti u prostoriji i gledati televiziju, telefonirati, prati suđe... Premda se često ističu neke pasmine kao pogodnije za obitelji s djecom, sama pasmina nije garancija da pas neće ugristi. Svaki pas treba biti socijaliziran i posebno naučen na kontakt s djecom jer dječji način govora i kretnje drukčiji su nego kod odraslih ljudi.
Za dobar odnos psa i djeteta svakodnevno treba zadovoljiti sve pseće potrebe, uključujući i šetnju. Važno je da to ne rade mala djeca jer nema garancije da se neće dogoditi neka nesreća. Dovoljno je da drugi pas napadne psa kojeg vodi dijete, može nastradati braneći svog psa. Posebno je važno naučiti djecu da ne gledaju psa ravno u oči, ne grle ga, ne poliježu ga na leđa protivno njegovoj želji i ne podižu ga kao bebu (pod ruke).
Djecu treba naučiti da ne smiju naglo prići i probuditi psa. Ako sanja nešto loše, može dodir povezati sa snom i reagirati agresivno. Djeca ne bi trebala dirati psa dok jede, gurati mu ruku u zdjelicu ili mu otimati igračku. Psa se može naučiti da ne reagira, ali je važnije naučiti djecu da to nije pristojno i da se ne radi drugom živom biću. U svijetu se provode edukativne kampanje u vrtićima i školi, uči se što se smije i što se ne smije činiti psima s kojima djeca žive ili se igraju, a posebno kako se ponašati kad je pas nepoznat.
>>Na Farmici spas našli psi, mačke, magarac, praščići...
čovjek puca od ponosa jer "svi koji ih vide bježe na drugu stranu ulice ".........taj stroj bez brnjice jednako je opasan i s ove i s one strane ceste.........prepustite mu terena koliko mu treba za taj osječaj "nadmoći" nad svima .......zdravije za sve koje sretne...........