Amerikanac Anthony Shay iz Los Angelesa ovih je dana po tko zna koji
put posjetio Hrvatsku. I u Ameriku se vratio s čak dvadeset i dva
kilograma hrvatskih knjiga i publikacija, ploča, DVD-a. I dok mnogi
hrvatski iseljenici druge ili treće generacije jako teško ili nikako ne
govore hrvatski jezik, taj stanovnik Los Angelesa i strastveni
zaljubljenik u tradicijske plesove govori hrvatski gotovo bez greške.
I ne samo to. Vitalni Anthony kojega hrvatski prijatelji zovu Toni
gotovo cijeli život pleše hrvatske plesove, potpisuje koreografije
temeljene na hrvatskom folkloru, objavljuje knjige u kojima se kritički
bavi instrumentalizacijom tradicijske kulture, osobito u vrijeme
komunizma i autoritarnih demokracija.
Trenutačno uz pomoć nekih američkih fundacija Anthony radi na
monografiji Lada, ususret proslavi šezdesetoga rođendana toga jedinog
profesionalnog folklornog ansambla u Hrvatskoj. No, ljubav prema
Hrvatskoj i hrvatskom folkloru s Ladom je i počela.
– Sredinom pedesetih godina 20. stoljeća je u Americi bio jako
popularan europski folklor. U tim se godinama u Americi mogla nabaviti
samo jedna Ladova ploča koju sam slušao dok se nije izlizala. Ti
zvukovi bili su nešto novo. Novi ritmovi, novi stil pjevanja.
Šezdesetih godina se interes za strane plesove još povećao. Na
sveučilištima je tradicijske plesove plesalo milijun ljudi – sjeća se
Anthony, koji je nabavio knjigu dr. Ivana Ivančana o hrvatskim
plesovima te svoju grupu za međunarodni ples osposobio i za izvođenje
nekih hrvatskih plesova.
– Čitajući Ivančanovu knjigu, shvatio sam da moram naučiti hrvatski
kako bih se što više približio hrvatskom izgovoru i što više naučio o
hrvatskom plesu. Tada se još hrvatski jezik nije mogao učiti na nekom
od sveučilišta pa sam kupovao hrvatske i engleske knjige, istodobno ih
čitao i naučio hrvatski. Tu su mi osobito dobro pomogli romani Agathe
Christie – veli Anthony.
Prvi susret
Tada se nekako dogodio i prvi izravni susret s ansamblom iz Zagreba.
Lado je u Los Angeles 1967. doputovao sa Svjetske izložbe u Montrealu.
Plesačice i plesači bili su jako umorni, pomalo i zlovoljni, a već ih
je čekao novi nastup. Legendarni Zvonimir Ljevaković tada je ladovcima
govorio da moraju nastupiti jer publika čeka. Bio je tu i dr. Ivančan,
a Anthony nije propustio susret s omiljenim ansamblom.
– Tada sam imao ansambl AMAN koji je imao šezdesetak članova pa smo
pred Ladom izveli pjesme s njihove ploče. Plesali smo koliko je išlo,
trudili se izgovarati hrvatski što bliže onome što smo slušali s ploča.
Izveli smo i dio Ladarki, prigorske plesove, ali bez nošnji, malo
Slavonije. Ladovci su ostali šokirani. Ustali su, pljeskali i čitav sat
pjevali, plesali i svirali za nas. Ježim se i danas kada se toga
sjetim. Tu smo postali, mogu slobodno reći, ljubavnici. Tjedan dana
bili smo skupa, dan i noć zajedno – kaže Anthony.
Otad do danas, više od četrdeset godina, između tog koreografa koji je
mirovinu zaradio kao bibliotekar u Los Angelesu, da bi potom diplomirao
ples na Sveučilištu u Riversideu u Kaliforniji, i Lada traje
prijateljstvo. Anthony redovito dolazi u Hrvatsku, dolazio je i na
tečajeve folklornog plesa na otok Badiju blizu Korčule.
Učio je od dr. Ivančana i Hanibala Dundovića. S Ladom je redovito
odlazio i na njihove nastupe na Dubrovačke ljetne igre. I sva tri puta
kada je Lado bio u SAD, Anthony je bio s njima. S njima će biti i
sljedeće godine kada Lado ponovno odlazi u Ameriku.
Lado je afirmirao i kada ih je uvrstio u svoju nagrađenu i zapaženu
knjigu “Choreographic politics” o nacionalnim državnim plesnim
ansamblima, njihovoj reprezentativnoj ulozi i snazi. U toj studiji
Anthony je osim Lada analizirao i djelovanje moskovskog ansambla Igora
Mojsejeva (umro lani u 102. godini života) te državnih ansambla iz
Turske, Meksika, Grčke i Egipta.
Tri uloge
– U Americi ples ima tri uloge. Prva je korištenje u filmu, potom u
zabavnoj industriji te u umjetnosti kroz balet i suvremeni ples.
Poslije II. svjetskog rata u Americi se počelo govoriti o ansamblu
Igora Mojsejeva koji je svojim atletskim i atraktivnim pristupom
narodnim plesovima stekao veliku popularnost. Rusija, tj. Sovjetski
Savez, tada u SAD-u nije bila popularna pa su Rusi vrlo brzo shvatili
propagandni učinak takva ansambla. Zamislite kakvu to poruku svijetu
šalje stotinu mladih nasmijanih i zdravih ljudi koji perfektno plešu
narodne plesove. U tim priredbama nije bilo ništa seksualno. Na to se
jako pazilo.
Kada je Mojsejev 1958. kao prvi ruski ansambl došao u SAD, Amerika je
imala tri TV kanala i na svima se prikazivao Mojsejev. Njihovo američko
gostovanje trajalo je deset tjedana, a dvorane su bile rasprodane. I
dok je Hollywood odašiljao poruke o komunistima kao vragovima, Mojsejev
je uništio tu sliku. Amerika nikada nije pomišljala da ustanovi jedan
takav državni ansambl koji bi u svijetu mijenjao negativnu sliku
Amerike – veli Anthony.
No, naravno, Anthony je i te kako svjestan da mnogi državni ansambli
danas izvode folklor koji ima vrlo malo veze s izvornim tradicijskim
blagom.
– Lado je tu u prednosti pred drugim državnim ansamblima jer je najviše
zadržao izvornost. A izvor je oduvijek na terenu, u selu. Lado je
osnovan u vrijeme kada je Tito još bio blizak Rusima i kada su
socijalističke zemlje kopirale Ruse. Tada su nastajali i drugi slični
ansambli, poput Taneca, Kola, brojnih ansambala u Bugarskoj, koja je
nekada imala sedamnaest državnih folklornih ansambala. No, Ljevaković
je oduvijek bio moj najveći uzor. On je puno više od ostalih koreografa
poštovao izvorne narodne detalje, od plesa i nošnje do glazbene
pratnje. Uspio je napraviti umjetnost bez spektakularnosti i to Lado
poštuje do danas – uvjeren je Anthony.
Osvježavaju repertoar
Sviđa mu se i to što Lado stalno osvježava repertoar, dok neki strani
folklorni ansambli već desetljećima izvode uvijek jedne te iste točke
na jedan te isti način.
– Lado sigurno ima najveći repertoar na svijetu, jer se ne razvija samo
kao plesni ansambl nego i kao zbor, a svoj repertoar njeguje i
orkestar. Takvo nešto nisam primijetio kod drugih ansambala. Isto mi se
sviđa što se umjetnici iz Lada ne smiju stalno kada su na pozornici.
Jer, i seljaci se nisu smijali stalno kada su pjevali ili plesali.
Seljaci nisu jeftini ljudi i nije u redu kada se njihova tradicija
prikazuje na jeftin način, uz napadni smijeh, operetne elemente koji
narodni ples približavaju kazalištu – tvrdi Anthony.
Na repertoarima njegovih ansambala, prvo AMAN-a, a potom AVAZ-a, ima
tridesetak hrvatskih točaka. U pola stoljeća bavljenja plesom autorski
je zamislio 200 koreografija, a među njima posebno mjesto pripada
podravskom drmešu, pokupskim i posavskim plesovima, valpovačkom kolu,
ličkom tancu..
FOLKOLOR
