Njegov umjetnički proboj počeo je prvim lavežom. Tako su neki kritičari opisali uspon Olega Kulika, ruskog performera i jednog od najkontroverznijih umjetnika današnjice na svjetsku umjetničku scenu. Kulik je 90-ih godina izvodio performanse u kojima je oponašao psa i zbog kojih ga do danas prati nadimak čovjek pas. Kulikovi performansi bili su reakcija na društvenu situaciju u Rusiji tih godina i potpuno neočekivano izazvali su nevjerojatnu pozornost diljem svijeta. Danas je za Kulika to poglavlje završeno, radi skulpture inspirirane religijom i duhovnošću. – Od divlje životinje pretvorio sam se u produhovljenu i kulturnu osobu – kaže o sebi umjetnik koji ovih dana sudjeluje u projektu \"Umjetnik na odmoru by Valamar\" u Poreču. Kulikovi radikalni performansi iz 90-ih predstavljeni su u nedjelju na izložbi \"Tranzicija\" u Villi Polesini uz radove Plavih nosova i Josipa Vanište u organizaciji Instituta za istraživanje avangarde i Kolekcije Marinko Sudac.
Što ste htjeli postići \"psećim\" performansima 90-ih koji su šokirali svijet?
– Nakon pada Berlinskog zida Rusija je iskusila slobodu i to je bio pravi šok. Ljudi su se osjećali kao životinje koje su se odjednom našle izvan kaveza. Nastupio je jedan novi život – sloboda, ali bez ikakve kontrole. Međutim, ta je sloboda došla odjednom, a ne kao rezultat duljeg procesa. Bio je to dar ruskom narodu, no on nije znao što s njim. Nastupilo je razdoblje bez pravila, principa, ikakva reda.
U socijalizmu umjetnici su mogli komentirati i raspravljati, ali nisu mogli biti aktivni. Stoga se moje djelovanje 90-ih sastojalo u tome da negiram diskusiju i rasprave i da fizički djelujem. Bilo je to vrlo čudno razdoblje za mene – imao sam svojevrsnu krizu identiteta, nisam znao jesam li komunist, ateist, što sam. Danas, nakon dvadeset godina, ne mogu razumjeti današnji život, ali mogu razumjeti sebe, znam tko sam. Tada to nisam mogao. I ti performansi bili su reakcija na to moje stanje.
Koje je značenje imao pas kojeg ste oponašali?
– Preuzimanje novog identiteta koji je bio nasilan i nekulturan. Ti performansi bili su gesta slobode, da sam toliko slobodan da mogu čak i gristi ljude. Nisam htio govoriti samo o društvenoj krizi tim činom iako ga mnogi tako interpretiraju. Nisu bili isključivo upereni protiv društva. Isto tako, nisam ih namjeravao izvoditi izvan Rusije i bio sam jako iznenađen kada sam počeo dobivati pozive iz drugih zemalja gdje bi moji performansi isprovocirali debate lokalnoga karaktera.
U Švedskoj ste izazvali neviđeni skandal na izložbi Interpol kad ste ugrizli posjetitelja.
– Nije mi bila namjera ikoga ugristi. Cijela ta izložba u Švedskoj bila je posvećena komunikaciji, s akcentom na dijalogu između Istoka i Zapada. No taj se dijalog sveo na to da je sav novac dolazio sa Zapada, a umjetničke geste s Istoka. Zapad je za svoj novac tražio korektne umjetničke geste, neprovokativne. Kad sam došao u Stockholm, dočekao me je kavez – organizatori su zamislili da se moj rad predstavi njime. Odlučio sam boraviti u tom kavezu s lancem oko vrata. U jednom trenutku jedan me je posjetitelj počeo gurati dok sam ležao gol u pasjoj kućici. Tražio je spektakl i dobio ga je. Poslije je izjavio da ga je ugrizao umjetnički rad!
Danas radite jednu naoko posve drukčiju umjetnost. Kako to objašnjavate?
– Devedesetih puno toga nije bilo jasno u društvu, prije svega odnosi, primjerice, tko je lijevo orijentiran, a tko desno, za razliku od danas. Kada je društveni kontekst jasan, umjetnik nema potrebu djelovati na radikalan način. Sada sam \"kulturan\" umjetnik i medij mi je materijal. Ne mislim da je performans mrtav, no za mene je ta faza završila. Sada bi to značilo ponavljati se, a to ne želim.
Kakav je vaš odnos prema skupini Pussy Riot?
– Prije pet godina u svoj sam atelje pozvao grupu Voina koja se dotad bavila modnim dizajnom. Živjeli su kod mene dvije godine i postali su umjetnici. U jednom su se trenutku razišli, a izbačene članice osnovale su grupu Pussy Riot. Moguće da sam utjecao na taj razlaz. Uvijek sam tvrdio da je politika sekundarna, a umjetnost primarna. Grupa Voina govorila je da je umjetnost govno. Stariji članovi Voine htjeli su se baviti politikom, a Pussy Riot više glazbom. Zato Voinu ne smatram svojim učenicima iako kopiraju moje iskustvo, a Pussy Riot su moje učenice iako ne kopiraju moju umjetnost, imaju vlastiti put. Njihov performans zbog kojeg su u zatvoru smatram ozbiljnim umjetničkim radom.
Imate li problema s vlašću?
– Zovu me povremeno na razgovore.
