Iza Lovre je 15 godina života. Nije to ništa čudno, rekli bi neki, pa psi požive i dulje. I u pravu su, ali ono što u Lovrinu životu čini veliku razliku je činjenica da je njemu život zapravo počeo tek prije nešto više od godinu dana. Ovaj mješanac kokera 13 je godina živio s obitelji koja ga baš i nije voljela. Jer da su ga voljeli, ne bi ga držali u dvorištu, na lancu. Ne bi ga ostavili da čezne za blizinom čovjeka, za rukom koja mazi, za igračkama, za slobodom. Imao je čak i maštovito ime, zvali su ga Žućo.
Ugledala ga je volonterka iz Bjelovara Draženka Crnković sasvim slučajno, spašavajući drugog psa, no nije ga mogla zaboraviti. Preuzela ga je od vlasnika, predali su ga bez nekog žaljenja, pa nije im nikad ništa ni značio. I za Žuću su tada počeli sretniji dani. Nekako u to vrijeme, kad je Žućo već na privremenom smještaju uživao u suživotu s drugim psima i polako zaboravljao život na lancu, Bjelovarčanka Ivana Mlikotić razmišljala je o udomljavanju psa. Cijeli život živjela je s njima, ali svi su uglavnom boravili u dvorištu obiteljske kuće. Sada je htjela psa koji će biti s njom u kući.
– Prijateljica mi je rekla da Žućo traži dom, ali i da ima već skoro 15 godina i da je živio u dvorištu na lancu. Nisam baš previše razmišljala, rekla sam joj da ga hoću udomiti. Imao je puno godina, ali nije mi bilo važno – govori nam Ivana. Odlučila je, želi mu pružiti dom i život kakav nije imao. Pa koliko traje, traje. I tako je Lovro prije devet mjeseci dobio novi dom i novi život, život kućnog ljubimca.
Kad su stigli u dvorište, prisjeća se Ivana, odmah je ušao u kuću, kao da je cijeli život tu živio. Za promjenu imena, kaže nam Ivana, zaslužan je njezin dečko Filip, rekao je: “Zvat ćemo ga Lovro.” I dobro je ime dobio jer Lovro je simbol pobjede, a on je pobijedio sve godine teškog života. Premda, Lovri je vjerojatno svejedno zovu li ga Žućo ili Lovro, on ih jednako slabo čuje. Godine nose svoje, no Ivana kaže da Lovro nema baš nikakvih teškoća.
– Sve je bez problema svladao, jedino mu je trebalo malo vremena da nauči tražiti ako mora van. U kući je uglavnom miran i spava. Kad izađemo, pokaže kakvo lavlje srce ima, zapravo on šeće mene, a ne ja njega. Nema nikakvih zdravstvenih problema – opisuje nam Ivana.
Naučio je Lovro vrlo brzo da je život na krevetu puno bolji od onog na lancu u dvorištu. Pa sad katkad, kad mu Ivana otvori vrata kuće, ne želi sam izaći. Tko zna, kaže ona, možda se ipak boji da će se vrata kuće zatvoriti i da će opet ostati u dvorištu, sam. Iako većinom spava, Lovro je zapravo vrlo druželjubiv pas. Tako rado dočekuje i goste i obilazi ih. Mora vidjeti tko je to došao i što rade. Nedavno su u kuću doveli i drugog psa, ovaj put štene.
– Uvijek mi je bilo žao kad odemo na posao, a Lovro ostane sam. Sad ima društvo i kad nas nema. Bio je malo ljubomoran prvih dana, ali on i Max postali su najbolji prijatelji. Igraju se, zajedno spavaju, a katkad se i posvađaju – govori nam ova Bjelovarčanka.
Mali pas Lovru je vratio u vrijeme kad je i on bio štene, ali nije ovako sretno živio. Zato sad otkriva igračke, a rado se igra i s malim prijateljem. Kad se umore, utonu u san jedan pokraj drugog. Ivana kaže kako nije dvojila kad je Lovru udomljavala, a nije požalila ni jednog trena. Nije požalio ni njezin dečko Filip, on je prvi rekao da Lovru nikome ne da. Iako većinu vremena prespava, Lovro navečer obavezno dođe k njima da ga maze.
Svjesni su da pred njima nema još puno zajedničkog života, ali dok je s njima, pružit će mu sve što mogu. Ne mogu mu vratiti izgubljene godine, no dok je s njima, pokazat će mu kako živi voljeni kućni ljubimac. A svima koji razmišljaju o udomljavanju starijih životinja Ivana poručuje – bila je to najbolja odluka u njezinu životu!
Kakve su to gluposti da se cuckima daju ljudska imena? Mogu li ja svoga nazvati na pr. Milorad?