Roman Marie Aubert “Odrasli ljudi” (Naklada Ljevak, urednik Nenad Rizvanović, prijevod Anja Majnarić, 129 kuna) u nekoliko poteza ruši i samu ideju postojanja skladnih obitelji i idiličnih obiteljskih odnosa. I čini to na vrlo brutalan način.
Istodobno, u njegovoj priči ne događa se ništa tragično. Nema ovdje patoloških ubojica i zlostavljača, skrivenih obiteljskih tragedija, zatajenih članova obitelji, tajni iz prošlosti koje obilježavaju život u sadašnjosti... doista nema ničeg tome sličnog. Tek život kao takav. Norveška spisateljica Marie Aubert napisala je nevelik roman u kojem priča o nekoliko dana ljeta koje članovi jedne obitelji provode u svojoj vikendici negdje uz obalu. Povod okupljanja je majčin 65. rođendan, a u vikendicu majka dolazi s partnerom, kao i mlađa kćer, a s njima je i partnerova kćer iz prijašnje veze. Starija kćer, ujedno glavna junakinja ovog romana, dolazi sama, ali s velikom viješću: idejom o zamrzavaju jajnih stanica, što će joj u nekoj budućnosti (a 40 joj je godina) pružiti mogućnost da postane majka. Sve je naoko ležerno i lako, život priveligiranih ljudi koji ne brinu oko egzistencije i novca, ali iza tog privida skriva se istinski pakao. U tom je paklu svatko sam, nitko nije dovoljno voljen, priznat, snažan... Ljubomora je ovdje glavna emocija, iako je čitatelj u konačnici zgrožen kako je malo potrebno da članovi te obitelji doslovno isuču verbalne noževe i vrlo perfidno ubadaju svoje bližnje upravo u stare, nikada zarasle rane, s posljedicama koje granične sa zlostavljanjem.
Autorica ovu priču piše kao vrlo gorku komediju, ali sasvim je sigurno da će nakon čitanja mnogi drukčije sagledati tuđe, ali i vlastitu obitelj. Ukratko: čak i oni koji su cijeli život žalili zbog toga što nemaju sestru ili brata (sasvim je svejedno), ponovno će pomno razmisliti o toj želji. Sestra iz “Odraslih ljudi” doslovno je sestra iz pakla, ona koja ‘ubija’ jednom rečenicom. Pri tome je naravno i sama duboko nesretna žena, koja svoju izgubljenost ne želi priznati ni samoj sebi, a kamoli drugima.
