Razgovarali smo u predvorju kina, nakon što je redatelj Bobo Jelčić odgledao konačnu verziju svoga drugog igranog filma “Sam samcat”. Iako film tek treba doći pred publiku, stječe se dojam da ga je redatelj jednostavno pustio da ide svojim putem, a on se potpuno posvetio radu na predstavi “Govori glasnije!” koju postavlja u Satiričkom kazalištu Kerempuh.
Autorski projekt u Kerempuhu? Nije baš kazalište blisko vašem autorskom senzibilitetu?
Dugo sam se opirao radu u Kerempuhu, upravo zbog toga što je to žanrovski vrlo zadano. Rekao sam to i Dušku (Duško Ljuština, donedavno ravnatelj tog kazališta, op.a.) koji je htio da se ta suradnja što prije realizira, na koncu sam rekao da ću doći prije nego što on ode u mirovinu. Naravno, mislio sam kako nikada neće otići. Ali sada sam morao ispuniti obećanje. Šalim se, naravno. Nitko mi nije postavio nikakve limite, ocijenio sam da je došlo vrijeme za suradnju, a i tu se glumački ansambl popunio ljudima vrlo širokog dijapazona djelovanja. Tako sam u Kerempuhu počeo raditi kao što radim bilo gdje drugdje, ali sa sviješću da radim u kazalištu koje se svim temama, pa i politikom, bavi na način satire.
Politika je u zadnje vrijeme sveprisutna u domaćim kazalištima?
Točno. A hrvatsko kazalište se pomalo pomodno politizira, i uživa u svojoj smjelosti (smijeh). Eto to bi mogao biti jedan od motiva za novu predstavu.
Priča predstave “Govori glasnije!” zvuči vrlo zanimljivo: žena iz BiH dolazi u jednu zagrebačku obitelj tražeći pomoć... U kojem smo vremenu: ratnom, prijeratnom, poslijeratnom?
Priča je to osobe koju poznajem, a koja zbog svoje nacionalne pripadnosti ima problema s nalaženjem zaposlenja. Dakle, ona ne radi već 25 godine. U BiH je takva situacija mnogo vidljivija, jer BiH je ipak nekakav lakmus, svojevrsna paradigma svega što se događalo na ovim prostorima. Danas se ondje sve vidi puno bolje nego bilo gdje drugdje. Posljedice rata su u Srbiji ili Hrvatskoj puno skrivenije, a u BiH je to puno jasnije; dakle da netko zato što je Srbin ili Hrvat ne radi desetljećima. Naravno, nigdje to nije javno rečeno, to ne piše u zakonu, to je jednostavno tako. Zato to i jest tako poražavajuća stvar. I to ne samo za Bosnu i Hercegovinu. Za mene je to priča o politici, onoj egzistencijalnoj, a ne ovo što svakodnevno pratimo, koja ne ide dalje od ideološke konfrontacije, koja se svodi na to što je tko kome rekao i kako je tko reagirao. Dnevna politika me ne zanima, ja nisam taj. To je čista frazeologija.
U najavi me posebno privuklo i to što se bavite našim odnosom prema strancima, načinom na koji ih ne prihvaćamo?
Taj je odnos s jedne strane ljubazan i human, ali je u isto vrijeme i dvojan jer čovjek pokušava zaštititi sebe, ustvari svoj komoditet. To je dvojnost i osobnih stavova i javnih politika. Postoje granice humanosti koje prestaju s početkom vlastite rutine. Ispada da je riječ o proračunatom humanizmu, a pitanje je tada je li to uopće humanizam. No, naša se priča događa unutar jedne obitelji, ta žena dolazi u zagrebačku obitelj i oni kalkuliraju što će i kako će. To je kalkulacija na koju smo navikli, ona koju nismo prokazali, već je doživljavamo kao svakodnevnu brigu za sebe, kao kalkulacija oko plaćanja računa, recimo. Te stvari u nekim prevladavajućim, kapitalističkim moralnim sustavima više opće ne doživljavamo kao negativne.
A svakako bi to trebale biti ?
Sasvim je normalno da neki predsjednik vlade, recimo Orbán, kaže da neće primiti izbjeglice ili da će ih primiti točno određeni broj. I time se kalkulira sve vrijeme. U nekom ekonomskom smislu to može biti racionalna politika, ali sve dalje od toga je, naravno, upitno. Možemo li baš u svakom trenutku racionalizirati? Postati realniji od realnosti same. To je pitanje.
Kako su glumci Kerempuha prihvatili ovaj koncept i vaš način rada? Kako je bilo raditi?
Još uvijek radimo i iznimno mi je ugodno. S mnogima sam, poput Butijera, Makovičića, Petre Svrtan, Jadranke Đokić, Poljička... već radio. Mislim da je taj glumački ansambl vrlo potentan, tim više jer je u zadnje je vrijeme došlo do određenog preslagivanja u zagrebačkim kazalištima. Do sada smo navikli na preslagivanja Vlade, a sada nam to slijedi i u kazalištu, potaknuto tektonskim pomacima kakav je bio odlazak Dubravke Vrgoč u HNK Zagreb, kada je ona sa sobom povela i ozbiljan dio ZKM-a. Sada se to preslagivanje događa i u drugim kazalištima i u Kerempuh dolaze neki novi ljudi. Trebalo bi to kolanje zadržati kao princip, skoro kao obavezu, da se “refrešaju” stvari koje nužno s godinama ishlape, što se može dogoditi u nekom ansamblu koji se godinama ne mijenja.
No, danas raditi u Satiričkom kazalištu znači i suočiti se sa zbiljom našeg društva, trenutkom u kojem je više satire u TV Dnevniku od onog što umjetnost i umjetnici mogu ponuditi na sceni?
Ironija je žanrovski obrazac kojem se kazalište danas jedino i može prikloniti. Raditi danas neki klasični tekst, recimo Ibsenovu Heddu Gabler, a bez ironijske crte i humora,bez kritičkog odnosa prema Ibsenu i vremenu u kojem je komad napisan, ne bi imalo smisla. Ja sve to doživljavam i kao ironizaciju vlastite pozicije u kazalištu i u društvu, imanentnu svemu čime se bavim. Tako sam radio, primjerice, Čehovljeva Galeba, kojeg su neki kritičari jako napali, ali smo, hvala Bogu, izašli van s tom predstavom i dobili velike pohvale baš zato što je taj Galeb bio jako ironičan prema Čehovu. Moram se nasmijati nečijoj ozbiljnosti i patetičnosti u odnosu na neki klasični tekst. Ja doživljavam svoj rad na klasici, kada se njome bavim, kao preispitivanje i mogućnost opstanka tog klasika danas, u ovom vremenu koje mu nije sklono. Nekom akademskom čistuncu ili nekom kritičaru, to smeta, ali i to je sasvim razumljivo.
No, kada već govorimo o ironiji, ja bih rekla da je jedan od većih problema našeg mentaliteta to što mi svi sebe uzimamo preozbiljno?
S tim se lako složiti. Posebno je tako u kazalištu, režiji, glumi... Ljudi ne otvaraju prostor upravo tom, ne želim sada reći ismijavanju, ali dovođenju u pitanje ozbiljnosti klasične drame. Mislim da tu jako kaskamo za kazalištima u Europi, recimo u Njemačkoj.
Hoćemo li se smijati na “Govori glasije!”?
Nadam se da hoćemo, jer ironija je uvijek bliža smijehu nego plaču. Nadam se da će biti smiješno, naravno, ne urnebesno smiješno, ali da će biti smiješnih momenata. Bit će to predstava u skladu s programom Kerempuha, ali i s nekim mojim standardima, kombinacija svega onoga što već godinama radim.
Smije li se pobjeći iz kazališta?
Smije se pobjeći sa svega što nije dobro. Ta sloboda mora postojati.
Razgovaramo nakon što ste pogledali konačnu verziju svojeg drugog filma “Sam samcat”. Kada nam film stiže u kina? Čeka li Pulu?
Film je gotov i sada čekamo hoće li biti pozvan na neki od svjetskih festivala. U Puli će igrati ako bude selektiran za nju. No, kada gledam kako moje kazališne predstave prolaze vani, a ovdje ne prolaze ni za Festival malih scena ili Marulove dane, onda moja sumnja nije neobična.
Prvi film, “Obrana i zaštita,” jako je visoko digao ljestvicu kvalitete, a ja sam još znatiželjnija jer mi je Miki Manojlović jako pohvalno govorio o radu s vama, dapače izjavio je: “Jako me iznenadio taj Bobo”.
Miki Manojlović velik je glumac, sa mnom ili bez mene. Jedan od najvećih glumaca s ovih prostora i sigurno nisam prvi koji to govori. No, moram dodati da je i sjajan partner. Neki drugi glumci tog ranga možda nemaju njegovu kooperativnost. Ne znam jesmo li se uopće oko nečega sporili. Svaku stvar koju sam tražio on je napravio. S te je strane vrlo ugodan i toplo bih ga preporučio za bilo koji posao.
Spoj njega i Rakana Rushaidata?
Rakan je drukčiji, drugi tip, strašno “pounutrašnjen”, emotivac s maskom neemotivca... Obojica su sjajni glumci. To su dva različita karaktera, ali zbog toga sam ih i uzeo da bi različitost potencirala karaktere i jednog i drugog. Miki je jednostavno čovjek kojeg je dobro imati u ekipi. On je dobar temelj. Uz to on dolazi s golemim iskustvom. Slično kao i Diklić (Bogdan Diklić, op. a.) koji mi je, kada smo snimali “Obranu i zaštitu”, u jednoj raspravi rekao: “Ma, čovječe, ja sam snimio više filmova nego što ti imaš kila.” Što bi mi na tu temu tek Manojlović mogao reći.
I kod ovog je filma tema vrlo intimistička, razvod braka i dijete u tom razvodu?
Radim stvari koje me tangiraju, teme koje su mi bliske, koje sam osjetio na svojoj koži. Moje znanje iz koga polazim je emotivno, to je i moj prostor djelovanja. Ne mogu drukčije, ne mogu mimo sebe. Motiv za bilo što, ne samo u umjetnosti nego i u običnom životu, uvijek je strašno autentičan i specifičan za svakog čovjeka. Ja dodajem i jako emotivan, jer to ga određuje, identificira, čini posebnim.
Gledajući film i predstave, rekla bih da se uvijek bavite nekom duboko ljudskom emocijom koja tada dobije univerzalni značaj?
Složio bih se. Umjetnost kompletno i isključivo funkcionira na području emocija. Naravno, postoji taj racionalni dio, onaj koji objašnjava, ali prostor bavljenja umjetnošću uvijek je emocija. Ona je uvjetovana jačim ili slabijim razlozima i temama: politikom, ljubavnom vezom, djetetom... Prevladavanje stanja koja čovjeka dovode u negativne emocije jest jedna od konstanti mog rada. Ali vjerujem da se svi time bavimo, samo što netko to priznaje, a netko ne.
..bobo jelčić?filozof?