Tramvajska nesreća koja se rano jutros dogodila u Zagrebu, na žalost, nije jedina, no iako nije prva, nadajmo se da je ipak posljednja u tom dugom i nesretnom nizu. Pregledom Večernjakove arhive već se na prvu može zaključiti da od kako je tramvaja, ima i tramvajskih nesreća.
Njihov je broj naglo skočio još prije pola stoljeća. Te se 1974. upozoravalo kako sve puniji tramvaji Zagrebom voze sve sporije, ali se sve češće sudaraju. Iz ZET-a su tada tvrdili da postoji sasvim logično objašnjenje te da je krivac povećan broj automobila na zagrebačkim ulicama. Stručnjaci iz ZET-a tada su isticali i kako je mnogo teže dobiti vozačku za tramvaj nego onu B kategorije – onaj tko je želio polagati ispit morao je najprije tri godine raditi kao kondukter, a tek nakon toga je mogao podnijeti molbu za upis u vozačku školu ZET-a, koja je trajala 11 mjeseci. Nakon položenog ispita svaki je novopečeni vozač morao u vožnji gradom provesti još 90 sati uz svog iskusnog, starijeg kolegu, vozača.
Nažalost upravo se u Zagrebu dogodila i najteža tramvajska nesreća u svjetskoj povijesti – 31. listopada davne 1954. mirogojska je trinaestica u smrt odvezla 19 ljudi, a još 39 osoba bilo je teško ozlijeđeno.
VEZANI ČLANCI:
Te sumorne nedjelje, prije 70 godina, uoči blagdana Svih svetih, tramvaj broj 13, u kom je bilo 60 putnika, vozio je nizbrdicom, na dionici Mirogoj - Gupčeva zvijezda. Kada je krenuo s Mirogoja, vozač je spustio ručnu kočnicu za četiri od pet okretaja. Motorna kola, bez prikolice, vozila su nizbrdo, na dionici na kojoj, kako bilježi ZET-ova monografija, najveći uzdužni nagib prelazi 9 posto. Ulazeći u prvi zavoj, vozač je pokušao uključiti tračničku kočnicu, no tada je shvatio da ona ne djeluje. Pokušao je ponovo i ponovo, no svi su njegovi očajnički pokušaji bili bez uspjeha. Više nije bilo vremena da kočenjem ručnom kočnicom, uz posipavanje šljunka, zaustavi jureći tramvaj, čija se brzina, sa svakim daljnjim metrom tračnica, sve više povećavala. "Tramvaj smrti" nizbrdicom je tutnjao brzinom od oko 80 kilometara na sat, što je bilo čak pet puta više od dozvoljene brzine. Ispred Gupčeve zvijezde, na posljednjem zavoju, polumjera 80 metara, tramvaj, koji je jurio bez kontrole, izletio je iz tračnica te se prevrnuo na bok i nastavio se prevrtati i klizati po tlu 40-ak metara. U tom prevrtanju, udario je u tri stabla i u čelični stup, pri čemu su tijela nesretnih putnika ispadala iz kola.
Jauci, plač, krv i mrtva tijela, koja su ležala uokolo - ti su se stravični prizori, s mjesta nezapamćene, tramvajske tragedije, očevidcima trajno, poput ožiljka, usjekli u sjećanje. Jedan od prvih ljudi, koji su tog kobnog dana stigli na mjesto nesreće, bio je kriminalistički tehničar Ljubomir Gudelj, koji se s gorčinom, prisjetio jednog od najtežih dana u njegovoj dugogodišnjoj karijeri, u kojoj je odradio mnogo očevida.
– Bio sam među prvima na Zvijezdi. Dočekao me krš, tamo udubljeno stablo, razbijeno staklo i posvuda leševi. Čuli su se jauci, nismo znali koliko je mrtvih, ima li preživjelih. Poslali su me na sudsku medicinu. Doveli su leš majke i djeteta. Majku smo uspjeli identificirati po papilarnim linijama kažiprsta desne ruke, jer su osobne karte tada imale otiske prstiju, no dijete? Pretpostavili smo identitet, jer je bilo s majkom – ispričao je Gudelj.
Istraga te teške nesreće bila je vrlo detaljna, saslušano je 30-ak svjedoka. Doznalo se da su ista tramvajska kola, garažnog broja 21, ranije tog dana, na uglu između Degenove i Medveščaka, već imala sudar, pri čemu je tramvaj prevrnuo zaprežna kola, no nije bilo veće štete te je vozač nastavio vožnju prema Mirogoju. Istragom je u konačnici utvrđeno da je za nesreću kriv vozač tramvaja, jer je utvrđeno da je krenuo neoprezno, ne pridržavajući se propisa, te nije pravodobno kočio ručnom kočnicom.
Nakon mirogojske tragedije, najteže tramvajske nesreće u svjetskoj povijesti, tramvajski je promet na dionici Gupčeva zvijezda – Mirogoj bio obustavljen sve do 1964. godine, kako se navodi u ZET-ovoj monografiji. Na tom su dijelu pruge nova, motorna kola, koja su bila opremljena električnom, jakom zračnom, elektromagnetskom (tračničkom) i ručnom kočnicom, prema Mirogoju vozila do 15. svibnja 1967. godine, nakon čega su tramvaje zamijenili autobusi.
Sudarali su se s kamionima, vlakovima, stupovima...
Dvostruka, tramvajska, prometna nesreća dogodila se 30. listopada 1970., oko 20 sati i 30 minuta, na raskrižju tadašnje ulice Moše Pijade i Belostenčeve, tramvaj broj 14 naletio je na osobni automobil koji se našao na tramvajskoj pruzi. Dok je vozač žurio na mjesto nesreće, iz istog smjera naišao je drugi tramvaj, također broj 14, koji je naletio na zaustavljenu četrnaesticu. U nesreći je devet putnika bilo teško ozlijeđeno, a najgore je prošla 22-godišnja studentica iz Zagreba.
Na dan Svih svetih, 1973. godine, nedaleko od križanja Heinzelove i Ulice proleterskih brigada, današnje Vukovarske, na tramvaj broj 2 naletjela je dizel lokomotiva koja je potpuno raznijela treću prikolicu tramvaja, pri čemu je 15 osoba bilo ozlijeđeno.
Jedna od najtragičnijih tramvajskih nesreća dogodila se prije 40 godina - 17. listopada 1984. Te su kobne večeri, u 23 sata i 35 minuta, na križanju Draškoviće i Vlaške ulice, poginula petorica pružnih radnika ZET-a i Telefonvoda. Dok su rekonstruirali prugu, na njih je naletio tramvaj broj 27, čija je kola, ispod kojih su ostala tijela nesretnih radnika, morala podići dizalica. Nesvakidašnja tramvajska nesreća dogodila se u veljači 1986. godine. Tog je jutra, na području Držićeve i Mosta mladosti, magla smanjila vidljivost na samo 2 do 3 metra te se u 8 sati sudarilo čak sedam tramvaja, pri čemu je petoro ljudi bilo ozlijeđeno.
Crni dan za ZET bio je i 12. rujna 1989., kada su se u jednom danu dogodile dvije tramvajske nesreće. Na križanju današnje Vukovarske s industrijskim, željezničkim kolosijekom u 14 sati i 44 minute manevarska kompozicija vlaka sudarila se s tramvajem broj 2, pri čemu su zadnja tramvajska kola bila izbačena iz tračnica, a lakše su ozlijeđena tri putnika. Istog tog dana, na okretištu tramvaja na Mihaljevcu, na neosiguranom cestovnom prijelazu preko pruge, vozač kamiona prepriječio je put tramvaju broj 14, u žestokom sudaru jedna je osoba bila ozlijeđena.
30. kolovoza 1994. u 13 sati i 44 minute križanje Frankopanske ulice i prilaza Đure Deželića bilo je poprište teške prometne nesreće - tramvaj broj 14 sudario se tog dana s BMW-om pri čemu je bilo ozlijeđeno 18 osoba. 20. prosinca iste te 1994. godine, u žestokom sudaru dviju sedmica, koji se dogodio u 9 sati i 16 minuta u Držićevoj aveniji, desetero je osoba bilo ozlijeđeno. U sudaru dva tramvaja, 8. kolovoza 1997. godine, na križanju Vukovarske ulice i Držićeve avenije ozlijeđeno je čak 26 osoba, uglavnom putnika.
VEZANI ČLANCI:
U tramvajskoj nesreći koja se dogodila 29. travnja 1999. u 17 sati na središnjem zagrebačkom trgu tramvaj linije broj šest, nepažnjom vozačice, naletio je na 11-icu, pri čemu je troje putnika bilo teško ozlijeđeno. 7. srpnja 2002. godine tramvaj broj 11 se, zbog nepridržavanja potrebnog razmaka, zaletio u stražnji dio tramvaja broj 12, ozlijeđeno je pri tom četvero ljudi.
21. siječnja 2004. godine u središtu Zagreba, na raskrižju Ilice i Medulićeve, nešto poslije 14 sati sudarili su se tramvaj broj 11 i kamion miješalica. Kamion se nije zaustavio na znak prometnog policajca te se zabio u tramvaj pun putnika, koji je od siline udara ispao iz tračnica, no iako se, na sreću, nije prevrnuo, bilo je ozlijeđeno 35 putnika.
Krajem lipnja 2008. godine, na križanju Runjaninove i Vodnikove, vozač dostavnog vozila nije stao na znak stop te se velikom brzinom zaletio u desnu stranu devetke. Tramvaj, koji je bio krcat, izletio je iz tračnica, vozačeva kabina bila je potpuno smrskana, a u nesreći je ozlijeđeno sedmero putnika. Na ovaj bismo nesretni niz, umjesto tri točke, konačno trebali stavili onu jednu, završnu.
