Bilo je to one noći kada se srebrnina punog mjeseca prijeteći razlijevala po crvenim krovovima kuća, balkonima starih kamenih palača i curila niz mesnate tamnozelene listove stoljetnih magnolija. Po zlokobnim palmoredima i nasadima cikasa u zapuštenih đardinima ljetnikovaca davno umrlih svojih gospodara, tajnih graditelja i zaboravljenih nasljednika. Kaplje mjesečine skupljale su se i taložile u ostavljenoj kristalnoj čaši za vino na mramornom podu tarace po kojoj su se mimoilazile crne mačke izgubljenih pogleda. Podignutih repova i prijetećih njuški. Po glatkim i izlizanim pločama tarace ogledale su se sjene dugih, vitkih zlokobnih čempresa koji su bili živom ogradom kamenog zdanja s istaknutim obiteljskim grbom vlastelina koji je davnih stoljeća izgradio ljetnikovac. Palmica, riba, kalež i bodež. Isklesani u tamnom granitu na koji su slijetali crni kosovi tražeći mjesto za odmor među grmovima drijenka i kapara. Iznad ulaznih vrata davno obraslih u gusti bršljan i divlju lozu.
Mauricijo Flagrantis poželio je otploviti daleko. U svoje nigdine. Toliko daleko da više ne može vidjeti taracu i pročelje starog ljetnikovca. I obiteljsku kapelicu koja se naslanjala na južnu fasadu. Sa zvonom koje je zvonilo svakim udarom vjetra. U suton. Pozvao je sluškinju nezadovoljan rasporedom pribora za jelo na kamenoj trpezi pod teškom odrinom obraslom u glicinije i bugenvilije. Flaga, kako su se stoljećima zvale sluškinje i “godišnjice” u obitelji Flagrantis, slučajno je otvorila veliki ormar u sobi za goste. One rijetke i one slučajne i zalutale. Iz ormara su poispadali kaputi, šeširi, kišobrani, krinoline, vlasulje i krabulje. – Koliko ih je! – izustila je i otrčala u svoju sobu. Tamo je ostala ležeći na trbuhu previjajući se od bolova. – Uvijek je tako kada se previše saginjem! I pamtim! Sjene ljetnikovca! – zaključila je i popila vruću limunadu s dva-tri lovorova lista. Zbog grčeva u trbuhu. Iznerviran neposlušnošću svoje sluškinje, sada već ostarjeli Mauricijo Flagrantis popeo se na stolac i počeo mahati rukama. Golubice, skrivene po okolnim krošnjama borova, čempresa i tamarisa, razletjele su se u malim jatima. Jedno jato zaustavilo se na posteljini koju je peglala Flaga. I ostalo multiplicirano kao uzorak u gornjem lijevom kutu jastuka. – Bolje i golubice nego kosovi ili, ne daj Bože, galebovi! Njih imam na stolnjacima i rupčićima! – pomislila je Flaga i nastavila peglati košulju u kojoj će Mauricijo poći na još jednu plovidbu. Kada zaspi.
Svemu su prethodile preduge noći nesna. Sam, zavaljen i ustrašen u staroj fotelji u kojoj su jednog jutra smrznutog, hladnog i izdahnulog našli njegovog oca Lucija Flagrantisa, udovca i starca pomračenog uma koji je svehlim prstima uporno do posljednjeg izdisaja stiskao davno sasušenu grančicu ružmarina, knjigu nekih latinskih stihova i malog prepariranog kanarinca kojem je perje davno izgubilo žutu boju. Bez daha je zurio u veliko ulje na platnu nepoznatog nekog gradskog slikara kojem je pozirala njemu nepoznata djevojka duge valovite ljubičaste kose, bijelog tena, crnih dubokih očiju i rumenih usana u bijeloj prozračnoj haljini. Po kojoj su bili raspoređeni nježno ružičasti buketići s pupoljcima ruža i ponekim listićem. Na glavi je imala vjenčić od kupinovih izdanaka s bodljama i nježnim svijetloljubičastim cvjetovima. Primavera – tako ju je zvao, uzdišući i pružajući ruke kao da je zove da siđe s platna, ostavi kamene arle pune agava u pozadini i zdjelu punu voća koju je držala u jednoj ruci i grozd crnog grožđa koji je, drugom rukom, prinosila ustima. Kroz poluotvorene usne vidjeli su joj se bijeli zubi u zavodljivom zagonetnom smiješku koji je istovremeno prizivao grijeh i kajanje. Prozračna haljina otkrivala je obrise njenog jedrog tijela koje je prizivalo dodir, privlačilo pogled i tjerao na grješne misli. Postojala je obiteljska priča o toj slici koja je, vjerovali su, donosila nesreću. Još otkad ju je jedan od prvih Flagrantisa naručio ne otkrivši ime neznane djevojke i njenog autora koji ju je, pričalo se, slikao samo noću za dugih razdoblja juga kada bi inkognito dolazio u ljetnikovac i krišom ulazio u naručiteljevu spavaću sobu u potkrovlju u kojoj su ga čekali. On u staroj kožnoj fotelji s čašom odstajalog prošeka i ona, raspletene kose, gola na krevetu. Tek krajem bijelog lincula pokrivajući skute uz otvoren prozor sobe s razgrnutim zavjesama koje su njihali naleti vjetra. Kada bi iznemogao od želje sklopio oči, djevojka bi silazila s platna ostavljajući zdjelu s voćem unutar teškog zlatnog okvira i počinjala sa svojim zavodljivim plesom među sobnim namještajem od orahovine i ebanovine. Čuli bi se zvuci udaljene kontradance, njen ubrzani dah u strasnom plesu i miris ružinih latica koje su ispadale s njene haljine. Ostajući cvjetnim tapetom po podu sobe. Kroz otvoren prozor iz tame na njen ispruženi dlan slijetale su lastavice, kratko se zadržavale i zatim ponovno letjele nazad. U noć. Ljepljivu, gustu i slanu u koju je davno utonuvši spavao grad. Kada bi se u plesu zaustavila pred velikim ogledalom, stresla bi se, skupila ruke, popravila mokre uvojke koji su joj pokrivali lice i duboko uzdahnuvši uronila u zlokobnu prizivajuću glatku površinu ogledala s odsjajem plamička svijeće koja je dogorijevala na stolu. Među rastvorenim knjigama iz kojih su izlazile stjenice i plazili mali bijeli crvi, a iznad lebdjela jata srebrnastozelenih mušica. Za trenutak bi ovladala tišina, a onda bi iz ogledala teškim korakom uz hroptaj iskoračila starica. Čudna spodoba dugih sijedih vlasi u starinskoj, grzlicama izjedenoj brokatnoj krinolini s debelim slojem talka na licu. Njena pogrbljena figura, neuredna sijeda duga kosa u pramenovima punim paučine i mrtvih pauka i muha, duge košćate ruke s prstima na kojima se davno sasušila koža – kao sjena lebdjela je iznad poda. Tamnih drvenih dasaka na kojima su još bili vlažni otisci stopala. I izgaženih latica ruža. One koja je svoj izlazak iz starog ulja na platnu, nakon sablasnog vilinskog plesa, skončala u obiteljskom venecijanskom ogledalu koje je u ljetnikovac donio, s nekog svog putovanja, jedan od Flagrantisa kapetana davno ugasle obiteljske mornarske tradicije grada. Mauricijo je otvorio oči i kada je ugledao staricu kako pred njim lebdi i koščatim rukama pokušava otvoriti prašnjavi ormar, preneraženo krikne: “Primavera! Ti li si?” Preplašena njegovim promuklim proklinjućim i prizivajućim glasom, starica poleti prema ogledalu i nestane u njemu. Lagani vjetrić staričina leta i neugodan ustajali miris plijesni prene Mauricija. U strahu otvori oči bojeći se susreta s utvarom koja ga je proganjala u snovima. Kada osjeti prazninu, tišinu i utihu sobe, ponovno se izgubi. Teško i s naporom dišući. Sklopivši oči i još čvršće stisnuvši zlatnu vrpcu, nekoliko uvelih ružinih pupoljaka i zlatni kalež među dlanovima. Zavodljivi ritam kontradance, nježni solo mandoline ponovno prizva djevojku vilinskih pokreta koja u jednom dugom skoku izađe iz ogledala i otpleše nekoliko figura sa zamišljenim partnerom. Zatim se, uzdahnuvši, vrati u sliku. Kada je posljednji put otvorio oči, prenuo ga je miris ruža. – Tko je prolio rozolin ove noći? – upitao se ne smogavši snage dalje razvijati misli koje su ga umarale i iscrpljivale.
U zoru su se, pričali su kasnije susjedi i neki slučajni i zalutali putnici, iz zapuštenog ljetnikovca čuli čudni zvuci. Neka arhaična glazba, mandoline i lutnje i muški promukli glas koji je naricao i dozivao: “Flaga! Flaga! Primavera! Ti si... to si bila ti! Primavera! Ti si ista... ti si ona! Ah! Moja... uvijek moja!” Jata lastavica nadlijetala su usplahirena staru kapelicu i krovove ljetnikovca crtajući letom vinjete ispod gustih tirkiznih oblaka okupanih srebrninom lune. Našli su ga kada je sunce već bilo zapleteno visoko u krošnjama pinija. Ležao je na kamenom pragu poluotvorenih vrata u crnom odijelu i crnim lakiranim cipelama. S ispruženim rukama prema skalinima koji vode u odaje ljetnikovca. Pored njegovih nogu ležalo je nekoliko mrtvih lastavica. I sasušen buket ruža omotan bijelim velom i zlatnom vrpcom po kojoj su slijetale srebrnozelene mušice. I bijeli leptiri izlegli i iz cvijeta tog jutra procvjetale agave.
Ma ne, ma ne, ma nemojte ljudi moji !!!! Pa to je vama priča? Sad se stvarno pitam poznaje li itko od ovih koji pišu ovakve gluposti tehniku pisanja i strukturiranja kratke priče ? Iskreno,sumnjam.