Živjeli su u vrlo lijepom i naizgled dovoljno velikom stanu; supruga, Marko i njihove dvije kćerkice. Nakon ne baš omanje adaptacije s rušenjem zida i preustrojavanjem soba, nabavili su i novi namještaj. Sve je izgledalo idilično, dok se nisu u stanu odjednom neobjašnjivo počeli gomilati silni predmeti.
To što su imali veliki stolac na kotačima, popularnu hranilicu za dvogodišnju Doru kraj koje gotovo da nije bilo moguće prodrijeti iz blagovaonice u dnevnu sobu, Marko je još nekako i razumio. Pa mora malena imati svoje mjesto dok jede, osjećaj sigurnosti i reda. A i lakše ju je hraniti u hranilici.
Nije mu bilo čudno ni to što su u dnevnom boravku bila smještena velika kolica u kojima je povremeno boravila tromjesečna Tea, a kraj njih nešto manja kolica s kojima se ponekad igrala Dora. U redu, u njihovu malu ostavu ništa od toga nije stalo i sve to imalo je svoju (povremenu) svrhu.
Kada je supruga jednog dana donijela golemi plastični šator na sklapanje za Doru, Marko je pokušao pokazati blago neslaganje.
– Što se čudiš? Pa mora se mala negdje igrati!
Naravno, i šator je ukrasio njihovu dnevnu sobu; na milimetar je stao u prostor između kolica, lijepog ormara s knjigama (koji se nakon toga više nije mogao otvoriti) i ulaza u kupaonicu. Dora se u idućih godinu dana možda tri puta na deset sekundi uvukla u taj golemi šator.
Onaj preostali oskudni dio poda u dnevnom boravku uvijek je bio prepunjen raznim igračkama. Cijela uža i šira obitelj i svi prijatelji kao da su se natjecali tko će donijeti glomazniji poklon (čast iznimkama). Baš je nedavno Markova teta djeci darovala dječju kuhinju koja je stala na valjda još jedino slobodno mjesto u sobi – uz Markov omiljeni pijanino. Taman da ne može svirati.
Pa i čemu sviranje klavira – djeca će se probuditi od buke, a pijanino se tako dobro može iskoristiti za odlaganje raznih bočica, pelena, duda i žlica, da barem nečemu služi kada je već tu. Nije bitno što nakon toga trajno ostanu neizbrisivi otisci vlažnih bočica na drvenom poklopcu pijanina. Moguće ih je kronološki razlikovati po njihovom intenzitetu; nalik su na drvene godove, samo su puno ružniji.
Inače veliki kauč uvijek je bio ispunjen igračkama i dječjom odjećom, onom ispeglanom i onom koju tek treba peglati. Na njega se moglo sjesti eventualno samo kada bi im došli gosti. Tada bi iz pristojnosti nagurali sve te stvari u jedan kut, pa bi se siroti posjetitelji mogli stisnuti na drugu polovicu kauča.
U takav prostor supruga je još nagurala i mali dječji stol (uistinu mali, ali – gdje ga staviti?).
– I dijete mora imati svoj radni prostor za crtanje i pisanje! – preventivno je naglasila prije no što je Marko uopće stigao reagirati. Naravno, Dora je uz stol dobila i svoju malu fotelju. Već je slutio da slijedi još jedan dječji stol kada i druga kćerkica poodraste.
Ni u spavaću sobu nije se tek tako moglo ući. I tu se namještaj eksponencijalno umnažao. Uz bračni krevet, bili su tu i veliki kreveti na kat (tu će spavati djeca kada malo narastu), dječji krevetić za Doru, košara u kojoj je još spavala Tea, sedam golemih ormara (bolje da su visoki do stropa, da stane više stvari, nije bitno što se poslije neće uopće moći pomicati), prevelik stol, pet-šest stolaca i nekoliko polica – sve ono što im je trebalo i ono što nisu znali ili mogli negdje drugdje smjestiti.
Posebnu dodatnu barikadu obično je činilo rublje koje se sušilo na širokoj plastičnoj sušilici koja bi zauzela i ono malo preostalog prostora.
Već je postala ozbiljno ugrožena mogućnost ulaska i u kupaonicu. Toga dana Marko je ipak nekako uspio pretjerano ne izgaziti lutkice, lavove, mede i tigrove na podu, mimoići kolica, šatorčinu, dječju kuhinju i stolić sa slikovnicama, bojicama i papirima, i dokopati se nevelike kupaonice.
“Konačno, malo mira”, naivno je pomislio s novinama pod rukom dok je zatvarajući vrata stišavao galamu koja je dopirala iz dnevnog boravka. Ondje je istodobno zvonio telefon i suprugin mobitel, brenčali su televizija i radio, Dora je na sav glas pjevala “Mamu Kukumku” i trčala oko stola (koliko je mogla od razbacanih igračaka), a supruga je pokušavala umiriti Teu koja je neutješno plakala jer se nikako nije mogla odlučiti hoće li spavati ili sisati mlijeko.
Marko je pogledao svoju dragu oazu mira i prestravljeno shvatio da je i ona nepovratno izgubljena. Na wc školjki bila je montirana mala plastična dječja daska za stariju kćerku.
Za sve je bio kriv internet! Naime, to je prema nekim internetskim savjetima bila najbolja metoda za odvikavanje od pelena. “Potrebno je samo promptno postaviti dijete na malu plastičnu dasku na wc školjki čim osjeti nagon na mokrenje ili defekaciju. Rezultati će garantirano vrlo brzo biti izvrsni.
Najvažnije je ne stavljati ponovno pelene kada se jednom započne s odvikavanjem od njih. Eventualno ih dijete može ponovno dobiti u početnoj fazi odvikavanja samo prije spavanja...”, zvučali su uvjerljivo teorijski savjeti te nesretne web stranice za roditelje.
– To su napisali eminentni pedijatri i dječji psiholozi. Kahlica se koristila prije trideset i više godina, to je potpuno zastarjela metoda...
Što je mogao Marko protiv takve neoborive suprugine interpretacije argumenata stručnjaka s interneta? Činila mu se stara dobra tuta najboljim rješenjem, ali tko je pitao za njegovo mišljenje...
Bio je to tek početak narušavanja Markova hrama. Kraj wc školjke stajao je manji stolac s brojnim slikovnicama – za slučaj potrebe čitanja priča djetetu dok se čeka da obavi nuždu. Ispred školjke bila je postavljena klupica – da malenoj ne vise noge dok sjedi na školjki. Kraj klupice se nalazila kahlica – za svaki slučaj, možda supruga ipak poželi primijeniti klasičnu metodu, iako se više stvarno ne koristi nigdje u svijetu.
Kraj kahlice se nalazila vaga (da se prati kako mala napreduje), a uokolo rublje koje se trebalo staviti u pranje i u lavorima ono koje se netom opralo. Tu su bili i paketi pelena i raznih sredstava za čišćenje, da se ne izgubi kontinuitet nemogućnosti kretanja započet još u blagovaonici.
Pokušao je osposobiti aparaturu za svoje potrebe; dakle, podignuti i premjestiti plastičnu dječju wc dasku, pomaknuti stolac i klupicu s ostalim rekvizitima. Na perilicu za rublje to nije mogao odložiti – ondje se nalazila prematalica za Teu s nizom krema, vata, pelena i dječje robe. Škicnuo je i u kadu – bila je prepuna Dorinih igračaka za kupanje. Brodić, ribice, kantica i lopata nisu se smjeli ugrožavati.
Slobodnog mjesta na podu praktično nije više ni bilo. Već ozbiljno zabrinut, užurbano se počeo vrpoljiti po vražjoj klaustrofobičnoj kupaonici s daskom i klupicom u rukama i novinama pod pazuhom. Osjećao je neodgodiv zov prirode, a rješenje se nije naziralo. Gdje da to odloži? Možda je u umivaoniku spas?
– Marko, brzo izlazi, krenulo je, dolazim s Dorom – prenuo ga je iz njegove nevolje uzbuđeni suprugin krik. Njegove potrebe i nagoni postali su sasvim nebitni. Uspio je brzo ponovno rekonstruirati wc aparaturu za Doru i akcija je mogla početi. Supruga i Dora jurnule su u kupaonicu, a Marka je zapala zadaća zabavljanja malene Tee koja je i dalje gunđala. Odmah je ugasio televizor i radio da bude barem malo manja galama. Još da mu je bilo isključiti i taj preglasni telefon koji je stalno zvonio...
– Kako ide? – priupita kroz vrata nakon petnaestak minuta čekanja.
– Dobro, upravo završavamo s pričanjem druge priče – sokolila se supruga, sjedeći na onom manjem stolcu kraj Dore s knjigom u rukama.
Srećom, bar se Tea smirila i zaspala u njegovu naručju; već od njezina rođenja Marko i malena posebno su se dobro osjećali i razumjeli. Nakon dvadesetak minuta, supruga je pomalo pokunjeno izišla s Dorom. – Ovaj put ništa, bila je to lažna uzbuna.
“No dobro, barem sada ja mogu u miru u kupaonicu”, Marku se to učinilo poput neke nagrade. Prerano se poveselio. Nije bio pošteno ni počeo ponovno demontiranje dječje wc aparature, kada ga je opet trgnuo krik: – Marko, brzo donesi krpu i spužvu za pod! I Dorine nove hlače i gaće!
Glavno da je “najvažnije ne stavljati ponovno pelene kada se jednom započne s odvikavanjem od njih”. Taj internet! Što fali starim dobrim kahlicama? Dijete tamo sjedi bez tuđe pomoći u miru dok ne obavi sve što treba. Nema tute do tute...
No znao je da su to sve prolazne obiteljske radosti svačijeg odrastanja.
Ali kada bi se barem nekako mogao riješiti tog pregolemog šatora i goleme sušilice za rublje...
