– Loviš – uzviknula je lupivši ga rukom po ramenu pa potrčala duž Praške.
– Svašta – promrmljao je gurnuvši ruke u džepove kaputa.
Ne pada mu na pamet potrčati za njom, još manje glumiti idiota i igrati lovice u centru grada...
– I tebi svašta pada na pamet – rekao je nakon što se došetao do nje, namjerno usporavajući.
– Pada – odgovorila je odgovora radi pa korak izjednačila s njegovim.
Preko Trga kao preko ratišta pa naglo skretanje na Splavnicu. Pažnju su joj oteli redovi nanizanih žutih cvjetova...
– Ajde – zazvao ju je.
– Evo. Samo da kupim cvijet – odgovorila je.
– Hladno je – zaderao se toliko da je nadjačao uobičajenu buku Splavnice.
Preplašio je kumicu do sebe, a i gospona Kovača koji je stajao u redu ispred nje za kupnju istih cvjetova. Mimoza.
– Ne voli cvijeće? – počeo je razgovor Kovač pružajući novčanicu kumici.
– Ne voli sebe – odgovorila je i nasmiješila se.
– Ali ovo je više od cvijeća – nastavio je Kovač.
– Je... Ovo je pri znak kraja zime... – ulovila mu je misao.
To je, među ostalim, bio razlog zašto je tako naglo skrenula na Splavnicu. Tu dolaze uvijek u istom mjesecu, isti cvjetovi, kod istih kumica, s istim ciljem... Baš u ovom periodu godine.
Ona će cijeli busen. Zapravo dva. Dobro, možda tri...
Gospon Kovač je svoju kupnju već obavio, ali nabrušenom pratiocu nije mogao odoljeti.
– Ovo su mimoze – dobacio mu je dok je ovaj i dalje stajao na istom mjestu čekajući da ona dovrši kupnju. Točno deset koraka od kestenjara. Odgovora Kovač nije dobio.
– Mimoze ovdje na Dolac dođu kao znak skorog prestanka zime – nastavio je tumačiti neznanom pratiocu neznane djevojke.
– Osjetljiv je to cvijet. uhvatite li ga samo malo grublje, vene. Tako vam je, mladi gospon, sa svime.
Pogledao ga je pa nastavio:
– Ipak, postoje mimoze od ljudi, to je nešto puno gore od onih cvjetnih. Ti ljudi zaslužuju samo u celofanu zamotano trnje. Tak i vi. Zaslužujete trnje, nikako mimozu – završio je Kovač pa produžio korak.
Ovaj nije odgovarao, dapače zagledao se negdje između ovratnika Kovačeve košulje i kaputa ignorirajući svaku riječ. Kad je podigao glavu, njegove pratnje više nije bilo. Osvrnuo se oko sebe. Tako još tri puta. Nigdje.
– Gdje si? – napisao joj je u poruci.
– U Dugoj ulici, ti samo nastavi dalje – odgovorila mu je.
– Na korak do tebe, a opet daleko – palo joj je na pamet. Ona jest, ali on pojma nije imao da Duge ulice nema već neko vrijeme u gradskim planovima i kartama... Samo oni koji trebaju znati znaju da je nekadašnja Duga današnja Radićeva.
>>"Nađemo se na polovici Zakmardijevih..."
Ogledalo duše našeg grada, vraća u neki stari, dragi film- predivno.