Poznavali ste Vladimira Vukovića? Vladeka. Vjerojatno niste i mogao bih to nazvati vašim gubitkom no konstatirati ću samo – šteta. Bio je sjajan čovjek, jedan od posljednjih zagrebačkih gentlemana. Filmski kritičar, publicist, kozer, beskrajno duhovit čovjek. Dvadeset je godina prošlo od njegove smrti, punih dvadeset godina, a s njim su otišli i neki lijepi sadržaji života.
Proveo sam s njim u kavani Korzo brojne godine u društvu ljudi filma, kazališta i književnosti. Bio je zaljubljen u umjetnost. I u Hrvatsku, što u ono vrijeme nije bilo suviše zahvalno. No sve što je volio, volio je pametno, tolerantno i s radošću, okružen tjeskobom svojeg siromaštva. Sva je njegova imovina bila kavanski stol i divne rasprave praćene smijehom vjernih slušača. Služio se ponekad vještinom šifriranog jezika kojeg su udbaši s drugih stolova mukotrpno slijedili. Sugestivnost njegovih rečenica bila je tako jaka da vam se činilo kako je svijet ljepši nego što je doista bio. Njegova smrtna obljetnica jedini je razlog zašto pišem ovu priču, jer da budem iskren, literatura mi u ovo vrijeme opće gadosti riječi i ne znači puno. On zavrijeđuje da ga se sjetim, osobito povodom jednog neobičnog događaja čije je bizarne okvire sam stvorio.
Sjećam se, te smo davne ljetne večeri izašli iz kina nas trojica: Vladek, režiser Zoran Tadić zvani Cici i ja. Bože, obojica su mrtvi. Gledali smo Rosemarinu bebu koja nas se jako dojmila. Volim Romana Polanskog. Taj šarmantni nosonja jedan je od mojih najdražih režisera i usta su mi bila zatrpana oduševljenim rečenicama. Bilo je toplo i zvukovi grada miješali su se mirisom znoja, parfema, kolonjskih voda i usijenog betona koji se nije uspio ohladiti pod gomilom koraka dokonih šetača.
" Volim njegov pesimizam, tu crnu humornost kojom su prožete scene između sna i jave" dodatno sam gestikulacijom pojačavao svoja uvjerenja. Vladek je zastao. Nad njegovom glavom titrala je žućkasta svjetlost neonskog natpisa jednog kafića iz kojeg je dopirao smijeh, brbljanje i preglasan zvuk glazbe s radija.
" Meni su to najslabija mjesta. Najbolji je tamo gdje je stvaran, gdje pokazuje običan život, jer tamo otkriva zlo."
" Kako to mislite?" pitao sam dok je žućkasta svjetlost otkrivala čas njegovo čelo, čas usta oko kojih je titrao ironičan osmijeh. Zoran Tadić, također se smješkao i šutio.
" Lijepo. Polanski nas uvjerava da je zlo u našem životu stalno prisutno. Prati nas u svakodnevnim situacijama, ali ga ne prepoznajemo. Zato su naoko sva jednostavna, nazovimo ih, životna mjesta filma, zapravo alegorija zla."
" Hoćete reći , Vladek, da se to odnosi čak i na trenutke kad Mia Farrow pjeva uspavanku nad kolijevkom?"
" Tad najviše. Sve je metafikcija. Od bezazlenih situacija kad mladenci sele u novi stan, do govora, pogleda, predmeta, sve...sve možete objasniti zastrašujućim značenjima."
Žućkasta svjetlost njegovim je očima davala neki zlokoban ton. Okrznulo me je rame slučajnog prolaznika i ja se primaknem ulazu kafića. Zoran Tadić ostao je nepomičan. Smješkao se i šutio.
" Mislim da pretjerujete. Točno, to je film o đavlu, ali ipak samo film. Art, dragi Vladek!
" Film u kojem je vrag na kraju stvarno rođen, zar ne? "
" Hoćete reći da je zato svuda prisutan? Daje znakove koje ne primjećujemo? "
" Želim reći, da nam je vaš omiljeni Polanski poručio kako zlo u našem životu igra važnu ulogu, a da se on na neki način s tim i miri. Ali postoji i ona druga strana, puno svjetlija, suprotstavljena ovoj, na koju ne obraća dovoljno pažnje. Vjerojatno, jer ga ne zanima."
Imao sam osjećaj da Zoran Tadić nešto želi reći, no očito mi se učinilo, jer se samo odsutno smješkao.
" Ako je tako," pokušao sam iskoristiti njegove riječi da u njih pustim malo i svog otrova "drago mi je da se vrag rodio na Manhattanu, zar ne? A to nije slučajno. Tom leglu pokvarenog, lihvarskog novca, lažne umjetnosti, blještave odjeće, napudranih lica i bestidnog snobizma. Zar ima ljepše mjesto za dolazak sotone?
Ubrzalo mi se disanje. Napravili smo nekoliko koraka i on se veselo nasmije.
" Bravo, trese vas mladenački bunt inspiriran lošom literaturom."
Danas vidim da je imao pravo. U to sam vrijeme, naime, čitao Bakunjina.
" Nemojte misliti da je zlo samo privilegij bogatih, ha, ha, ha, nije. Ne, nije, budite sigurni."
Nastavili smo šetnju prema centru grada. Prema nama su poput bujice kuljali ljudi u lakoj ljetnoj odjeći, a za cijelo to vrijeme Zoran Tadić samo se zagonetno smješkao. Kao da je uživao je u našem razgovoru ne želeći se miješati.
Deset godina kasnije, jedne isto tako sparne, ljetne večeri, vozio sam Vladeka kući. Put nas je vodio Bijeničkom cestom, pored Mirogojskih arkada i grobova nad čijim su betonskim i mramornim pokrovima palucale svjeće. S radija je dopirala divna Monkova melodija " Round midnight", koju su nježnom sjetom punile Milesova truba, Coltraneov saksofon i Garlandov klavir, stapajući se s ritmičnim brujanjem automobila. Vladek je drijemao kao da ga je prigušeni zvuk dobrog jazza uspavao. Tad najednom iz klesarske radionice nasuprot groblju, bijesno lajući, pred auto izletješe četiri psa. Iskeženih zubiju, plamtećih očiju, prepriječili su put i mahnito lajali. Očito četiri ulične skitnice, no djelovali su prijeteći tako da sam svom snagom zakočio. Vladekova je glava poletjela prema prednjem staklu. Probudio se iz drijemeža. Dalje nisam mogao jer se psi nisu micali, bijesno lajući i otkrivajući očnjake s kojih se cijedila slina. " Nevjerojatno " promrsio sam razmišljajući što da učinim. Naprijed nisam mogao a da ih ne pogazim i zato odlučih krenuti natrag. Tad primjetih Vladekovu ruku nad upravljačem i učini mi se kao da je opet žućkasta svjetlost titrala na njegovom licu.
" Čekajte, " rekao je s onim istim smješkom od prije deset godina. " koliko je sati?"
Pogledao sam na sat. Kazaljke su bile sljepljene na broju dvanaest.
" Ponoć. " rekoh tiho
" A sad pogledajte nebo."
Sagnuo sam glavu kroz prednje staklo. Iznad velikog grobljanskog čempresa sjajio je puni mjesec. Ona žućkasta svjetlost na Vladekovom licu sipila je ravno s te okrugle nebeske svjetiljke.
" I?" upitao je podigavši obrvu.
" Što i? " uzvratih nervozno " Vidite i sami da zbog ovih podivljalih pasa ne mogu naprijed."
Stajali su ispred auta kao četiri kamene skulpture iz kojih bez prekida izlazi lavež.
" Zar vi stvarno mislite da su to psi? " rekao je i lice mu prelije ironičan osmijeh. Osjetih naglo jezu u cijelom tijelu. Možda ju je pojačavao i mističan zvuk Milesove trube. Naglo sam autom krenuo unazad. Vozeći brzo zaobilaznom ulicom, zaprijetih mu prstom.
" Vladek, još mi samo recite da im je gazda za to vrijeme obilazio grobove?
" Naravno, zato su i lajali, jer On ne voli da ga se uznemiruje dok obavlja inventuru."
Podigao je oba kažiprsta iznad čela tako da je doista izgledalo kao du mu dva mala roščića vire iz glave. Nismo se prestali smijati sve dok ga nisam iskrcao pred kućom. Kad htjedoh krenuti, on lagano lupne dlanom po limenom krovu. Bilo je doista toplo, prozor sam imao otvoren i cijela unutrašnjost automobila bila je obasjana mjesečinom.
" Recite, vraćate li se onim istim putem preko Mirogoja ?" pitao je sad ozbiljna lica..
" Naravno, a zašto ne bih?"
" Ništa, ništa, znam da vi volite Polanskog. Sjećate li se onog davnog razgovora o Rosemarinoj bebi? Tvrdili ste da je to samo film. Čisti art. Ne znam jeste li nešto od tada naučili, ali ako ste se odlučili vratiti cestom pored groblja, dajte da se odmah oprostimo."
Nasmijao sam se tako da je odjeknulo u mirnoj ulici. U ljetnoj noći mnogi su prozori bili otvoreni i moj je glasni smijeh sigurno poremetio nečiji san. Smijući se i dalje mahnuo sam tom sjajnom, mudrom, duhovitom čovjeku, tom zadnjem zagrebačkom gentlemanu, zbog kojeg i pišem ovu priču. Mahnuo i odjurio. Da nemam tako čvrst razlog, doista ne bih pisao. U ovom slučaju, to je samo mali znak pažnje za jednu divnu dušu, ili kako bi Kundera rekao " borim se sjećanjem protiv zaborava".
Dužan sam ipak završiti jednim priznanjem.
Drugi me je dan u kavani, naravno, odmah pitao, jesam li se vratio putem pored Mirogoja gdje smo sreli pse i ja sam ležerno potvrdio. Jasno, lagao sam. Vratio sam se zaobilaznim putem, jako zaobilaznim, s ugašenim radijom, s trncima u leđima, nijednom više ne pogledavši puni mjesec, čija je sablasna svjetlost, tako mi se činilo, prelila sve fasade pored kojih sam jurio kući.
Ali Vladek to zna. Zna i Zoran Tadić zvani Cici dok me zajedno odozgo motre svojim dobrim očima i smješkaju se. Ne zna jedino Roman Polanski. Ne zna simpatični nosonja, da osim pritajenih znakova zla, postoje i vidljivi znaci dobra kojima čovjek ne može umaći i na koje bi uvijek s radošću trebao pristati. Ili možda zna? Jer sve je to ipak samo film. Čisti art. A on je doista veliki redatelj.
