Putovanje u Indiju uvijek je svojevrsni civilizacijski šok. Ma što pročitali, ma što znali o toj zemlji, uvijek postoji mnogo više onog što će vas iznenaditi – ugodno ili neugodno. Za sve one koji maštaju o trenutku kada će konačno stupiti na indijsko tlo, a dok nam se koronavirus ne 'smiluje', tu je roman "Žena koja je slikala kanom" Alke Joshi (Mozaik knjiga, prijevod Vesna Valenčić, 119,90 kuna), priča dovoljno raskošna da raspiri maštu, a opet savršeno realna u opisivanju mnogih problema ove zemlje.
Priča čitatelja vodi u drugu polovicu pedesetih godina, a odvija se u Indiji čija je samostalnost tada još toliko mlada da stoljetni kastinski ustroj nitko i ne pokušava dovesti u pitanje. A opet, i tu ima hrabrih ljudi, u prvom redu žena, koje su spremne teškim radom promijeniti ne samo svoju sudbinu već i sudbine ljudi oko sebe. Upravo takva je glavna junakinja ovog romana, žena koja je pobjegla od nasilnog muža, čime je nanijela nevjerojatnu sramotu svojim roditeljima. Čitatelj je sreće u trenutku kada se na njezinu pragu pojavi njezina mlađa sestra, za koju nije ni znala da postoji, i tu počinje priča koja dobro opisuje sve apsurde života u tadašnjoj Indiji.
Autorica romana je naravno Indijka, rođena u Rajasthanu, a njezina je obitelj stigla u SAD kada je ona imala tek devet godina. No njezini opisi Indije i života rasutih od vladarskih palača do skloništa za beskućnike su autentični, baš kao i način na koji navija za svoju glavnu junakinju. A ona nije samo umjetnica s kistom za kanu u ruci, već i vidarica, ali i travarka koja ženama pomaže da se riješe neželjenog djeteta. Bez previše moraliziranja Alka Joshi tako opisuje i užas bijele žene koja po cijenu života želi pobaciti jer ne zna hoće li roditi bijelo dijete svog muža ili smeđe dijete svoj indijskog ljubavnika. Zbog takvih epizoda ovo je roman koji otvara vrata Indije, pune raskoši, ali i bijede.
