U podsmješljivom mornarskom žargonu zvali smo ih Filipincima. To je ona elementarna bassa forza (radna snaga) s presiromašnog zadarskog arhipelaga, koja se nekoć otiskivala trbuhom za kruhom u obje Amerike: u Hoboken, New Jersey i Antofagastu, Čile. Oni pasivniji sačinjavali su krotke brodske posade lakomih domaćih armaturâ (brodovlasnici) na posljednjim zadimljenim vaporima (parobrodi) na ugljen.
S tom galerijom proto-likova gente di mare (ljudî od mora) upoznao sam se ukrcavši se na jedan stari ruzinavi brod kao poslijeratni spitfajer (početnik) na praksi u stoljetnoj dubrovačkoj nautici (srednja pomorska) na Pilama. Vrijedni fogišti (ložači) potjecali su iz obližnjeg Preka na otoku Ugljanu; zagaravljeni garbunjeri (ugljenari) bili su iz Neviđana na Pašmanu; uglađeni kamarijeri (konobari) iz nešto udaljenije Silbe ili Oliba; grintavi kogo (brodski kuhar) i bubuljičavi mali od kužine (naučnik kuhinje) s “pustog otoka” Vira itd.
No, neodoljivo temperamentni beštimaduri (psovači) iz Kali bili su vjerni čuvari svoga škoja (otok) kao nadaleko poznati koćari (ribari povlačnom mrežom).
* * *
Većina Filipinaca mirila se bez žaljenja s gorkim mornarskim kruhom sa sedam kora. Nedostižna dva pomorska učilišta, ono elitno u Dubrovniku i drugo u Bakru, zbog tradicionalne otočke mižerije (neimaština), gasnula su im pred očima poput iluzornog traka repatice na blistavom zvjezdanom nebu. Umjesto da se kao karijerni ufičjali (brodski časnici) jednom zauvijek oslobode galiotskog (sužanjskog) poimanja poziva, oni su gotovo u bescjenje prodavali dušu vragu.
U dubokoj utrobi broda, ustrajni fogišta, u znoju lica svoga, uzimao je svaki put iz pretovarenih kolica posustalog garbunjera po jedan kamenčić mrkog ugljena i pomno ga slagao pred usijanim plamenikom kaldaje (parni kotao). Na temelju neke svoje pučkoškolske računice mogao je precizno izračunati koliko je dragocjenih centi (stoti dio dolara) sramotnog deviznog dodatka zaradio u svakoj gvardiji (morska straža).
Poneki strpljivi timunjer (kormilar), uz dopuštenje blagonaklonog noštroma (vođa palube), nastojao bi se na kuverti (paluba) domoći okrajka olinjale lancane (najdeblji brodski konop). U dokolici neradnih nedjeljâ po moru od zdravih konopljanih vlakana opleo bi finu mrežicu na ovećoj demižani (staklenka za vino).
Navikao na prisilnu štednju u dugoj plovidbi, kad bi brod pristao u nekoj luci, skoro nikako nije izlazio na terrafermu (čvrsto kopno), osim da na prvoj pošti pošalje ženi pismo, bez obzira koliko ga to stajalo. Sadržavalo je mnoštvo nježnih uputa, kako će ona okopati škrtu otočku intradu (okućnica) i friško piturat’ (svježe obojiti) napola rasušenu gajetu (brodica na vesla).
Mnogo godina kasnije, meni se ostvario mladenački san da od bespravnog kadeta postanem uvaženi Čif (prvi časnik) na polovnom cargo-shipu (teretnjak) za Bliski istok i zapadnu Afriku. Ubrzo su me avancali (promaknuli) u najmlađeg zapovjednika na remorkerima (tegljači) splitskog “Brodospasa”.
Smatrajući se pravičnim Barbom (prvi među jednakima), prešutno sam dijelio sudbinu s dvadesetak članova naročito osposobljenog ekipađa (posada) za tegljenje i spašavanje; sada bolje situiranih u Gradu, da ne kažem: “podno Marjana”, ili u najgorem slučaju na prigradskom otočiću Drveniku Velikom. S riskantnim dugim tegljem preko sedam sićušnih međuzemnih mora stizali smo raznim prečacima do magličaste delte Dunava.
U šarolikom lučkom polusvijetu otkrivali smo svu divotu provoda po jeftinim hotelima (u to je vrijeme još bilo hotela koji su bili jeftini) u brzopoteznom short timeu (jednokratni provod) s kakvom čistom i neiskvarenom mladom kurbom (lučka posestrima), a ne gramzivom kurvom, uličarkom.
Doduše, skoro podjednako puteno zadovoljstvo moglo se doživjeti i s kojom domaćicom na peškariji (ribarnica) za par najlonki (uvozne ženske čarape). Poneki promućurniji patriot (s istog otoka) odjednom bi izgubija busulu (šenuo pameću); iz kompleta bi neprimjetno izvukao jednu najlonku – da je još jednom može posjetiti.
Upravo takav muzuvir (prefriganac), otrgnuvši se vragu s parangala (konop s mnogo nadjenutih udica), našao se i među mojim momcima. Krao je Bogu dane u dobro ulaštenoj makinji (strojarnica). Ne mogu se sjetiti odakle je doburdižao (dojedrio uz vjetar), niti sam mu upamtio ime, jer smo ga zbog njegove defektne kativerije (zločestoća) jednostavno okrstili Filipinac. Bilo je samo pitanje dana kad će se uhvatiti na baketinu (ljepljivi mamac za ptice pjevice) s prvim neprimjerenim ispadom.
U Egejskom moru veći dio godine prevladavaju siloviti maltemi (olujni sjeverni vjetrovi). Za manje brodove naročito je pogibeljna traversada (brisani prostor) – oko 150 nautičkih milja bez ikakva zaklona – od rta Doro na Eubeji do tijesne penetracije u spasonosni šotovento (zavjetrinu) Dardanela.
** *
Bilo ju je moguće prebroditi samo za povremene bonace (utiha) između dva neverina (manja nepogoda); kao da se tijekom gustog pljuska pokušavate suhi provući između kišnih kapi. U međuvremenu smo se zadržavali u Karistosu, svima znanoj pojadi (prirodno sklonište) u kojemu smo nalazili još poneku starudiju, upravo pristiglu na kongres olupina.
S vremenom sam došao do zaključka da najbliži put nije i najbrži put do cilja. Nismo više dangubili u Karistosu nego smo pokraj središnjeg egejskog otoka Khiosa po paraleli (poprečna crta na pomorskoj karti) dospijevali do maloazijske košte (priobalje). U toj sumornoj pustopoljini, nasuprot plošnom otočiću Tenedosu, nije ostao ni kamen na kamenu od Homerove Troje. Zatim bismo se naglim skretanjem na sjever spretno prišuljali u mišju rupu Chanakkalea.
Kad smo se sklonili u još jednu pojadu, nisam bio siguran je li to grčki ili turski otok. U pomorskim krugovima jedni su ga zvali Mythileni, a drugi Lezbos. Na mitskom Lezbosu, otoku ženâ, nekoć je živjela pjesnikinja Sapfa. S istančanim smislom za humor upravljala je nekakvim ženskim internatom za ishlapjele šantoće (bogomoljke).
Tamošnji lutajući rapsodi, nasljedno opterećeni gelosiom dell’arte (umjetnička ljubomora), o njoj su širili kojekakve ćakule (tračevi); da je dušom i tijelom naklonjena samo ženskim tijelima i dušama. No, božanska deseta muza antičkoga svijeta potajno je odlazila na nešto privlačniji Andros, otok muškaraca. Poput ostalih normalnih otočanki, tamo se s užitkom podavala u prvoj škuribandi (skrovito ljubavno gnijezdo) gdje je nitko živ nije poznavao.
U skučenom Mithileniju smo cijelom dužinom broda bili akoštani (priljubljeni) uz natrulu bankinu (lučki pristan). Stoga je naš remorker, s dubokim, višemetarskim peškađom (gaz broda), zbog štige (bibavica s otvorenog mora) cijelu noć o nju nemilosrdno bubao svojim čvrsto građenim željeznim trupom. Kod svakog tog bočnog udarca šačica uznemirenih furešti (turisti) u obližnjem hotelu nemilo je ispadala iz kreveta.
Našim je stasitim muškardinima (macho presretači) nekoliko vragoljastih nereida dalo povoda da se iste večeri s njima ludo zabave, ne nalazeći u ponašanju tih kloniranih morskih nimfi nikakva znaka istospolnog zastranjivanja.
Sljedećeg jutra do našeg je broda došla jedna stopostotno pristojna cura u minici na pola stijega po čemu sam munjevito zaključio da nešto nije kako valja. Požalila mi se da joj najneodoljiviji mornar nije dao ni prebijene drahme. Nije bilo teško zaključiti da se tako mogao ponijeti samo munjeni (ćaknuti) Filipinac.
U svoje kratke čarape sakrio je nekoliko zgužvanih novčanica, hineći kroničnu besparicu, čime se poslije čak i nekome pohvalio. On inače nije skidao čarape, kako bi pred svojom popustljivom odabranicom galantno prikrio rafu (naslaga nečistoće) oko gležnjeva.
Posegnuo sam bez dvoumljenja u priručni Cash to Master (kapetanska keš-lova) i na račun neotesanog Filipinca primjereno je nagradio za njezinu časnu heteroseksualnu faturetu (rad na crno). To sam učinio i za njegovo dobro, poštujući za svaki slučaj onu mudru, mornarsku: “Tko ne plati kurbu - plati likara!”
