“Hvala Ana”, bile su posljednje riječi koje je Pandurov (ne i Krležin) Michelangelo Livio Badurina uputio publici, ali i donedavnoj intendantici Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu Ani Lederer. Bilo je to finale višemjesečne borbe za čelno mjesto u središnjoj hrvatskoj kazališnoj kući koja niti izdaleka nije završila.
Uprava kuće za finale svojeg neuspješnog, ali ne i uzaludnog pripetavanja odabrala je zagrebačku premijeru predstave “Michelangelo” koja je već gledala publika uglednog talijanskog Mittelfesta u srpnju. Za svoju je osebujnu posvetu velikom talijanskom renesansnom kiparu, slikaru, arhitektu i pjesniku Pandur uz svesrdnu dramaturšku pomoć sestre Livije iskoristio Krležinu dramu “Michelangelo Buonarotti”. Uz stalne suradnike kao što su kostimografkinja Danica Dedijer, scenograf Sven Jonke, autor video projekcija Dorijan Kolundžija i skladatelji Primož Hladnik i Boris Benko, Pandur je pokušao reinterpretirati Michelangela natovarivši njegove agonije i ekstaze na pleća još jednog svog stalnog suradnika, glumca Livija Badurine. A Badurina je, kao i u dubrovačko-zagrebačkoj “Medeji” bio ne samo umjetnik, nego po potrebi i umjetnikovo platno u čemu su mu svaki na svoj način pomagali Alma Prica, Iva Mihalić, Ivana Boban, Damir Markovina, Kristijan Potočki, Andrej Dojkić, Tomislav Krstanović, Romano Nikolić, Ivan Ožegović, Adrian Pezdirc i Jure Radnić.
U svojoj likovno i glazbeno u pravilu dorađenoj predstavi, Pandur se poigravao i nekim scenski ne baš uvjerljivim izletima u hrvatsku plitku današnjicu, ali je ipak omogućio da i Krležina nesputana, barokna rečenica dobije i svojih pet minuta na velikoj haenkaovskoj pozornici. Pa i ona, sada već vizionarska rečenica iz romana “Na rubu pameti” o vremenu koje vjeruje u prodornu i pobjedonosnu snagu nogometne lopte.
