Zgrada je to iz devetnaestog stoljeća. Posve je normalno da nema dovoljno parkirališnih mjesta, nitko tada nije mogao predvidjeti ovo. Ljudi su dolazili kočijom, ili pješice, vjerojatnije. Tko je imao kočiju? Je li bilo zaprežnih tramvaja, možda i je, ali ovo je sam rub grada. Mislim, više nije, ali tada je bio, u devetnaestom stoljeću. Nešto taman za gubave, ili jako bolesne, u svakom slučaju, periferne.
- Ništa, ti izađi, a ja ću kružiti dok ne pronađem mjesto, pa ću te potražiti.
- Ok.
Ima taj jedan sporedni ulaz, prolazi se pored kuhinje. U sedam ujutro dvije kuharice stoje na stepenicama ispred, kiša se cijedi sa dotrajale zelene nadstrešnice, one se smiju, gorko. Hvatam.
- Jebate bog - kaže jedna.
- Pa kaj sam ja svoju rit na cesti našla?
O čemu su mogle razgovarati. O muževima. Ruku u vatru.
Smrdi kiselo zelje. Zelje s krpicama ili sarma, u svakom slučaju, četvrtak, dan za zelje. I taj je četvrtak, jedan, onda bilo zelje, iako su sestre s odjela rekle, ne. To napuhuje. Ali tako su dali. Sreća pa je bilo čokoladnih keksa, treba jesti slatko, tada. To je dobro.
Ali danas nema mučnine. Nestala je. Misteriozno. Možda je i drugo nestalo.
Kad pogledaju, reći će, pa što je vama, tu nema ničeg, tko vam je to rekao? Ništa se ne vidi. I stvarno, baš se ne vidi.
Čekaoicna je puna. Ima svakavih žena, starih, mladih i pokoji muškarac. Razni problemi. Kako to ide, prvo čekanje. To sigurno. Jedna tamo uza zid je baš lijepa, ono, moderna je, ima uske traperice, ne haljinu ovako, mada se sigurno skidaš do kraja, ništa nisu rekli. Nikad ništa ne kažu.
- Pričekajte. Dajte krvnu grupu.
- 0 pozitivna.
- Papir trebam.
- Nemam papir.
- Jeste vi pali s Marsa?
- Nisam - iako je očito, treba nešto odgovoriti osoblju.
- A bože, pa ne dolazite zub vaditi.
Ali Marina je rekla baš tako: - Pa daj, ne šizi toliko, to je ništa, nema ničeg, ne vidi se, mrvica.
Mala mrvica.
- Nisu mi rekli.
- Dobili ste papir kad ste plaćali.
- Nisam dobila ništa. -
Treba li reći da je okrenula očima.
- Dolje u podrum, u ambulantu, ravno pa desno, soba 308, izvadite krvnu grupu, pa dođite ovamo, uvest ću vas. Naravno, to još morate platiti.
- Naravno. Platit ću. Neću valjda besplatno.
Ar i es pi i si ti, zapjeva Aretta iz mobitela, a onda:
- E, nema ni jednog jedinog mjesta, da poludiš.
- Neka, ne moraš dolaziti, uskoro će me uvesti. Zvat ću kad budem gotova.
- Drži se.
- Držim se.
U sobi su već tri. Ona Lijepa je tamo, na krevetu do praznog. Ima svileni kimono i kosu je podigla u rep. Njezina blizina umiruje. I lijepim ljudima se događa. Jedna Mala Debela je do zida, a između njih je Bosanka. To se čuje već po:
- Dobar dan.
U spavaćicama su.
- Rekli su vam da ponesete spavaćice? - pitam.
- Jesu, bona, tebi nisu? - pita Bosanka.
- Nisu.
- A vala su neki, a dat će ti nešto, pitaj.
Mala Debela kaže: - Ja sam mislila da bum bila sama, kaj to ovak ide, ko po traci? -
Proplamsaj konverzacije. Ulazi sestra, mlada, nježna.
- Oprostite, ja nemam ništa...
- A vi ste ona bez krvne grupe?
- Da.
- Odite sa mnom. -
Ima mala kupaonica u toj sobi s četiri kreveta. S velikog kupa neraspoznatljivih zelenih tkanina vadi ogromni odjevni premet. S prorezom na leđima i mašnicama.
- Evo, nije baš nešto, ali poslužit će. -
Pored Lijepe izgledam jadno, lijepi ljudi ne dobivaju takve spavaćice. Šutimo.
- Je l' to boli? - pita u jednom trenutku.
- Ah, boli. Boli pa prođe, ko i sve drugo - kaže Bosanka.
- Ja sam čula da jako boli - kaže Mala Debela.
- A što možemo, nitko ne želi biti ovdje - izgovara netko s mog kreveta.
Ja to nikad ne bih rekla, ali pritisak grupe, valjda.
- Sad sam dobila posao - kaže Lijepa. - Šefica ima povjerenja u mene.
- Ja, kad sam htela, nis mogla, a sad ne mrem, gradimo kuću - kaže Mala Debela.
- Ja ne mogu četvrto, vala ne mogu.
Na mene je red, rekla bih. Ali nemam što, pa Bosanka nastavlja i spašava me.
- Znaš kol'ki mi je zadnji bio, ogroman, to nisi još vidio. Baba je rekla, dobro si se ti od njega oprostila, a da nisi nastradala. Mnoge tako nastradaju.
- Kad bi čovjek znao gdje će pasti, sjeo bi, rekla bi moja baba.
Opet netko izgovara s mog kreveta.
- Valjda ne boli toliko - kaže Lijepa.
Iz sobe jedna vrata vode u ambulantu, a druga u još jednu prostoriju. Tamo povremeno sestra uvede još ponekog. Ušle su dvije starice. Mislim, ono, ne baš starice, ali blizu šezdeset. One to rade... Daj, prestani.
Čekamo. To se vidi po tome kako smo na početku sjedile na krevetima uspravno, prekriženih nogu, golih, počele su se hladiti pa smo ih malo zavukle pod deku, a sada već ležimo, duboko zavaljene u jastuke, pokrivene do vrata. Nije toplo.
- Pa kad oni misle, zakaj su nam rekli da dojdemo u osam.
Mala Debela je takva, ona se stalno nešto buni i ništa joj nije pravo, izašla bi zapaliti cigaretu. Bosanka, ona je glas razuma. Onog zdravog, narodnog.
Lijepa je, pa ono, stvarno je lijepa i najviše se brine da li boli. I zato što dečko mora platiti cijeli dan parkiranja u centru jer je stao tamo gdje radi i mislio je da će brzo po nju. Sada je već stvarno nervozan. Zvao je četvrti put.
Ja sam ja.
Napokon, prozivaju Malu Debelu.
Svi smo živnuli, kraj se nazire. Utvrdili smo vrijeme, pa sad da vidimo, koliko to zapravo traje.
- Ma petnaest minuta - procijeni Bosanka.
- Treba malo više, da anestezija počne djelovati - to sam rekla ja, negdje sam pročitala.
- Ja ću tražiti opću - kaže Lijepa.
Ne želim je plašiti, ali to ne ide tako. Znam i ja ponešto.
Upućeni smo na vrata, nema puno drugih misli. Osim poneke. Gdje je sad prokleta mučnina, možda je stvarno zabuna.
Četrdest i pet minuta. Na vratima, napokon ugledamo Malu, iz podsvijesti isplivava scena iz partizanskih filmova, kad god vidim nekog tako obješenog o nečija ramena, blijedog, ranjenog.
Mala Debela je ušuškana, voljela bih je poljubiti u čelo. Pristojno čekamo da pokaže znakove svijesti pa da nešto saznamo. Bosanka već odlazi unutra, a Mala Debela tiho stenje.
- Joj, joooj... - je sve što se čuje ispod pokrivača.
Ponovo, jedan školski sat. Tri sata, sve skupa, ako u međuvremenu ne uvedu neku od ovih starijih žena. Hrvatski, likovni, tjelesni, i ne okreneš se. Ili možda, matematika, fizika, kemija, to traje. Ovo traje još dulje. Mala Debela dolazi k sebi, sestra uvodi u sobu izmijenjenu Bosanku, a Lijepa me još jednom dugo pogleda, pridigne se, ali joj sestra kaže:
- Vi pričekajte još malo.
Starija gospođa prolazi kroz našu sobu, kroči hrabro, ne baš hrabro, nego onako, zna više.
Pola-pola je riješeno.
- Misliš da ću moći u ponedjeljak na posao? - pita me Lijepa.
- Hoćeš sigurno - odgovaram.
- A ti ne radiš?
- Ne.
Ne mogu joj ništa dati. Ne mogu ništa uzeti. Ne smije ostati ni jedno jedino uporište među nama, ako se sretnemo u ovom gradu, ne smije ostati mjesta ni za kakvo pitanje. Ne smijemo znati ništa jedna o drugoj. Zavjera šutnje. Ako se prepoznamo, to će biti to. Već znam previše. Da se boji boli. Ona o meni ne zna gotovo pa ništa. Ništa nisam rekla. Iako znamo to, što ne znaju ni naše majke, samo muškarci koji troše novce na plaćanje parkirališta.
Starija žena se vraća. Kao da ništa nije bilo. Kao zub.
- Boli, ne daju opću.
Mala Debela je zla. Zna da se Lijepa boji, i svejedno to govori. Ili je možda samo jadna zbog svega. Ili možda stvarno boli. Za dva sata, sve će biti gotovo.
Kad se budeš udavala, nećeš se ni sjećati. Tako je govorila mama kad sam bila mala, za sve. Kad se budeš udavala. Lijepa je uskoro gotova. Već znam kako će izgledati kad je uvedu. Evo, točno tako.
Dolazi red na mene.
Unutra su svi mladi. Cijeli život je ispred njih. Sestre, doktorice, anesteziologinje. Uspješne su, i nemaju prigovor savjesti. Nemam ni ja.
Svi su jako ljubazni. Ne postavljaju više neugodna pitanja.
I ne boli uopće toliko.
Cijeli život, preda mnom.
