Odlično sačuvan rimski amfiteatar u talijanskoj Veroni gotovo je slučajno postao najpoznatija operna pozornica bez krova na svijetu. Godine 1913. Italija je slavila stotu godišnjicu rođenja svog velikog opernog skladatelja Giuseppea Verdija i poznati tenor Giovani Zenatello u šetnji rodnom Veronom shvatio je da je akustika u toj rimskoj građevini, koja datira iz 30. godine nakon Krista, upravo savršena te da je baš amfiteatar idealno mjesto za uprizorenje monumentalne Verdijeve "Aide".
Uz pomoć dirigenta Tulija Serafina "Aida" je izvedena u grotlu veronske Arene 10. kolovoza 1913. godine, a naslovnu ulogu pjevala je sopranistica rođena u Šibeniku Ester Mazzoleni. Te je večeri rođen najveći operni festival na svijetu, koji svakog ljeta u središtu Verone okupi na stotine tisuća ljubitelja opere iz cijeloga svijeta.
Zaklada Arena di Verona, koja ove godine slavi svoju stotu sezonu (neke su sezone preskočene zbog dva svjetska rata i COVID-19), pripremila je spektakularan jubilarni program koji će trajati tri mjeseca i okupiti oko 450.000 posjetitelja te ga je nakon Madrida i Tel Aviva predstavila i u Zagrebu. Tom su prilikom u foajeu HNK nastupili odlični pjevači Ruth Iniesta, Gaston Rivero i Youngjun Park.
A koji su to aduti koji publiku iz godine u godinu privlače u veronsku Arenu? Stefano Trespidi, zamjenik umjetničke direktorice i talijanski operni redatelj koji je svojedobno surađivao i s Operom Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu, tvrdi da su glavni veronski aduti rimski amfiteatar star dvije tisuće godina, talijanske ljetne večeri, prekrasni veronski gradski ugođaj i iznad svega, glazba u kombinaciji s najboljim opernim pjevačima koji se u tom trenutku mogu naći na svijetu.
Veronski ljetni operni festival na početku je nudio po jedan ili dva naslova u sezoni, da bi onda postupno rastao i nakon Drugog svjetskog rata postao festival koji u jednoj sezoni nudi i više od pet naslova. Među najvećim umjetnicima koji su nastupali u Veroni Talijani će svakako istaknuti Mariju Callas (koja je baš ovdje debitirala još 1947. godine i tu požnjela svoj prvi veliki međunarodni uspjeh), talijansku sopranisticu Renatu Tebaldi te sadašnju intendanticu i umjetničku direktoricu, također sopranisticu Ceciliju Gasdiju, koja je devedesetih godina nastupala u Hrvatskoj uz maestra Vjekoslava Šuteja. Gasdia je, zanimljivo, na veronskom festivalu počela kao statistica, članica zbora, solistica, a sada i prva žena na čelu najvećeg opernog festivala na svijetu, koji svoju redovnu sezonu ima u veronskoj Filharmonijskoj dvorani tijekom jeseni, zime i proljeća.
Za slavu veronske Arene je, uz izraelskog dirigenta Daniela Orena, koji je u rimskom amfiteatru dirigirao u više od pet stotina predstava, što je vjerojatno nedostižan rekord, svakako najzaslužniji talijanski operni redatelj Franco Zeffirelli. Zeffirelli je svojim maštovitim režijama i, mora se priznati, raskošnim scenografijama i kostimima i te kako bitan kao promotor talijanske opere (koja čini većinski repertoar veronskog ljetnog festivala), a onda i ljetnog opernog festivala koji se izvodi pod otvorenim nebom, i to sve donedavno bez ikakvih tehničkih pomagala i ozvučenja. Zeffirelli je u Italiji, ali i u svijetu bio prepoznat i kao umjetnik koji je svojim ponekad i ekscentričnim režijama i scenografijama protestirao protiv nasilne modernizacije opere pod svaku cijenu i protiv intelektualističkih redateljskih intervencija koje vrlo često i nisu imale puno veze sa samom glazbom, ali ni s libretom. Ipak, bilo je i sezona kada je, primjerice, svih pet veronskih produkcija bilo u Zeffirellijevoj režiji, čime nisu svi bili zadovoljni tvrdeći da Zeffirelli nije jedini operni redatelj na svijetu.
Da bi odali dužnu počast velikom Zeffirelliju, organizatori su i ove slavljeničke godine među čak osam produkcija uvrstili i njegovu atraktivnu "Carmen" iz 2005. godine i "Traviatu", posljednju predstavu koju je režirao za Veronu i čiju premijeru nije dočekao jer je umro pet dana prije.
Naravno, i iskusni Stefano Trespidi, koji s veronskim festivalom surađuje već desetljećima, ističe da su se vremena i u operi promijenila i da danas publika u Verdijevoj "Aidi" više ne gleda s blagonaklonošću na slonove kao u pedesetim i šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Stoga su operni umjetnici natjerani na nova estetska promišljanja koja bi trebala biti još i više u skladu s glazbom nego prije, kada se od predstava na velikoj pozornici ultimativno tražilo da budu i dramatičan vizualni spektakl kakav je nemoguće izvesti na pozornicama tradicionalnih opernih kuća.
Stoga talijanska javnost željno iščekuje dvije ovogodišnje premijere, i to produkciju "Aide" redatelja Stefana Pode i "Rigoletta", koju u Veroni priprema talijanski filmski i kazališni redatelj Antonio Albanese i koja bi mogla ponuditi moderniju verziju ove poznate i omiljene Verdijeve opere, u kojoj će atraktivnu ulogu Gilde pjevati armenska sopranistica Nina Matisyan, koja je ove godine gostovala u zagrebačkom HNK kao Violetta Valery.
Naravno, već sada vlada veliki interes za otvaranje festivala i premijernu "Aidu", gdje će u naslovnoj ulozi nastupiti čuvena ruska sopranistica i austrijska državljanka Anna Netrebko, komorna pjevačica bečke Državne opere koja je uspjela izbjeći one nesretne sankcije zbog navodne bliskosti s ruskim predsjednikom Putinom. Na otvorenju jubilarnog festivala Radamesa će pjevati njezin suprug Yusif Eyvazov, Amonasro će biti Roman Burdenko, a Amneris Olesya Petrova. Dirigirat će talijanski maestro Marco Armiliato, koji redovito gostuje u Metropolitanu i Beču i koji je, zanimljivo, dobio prednost pred Danielom Orenom.
Među pet gala večeri ove godine najavljen je nastup "kralja baleta" Roberta Bollea, koji će nastupiti s prijateljima (u večeri u kojoj će pokoja koreografija zasigurno pripasti i Bolleovu suradniku i sadašnjem ravnatelju zagrebačkog Baleta Massimilianu Volpiniju), ali i "kralja opere", kako ga je nazvao Trespidi, Placida Dominga. Iako njegov lanjski nastup u Veroni kao bariton, a onda i dirigent nije prošao najsjajnije i premda se i dalje traži njegova "glava" zbog navodnog seksualnog uznemiravanja, Domingo, koji u Areni pjeva od 1969., za veronski festival ostaje fenomen svjetske operne scene od kojeg se očekuje da u amfiteatar privuče 15.000 gledatelja i slušatelja.
Od hrvatskih umjetnika koji su nastupali u veronskoj Areni prvo mjesto pripada sopranistici Ljiljani Molnar Talajić, koja je svoju nevjerojatno eteričnu Aidu u Veroni pjevala tijekom čak pet sezona, od 1972. pa do 1983. godine, a nastupala je tu i kao Leonora iz Verdijeve "Moći sudbine", i to dvije sezone. Gdje je Ljiljana stala, nastavila je Varaždinka Lana Kos, koja je u Areni otpjevala nekoliko uloga, a među njima i zahtjevnu Violettu Valery, i to u više sezona.
Lovro pl. Matačić dirigirao je Wagnerova "Parsifala" 1963. godine, Biserka Cvejić bila je zapažena Amneris sredinom šezdesetih godina, kada su nastupi stranih pjevača bili prije iznimka nego pravilo. Više nastupa zabilježio je i dirigent Vjekoslav Šutej (kojega je na Domingovu gala koncertu 2004. u Areni slušao i tadašnji premijer Ivo Sanader), a nastupali su tu i Giorgio Surian, Boris Martinović i Marko Mimica. I novi ravnatelj riječke Opere Dražen Siriščević surađivao je sa zakladom Arena di Verona u zapaženim televizijskim produkcijama.
