Kamo ćemo za Praznik rada? Roštilj ili grah? Priroda ili u nečijem dvorištu? U koliko sati? Pitanja su to na koja većina ljudi ovih dana odgovara intenzivno i na svakom koraku. Planovi se kuju, meso se kupuje, razmjenjuju se recepti, pripremaju se pića.
– Najbolje je do Bandića u Maksimir, pa tamo možemo ostati i igrati badminton ako bude lijepo vrijeme. Ili ležati na dekici i uživati u suncu – razgovarala je grupica prijatelja jučer u tramvaju, do detalja razrađujući tko će sve doći, tko će povesti djevojku ili momka, hoće li i djeca biti pozvana.
Prvi maj, čini se, shvatili su poprilično ozbiljno, pa su čak i raspravljali tko treba ponijeti nešto slatko, tko je zadužen za grickalice, a kome bi bilo najzgodnije da ponese pokoju društvenu igru. Bez sumnje, zaključili su, dobro će se zabaviti. Vjerojatno kao i većina onih koji se odluče za svake godine pomno razrađen program u Maksimiru. Koji ni ja ne propuštam već pet godina. Ne zbog kvalitete graha po gradonačelnikovu receptu ili plana koji sam pomno sastavila s prijateljima i obitelji te ga ne smijem prekršiti, već zato što je baš svake godine u posljednje vrijeme ispadalo da je na Praznik rada – moj radni dan.
Pa dok drugi igraju badminton, bacaju frizbi i jedu grah, kolega i ja ih ispitujemo kako se zabavljaju.
– Odlično je, grah je super, u prirodi smo, divno nam je – tako nam obično odgovaraju oni koji se ne skrivaju od kamera i fotoaparata sa zdjelicama koje su napunili gradonačelnikovim grahom i koje će, kao topli obrok, ponijeti kućama i podijeliti s obiteljima. Oni se na proslavi ne zadržavaju.
– Već dvije godine meni je svaki dan praznik rada. Bez posla sam ostao u 53. godini i nitko mi više ne želi dati priliku. Ovamo sam došao da pojedem nešto toplo – kazao nam je prošle godine jedan od 60.000 Zagrepčana koji su se 1. svibnja pojavili u Maksimiru te dodao da se Prvi maj i te kako mora slaviti. Jer to je, kaže, znak da je od 365 dana u godini, još uvijek samo jedan neradni. •
Predivno, veselim se prazniku rada.