Katarina Bistrović-Darvaš, Nataša Dorčić, Jadranka Đokić, Doris Šarić-Kukuljica, Ksenija Marinković, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija i Nina Violić glumice su koje trče oko limenih kanti. Pjevaju refren starog hita Ive Robića “Tata, kupi mi auto”...
Kakvo nam je nasljeđe
Prizor je to nove predstave Zagrebačkog kazališta mladih “Kako smo preživjele”, nastale po motivima eseja Slavenke Drakulić. Glumice zapravo govore svaka svoj tekst, pokušavajući ispričati kako smo preživjeli: komunizam, rat, tranziciju, privatizaciju, najnehumaniji oblik kapitalizma...
Jesu li se smijale, otkrit ćemo na premijeri u četvrtak 8. svibnja. Predstavu režira Dino Mustafić, jedan je od najpoznatijih bosanskih redatelja, direktor sarajevskog međunarodnog kazališnog festivala MESS, koji se nakon duljeg vremena vratio na scenu ZKM-a.
– Zadnji sam put bio ovdje s predstavom Jona Fossea “Noć pjeva pjesme svoje”. U međuvremenu sam radio u Hrvatskoj i široj regiji, ali još sam te 2008., kad sam radio Fossea, izrazio želju da radimo predstavu koja je inspirirana esejima Slavenke Drakulić. Bila je to moja ideja koju je Dubravka Vrgoč odmah prihvatila.
Razloga je dosta: iznimno cijenim Slavenkin rad, a ona je u svojim esejima koje smo ovdje koristili kao inspiraciju pokrenula neka vrlo važna društvena pitanja o tome što su te godine ostavile kao nasljeđe na osobnom, ali i na društvenom planu. Ti su eseji svojevrsna dramatičarska kičma predstave u kojoj smo u scenskom jeziku istraživali koja su to naša vlastita iskustva tog vremena i tih promjena, čega se sjećamo i, naravno, kakav je trenutak u kojem mi sada živimo – objašnjava Mustafić.
Ludistički i shizofreno
Sam izbor tema bio je inspiracija kreativnom timu predstave, a ona je otvorila mogućnost jedne ženske teatarske priče. Mustafić kaže da mu nije bio cilj napraviti žensku predstavu, ali da u konačnici u njoj igraju samo glumice i kako to u njoj podcrtava feminističku perspektivu. Posebno naglašava da su glumice i autorice tekstova koje govore te iz toga proizlazi intimna dramaturgija cijele predstave.
Foto: Borna Filić/Pixsell
– Ja ovo djelo postavljam ludistički, na trenutke i shizofreno, iako se bavimo i duboko egzistencijalnim pitanjima – ističe Mustafić. Pitamo ga je li se odlučio samo za žene jer one lakše prežive sve što im život i sudbina donesu.
– Žene su generalno uvijek bile hrabrije i odlučnije. To je oduvijek bila balkanska paradigma mačizma. U biti su žene izdržale mnoge stvari koje su bile potpuno nezamislive. Ono što je od toga nama ovdje zanimljivo jest da Slavenka pokazuje kako je taj kolektivni, gramatički oblik “mi”, koji je u komunizmu bio dio kolektivne svijesti i klasnog identiteta, preko noći postao nacionalni kolektivitet.
Ovdje kod nas uvijek je jedno “mi” mijenjalo drugo, a nismo se uspjeli izboriti za vlastitu individualnost. Nikada nismo bili “ja”, a žene su u takvim kulturama još izloženije pritiscima, diskriminaciji i, rekao bih, najčešće ignoriranju društva spram njihovih vrlina, kvaliteta i sposobnosti. Zato i otvaramo pitanja što je danas pozicija žena u društvu – govori Dino Mustafić.
Slavenka Drakulić inače ima svoju verziju istine, jer "istina", po Drakulić, je u Hrvatskoj "tabu tema".