Novi svjetski poredak uspostavljen u Versaillesu 28. lipnja 1919. geopolitički je proizvod Velikog rata. Dakako, svijet su tada kreirali pobjednici: za stolom su se našli premijeri Francuske Georges Clemenceau, Velike Britanije David Lloyd George, te predsjednici Sjedinjenih Američkih Država Woodrow Wilson i Italije Vittorio Orlando. Sudbina poraženih, osobito Njemačke, nije bila bajna – Berlin je morao prihvatiti teške uvjete, što će poslije prouzročiti nove nevolje Europi i svijetu.
Svjetski poredak uspostavljen tada održao se do danas, ne baš u cijelosti, no globalni odnosi ostali su manje-više u tada zacementiranim okvirima. Iako je Versailleski sporazum odredio budućnost svijeta, ni SAD ni Rusija nisu mu bili tada potpuno posvećeni. Washington ga na kraju, iako je sudjelovao u njegovu kreiranju, nije ratificirao, a Rusija u Versaillesu nije ni bila jer su vlast nakon Oktobarske revolucije preuzeli boljševici. Oktobarska revolucija, na čijim je krilima Lenjin došao na vlast, jedna je od dviju najvažnijih geopolitičkih posljedica Velikog rata: tada je nastao novi politički poredak, boljševički, koji se širio svijetom do kraja osamdesetih i propasti europskih komunističkih režima.
Druga ključna posljedica Velikog rata stvaranje je nacionalnih država na krilima raspada četiriju carstava: ruskog, zatim turskog, njemačkog i austrougarskog. Ne treba smetnuti ni uključivanje SAD-a u Prvi svjetski rat kao važan geopolitički događaj. Redoviti profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu prof. dr. sc. Tihomir Cipek upozorava kako SAD tada još nije prihvatio ulogu svjetskog policajca, iako je mogao.
– SAD su se nakon Prvoga svjetskog rata povukle iz međunarodne politike. Glavna njihova moć danas je ipak posljedica njihove pobjede u Drugom svjetskom ratu. Moramo se prisjetiti koliko je Roosevelt imao problema da SAD uđe u Drugi svjetski rat, podrži saveznike Francusku i Veliku Britaniju, odnosno demokraciju i slobodu. Washington je do početka toga rata vodio politiku izolacionizma. Nema sumnje da je SAD postao sila nakon 1918., da se ekonomski razvio i da je postao najmoćnija država svijeta, ali on tu moć još nije koristio, osim u neposrednom susjedstvu, interveniranjem po Latinskoj Americi – ističe Cipek. Bez obzira na suzdržanost Amerike osjećalo se da Europa gubi superiornost koju je imala krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Europska se nadmoć zasnivala na porastu industrijske proizvodnje, razvoju komunikacija i prometnih veza te na velikom natalitetu, što je prouzročilo golem rast stanovništva. Naime, od 1900. do 1914. europsko se stanovništvo povećalo za 50 milijuna.
A tu je ekonomsku, političku i demografsku ekspanziju, kako ističe prof. dr. Livia Kardum u knjizi “Suton stare Europe”, “pratio superioran nacionalni osjećaj Europljana prema nižim rasama (crnoj i žutoj) i uvjerenju o njihovoj uzvišenoj odlučnosti da šire europsku civilizaciju”. Radilo se zapravo o tome da su Europi trebala nova tržišta za višak njezinih proizvoda, pa su nakon rata nastavljene kolonizacije i protektorati. Na Bliskom istoku Sirija je tako postala francuska kolonija, Libija talijanska, a Egipat je bio britanski protektorat. I dok su te tri europske zemlje, navodi prof. Kardum, “prakticirale imperijalističko ugnjetavanje izvan Europe, u okviru vlastitih granica bile su tadašnji uzor za demokraciju”.
– Na Bliskom istoku nakon Prvoga svjetskog rata ključan je Sykes-Picotov sporazum između Velike Britanije i Francuske – podsjeća prof. Cipek. – Tada nastaju Jordan, Irak, Libanon, Sirija, države koje su sad izvor nestabilnosti. Ganice su se tada crtale ravnalima i nisu se uvažavala etnička i nacionalna načela. I današnji sukobi i nemiri načelno su uvjetovani time na koji su način europske kolonijalne sile postupale prema tim ljudima. – Mislim da je ovo što se događa na Bliskom istoku zapravo posljedica nesposobnosti da se tamo formiraju nacionalne države. Propala je socijalistička utopija Baas stranke (Arapske socijalističke stranke) o stvaranju jedinstvene arapske države. Dakle, projekt stvaranja država i državnih institucija tu nije posve uspio, socijalistička se utopija potrošila i onda, uz podršku velikih zapadnih sila, stvara se Islamska država. Ključan je bio napad SAD-a na Irak, čime je srušena cijela jedna geopolitička konstelacija koja je tu postojala i stvorila se šijitska transverzala. Situacija se stubokom promijenila i zbog sve snažnijeg utjecaja Rusije, čak ni Sovjetski Savez tu nije mogao imati tako snažan utjecaj. Zapad je igrao na pogrešnu kartu i potpuno pogriješio – tvrdi profesor.
Uoči Prvoga svjetskog rata Hrvatska je bila u sastavu Austro-Ugarske. Livia Kardum detektira da se “kao primarni politički cilj Austro-Ugarske nametnulo pitanje potpune kontrole Srbije i eliminiranje njezine pijemontske privlačnosti za Južne Slavene u Monarhiji”. Ipak, to Austro-Ugarskoj nije uspjelo i znamo kako je došlo do sarajevskog atentata i početka rata. A kad je riječ o ovim prostorima, ostala je važna konstanta još od razdoblja i prije Prvoga svjetskog rata: utjecaj Njemačke na Balkan, koja je ostale je zapadne zemlje “gazila” na brojnim industrijskim poljima i u tehnološkim inovacijama, a njezine su investicije prije svega usmjerene na Balkan, jugoistočnu Europu i Latinsku Ameriku.
– Srž njemačke politike i geopolitike jest europski jugoistok i istok. Njemačka se tim prostorima prva počinje baviti, čak i prije Prvoga svjetskog rata – ističe prof. Cipek. – Kako nije imala kolonija, odnosno nešto vrlo malo, slavenski je svijet doživljavala kao mjesto u koje će se naseljavati Nijemci i koji će oni zapravo i kolonizirati. Interes Njemačke da se etablira na jugoistoku Europe nije opao do danas i jasno je da Berlin želi taj dio Europe umiriti i uvesti u EU. Pa igra na najmoćniju državu u tom dijela Balkana, Srbiju. Želi izgraditi čvrste trgovinske, a onda i političke odnose s Beogradom. Ali postoji nerazmjer između njezine ekonomske i političke moći. Njemačka često bježi od vlastite političke moći i uloge, iako joj se one nameću. To više što se SAD povukao s jugoistoka Europe, a sve su prisutnije Turska i Rusija – predviđa Cipek. Dakle, Njemačka će i dalje biti prisutna na Balkanu. – Njemačka ima tu neku svoju ideju, ali je pitanje može li je realizirati, jer se boji preuzeti političku moć – upozorava Cipek.
– Ako se geopolitička situacija promijeni i ako se promijene odnosi u toj zajednici u kojoj je SAD vodio Zapad, Unija će ostati sama i morat će izgraditi subjekt međunarodne politike. Ako to ne učini, jednostavno će između tih odnosa, američko-ruskih i američko-kinesko-ruskih, biti sve nevažnija. Očito da politike EU-a sada idu prema tome da se stvori vojni proračun, da se iz tog vojnog proračuna financiraju vojne trupe Europske unije i da se onda stvori jedinstvena vanjska i sigurnosna politika – kaže Cipek. U tome svakako neće sudjelovati Velika Britanija, koja izlazi. Još je Charles de Gaulle govorio: “Ne trebamo ih primiti, samo će nas maltretirati”. Čini se da je francuski vođa bio u pravu, jer Velika Britanija i jest djelovala kao uljez i remetilački faktor unutar Unije. Uvijek je postojao i taj suparnički odnos Velika Britanija – Njemačka i Velika Britanija – Francuska. Tako još uoči Prvoga svjetskog rata Njemačka, unatoč superiornoj tehnologiji i znanosti, nije mogla parirati Britaniji. London je bio najveći svjetski izvoznik, zahvaljujući kolonijalnom imperiju u koji njemačka roba nije mogla ući. A SAD i Velika Britanija uspjeli su se dokopati svih važnijih koncesija u svijetu za eksploataciju nafte.
Njemačka se unutar EU-a u moderno doba postavila kao vodeća sila. Dovoljno da Britanija ode?
– Mislim da je Brexit posljedica engleskog nacionalizma, to je izraz nezadovoljstva velikog dijela engleske javnosti činjenicom da V. Britanija nema više ulogu koju je imala velikim dijelom svoje povijesti. Suočena s ekonomskom moći Njemačke, Francuske, pa i ostalih članica EU, htjela je igrati posebnu ulogu. Nije bila članica eurozone, uvijek je prenosila poruke SAD-a Europi i, za razliku od ostalih zemalja koje su bile skeptične prema primanju Turske u EU, ona se zalagala za to, i to dok je Turska bila vrlo lojalna Americi. Sve te stvari štetile su procesu federalizacije, bolje rečeno integracije, i EU sada nedvojbeno pokušava na te izazove i promjenu američke politike odgovoriti većom integracijom – smatra Cipek. Svijet se mijenja, pitanje je vide li se danas obrisi novog svjetskog poretka ili se nalazimo u jednom globalnom kaosu.
– Nalazimo se u vremenu kada stara pravila više ne vrijede, a novih nema. Svijet u kojem su se svi zapadni saveznici pokoravali unaprijed postavljenim pravilima SAD-a mijenja se. Trumpova politika pokazuje da je Amerika osvijestila kako je sve teže očuvati unipolarni svijet. Svi novi događaji pokazuju da se pojavljuju novi subjekti međunarodne politike. Ruska se pozicija pokazala bliže realitetu, uz nju imamo Kinu koja nadolazi i EU koja je na neki način proizvod američke politike, nastala je pedesetih godina uz podršku SAD-a. Ali je sada postala konkurentska zajednica Americi. Imamo i regionalne sile koje nadolaze – Indiju, Brazil, Južnoafričku Republiku... Stvara se multipolarni svijet, a nema jasnih pravila kako bi on trebao funkcionirati – upozorava Cipek.
Krajem devedesetih tri su državnika htjela stvoriti jedan novi globalni poredak: Bill Clinton, Tony Blair i Gerhard Schröder. Zagovarali su treći put koji bi trebao dovesti do globalnog poretka. – Iz njega bi se onda regulirao svjetski trgovinski sustav, svjetske financije, svjetska regulacija zaštite okoliša, migracije... Taj je put završio u slijepoj ulici, globalne institucije koje su njih trojica stvarali preko MMF-a, Svjetske banke našao se na udaru ljevice, desnice i centra jer su služile promicanju dominacije neoliberalne ideologije – zaključuje Cipek. Na globalnoj razini danas se događaju tektonski poremećaji: Turska je bliže Rusiji nego Americi, Amerika se približava Sjevernoj Koreji i Kubi, a Europa zapljusnuta migrantima klizi u desni populizam. Velika Britanija je u velikim problemima zbog Brexita i brojnih implikacija koje on donosi – od ekonomskih do političkih. Škoti i Irci žele ostati u Uniji, a pitanje je može li London, čija je najkarizmatičnija politička figura stara kraljica, sačuvati današnje krhotine nekad slavnog imperija.
Miješaju se karte i na Bliskom istoku, divovsku bitku vode Iran i Saudijska Arabija. Iran je zasad u prednosti, saveznik Bashar al-Assad, kojem su izravno pomagali, odnio je pobjedu u Siriji, u Jemenu šijitski pobunjenici kontroliraju situaciju unatoč napadima saudijske vojske, a u Iraku je izbornu pobjedu odnio šijitski klerik iznimno naklonjen Iranu. Time je i Rusija odnijela nekoliko geopolitičkih pobjeda nad Amerikom. No čini se da su neke stvari krenule i u smjeru nove ere i savezništva između Moskve i Washingtona. Na to upućuje prijateljski ton između Putina i Trumpa nakon sastanka u Helsinkiju. Vrijeme je da dvije države, koje nisu sudjelovale u Versailleskom sporazumu, stvore novi, multipolarni svijet koji će imati više smisla i više šansi da opstane.
