kratka priča

Između trajnosti

21.11.2022.
u 11:21

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora

Sanjin

Mogla bih Sanjina već u prvoj rečenici utopiti u samosažaljenju ili mu dati još jedan pokušaj suživota, ali ne želim da bude nesretniji nego što je sad. Zato sam ga odlučila ostaviti tamo gdje se trenutno nalazi. Izvan života. Sanjin, mlak i usporen, čovjek jake intuicije i burnog unutarnjeg svijeta, stoji ispred ogledala i belji se. Upravo je shvatio da je napušten. Ništa se bitno nije dogodilo, njegova je usamljenost ista kao i prije. Možda malo manja. Ivana je otišla prije godinu dana. Drugi put. Pravu se istinu nije usudila izreći, ni tada, ni sad. Nije ni trebala, prava je istina živjela s njima, godinama, uvukla ih u podrum i stavila pod ključ. A onda je u neko doba ušao Novi, izvadio Ivanu iz podruma, a Sanjina gurnuo još dublje u sebe. Sanjin nikada nikog nije ostavio, ali učinio je sve da ostave njega. Nešto je poražavajuće u tipovima koji te nasljeđuju, pomislio je, možda ih je bolje nikada ne upoznati, osim ako ti se njihove slike ne kese u lice, pa nemaš neki izbor. Ipak, ti njezini frajeri imaju nešto zajedničko. Dosadna lica. Uz svu pamet, finoću i obrazovanje, lica im ništa ne govore. Ovaj zadnji je nekako dežmekast. Sanjin je danima gledao njegove slike, mogao bi biti pametan, vjerovati u nevidljivo, naizgled dječačko lice skriva neki razarajući užas u obrvama. Nije mu bio privlačan bez obzira na tamu koju skriva ispod dječačke pozitivnosti, možda ta privlačnost dolazi iz njegova uma. Ipak, Sanjin nije vjerovao u privlačnost uma muškaraca sa ženskim nogama. Muškarci koje je zamišljao pored nje izgledali su nekako drukčije. Bijes je trajao kratko, tuga i razočaranje ostali su i postali nerazdvojni prijatelji. Sanjinu je ovo bila treća veza, ali on nikad nije skrivao svoj ovisnički habitus. A njih tri imale su bar jednu zajedničku crtu. Lažan osjećaj da mogu same kroz život. Pomislio je da bi mogao voljeti i muškarca, nekog poput Nenada. Ali tom se mišlju nije dugo bavio, proletjela je kroz njega.

Još prošli tjedan mislio je da su zajednički interesi koje je Ivana dijelila s Novim bili presudni za konačni odlazak, ali danas dok toči drugi konjak u šalicu od kave siguran je da su zajednički interesi zabluda. U parovima oko sebe nigdje nije vidio više istine nego kod onih koji nemaju zajedničke interese. Nekako su življi. Zajednički interesi precijenjeni su, kao i pamet. Ipak, nešto je neobično kod ljudi koji se pretvaraju da mogu sami, a bacaju se na prvog koji im pokloni pažnju. Ljudi koji nisu za veze bacaju se u njih. Pravi je jedino početak, ali treba vjerovati da postoji nešto više od toga. Bez obzira na to što ne postoji. Ali što nam drugo preostaje. Sanjin je nakon druge šalice alkohola počeo sumnjati u svoje osjećaje, u misli je ušla Nina B. ili je tamo već bila, nije se usudio postavljati pitanja, radije se ponovo vratio u patnju i razmišljanje o tome kako je bljedoliki već upoznao Ivanine roditelje i sestru, no lice Nine B. nije željelo nestati. Ne čudi se, neki ljudi provaljuju u tuđe živote, a neki sjede u ćošku i bulje u zid kao ti, promrmljao je. Sanjin je vjerovao u sredinu, ni ostanak ni odlazak nisu mu bili neka velika hrabrost. A opet sredina je što, živjeti sam ili s mamom kao Nenad koji je sve probleme prebacio na vrane. U toj je opsesiji otišao toliko daleko da je za pedeseti rođendan naručio praćku. Te vrane uništit će mi život, vikao je u telefon dok je vozio mamu kod frizera.

Mama

Moj sin je najčešće dobro. Dok ne ostane sa svojom glavom. Glava ima veliki utjecaj na njegovo ponašanje, raspoloženje i korake. Koje uglavnom ne čini. Gledam ga kako razmišlja o propasti devetogodišnje veze. I misli kako se prekid dogodio baš danas kad je ugledao slike dežmekastog muškarca pored žene koja mu je tri godine bila ljubavnica, a nakon toga prijateljica i cimerica. Tako su živjeli 9 godina. Baš tim redoslijedom. Moj sin je mislio da su još uvijek skupa. Bez obzira na to što ona već godinu dana živi svoj život, on je živio njihov. Ona ne razumije njegovu bol jer nikad nije bila ostavljena. Tako misli moj sin. Ne govori ništa. Sram od neuspjeha paralizira svaki pokušaj sastavljanja rečenice. Karakter mog sina je očajan. Njegova posesivnost guta sve što se približi njegovoj nesreći. On nikad nikog ne ostavlja, ali učini sve da odu od njega. Nisam se nikad pitala koliko je mene u njegovu karakteru, samo me strah što će biti kad odem. Hoće li ga njegov najvjerniji partner koji ga u isto vrijeme ubija i drži na površini ipak uništiti. Ne postavljam pitanja. Samo ga promatram, kuham juhu i šapćem: "Moraš jesti." I dosađujem mu, samo da ne ostaje sa svojom glavom, predugo. Moj sin njezinim roditeljima nikad nije bio predstavljen kao partner (to je nova riječ, partner, sjetim se cigareta istog imena i obuzme me neka toplina), već kao netko tko je pomagao, netko uz koga je čekala da naiđe vitez. Oni ga cijene kao prijatelja. Ali za dečka, premlad je i nizak. Ovaj je vršnjak i visok. Napokon netko za javnost, pomislila sam kad sam na fotografiji ugledala muškarca koji se brčka u rijeci.

Sanjin sada dolazi često, puštam ga da spava. Moja prijateljica, gestalt terapeutkinja, pita ga ima li dovoljno prijatelja da ovu slobodu koju zove porazom podijeli. Napravite rez, rekla mu je. Ne mogu. Imamo mačku. To je kao s djecom. To mi je jedino otkrila iz njihova razgovora koji je trajao dva sata. Kaže da je uglavnom šutio i plakao.

Ponekad sanjam da imam kćer. Jednako je usamljena kao i on. Kad ne piše i ne čita, pije. Sve drugo joj je opterećenje. I moja kći prekida devetogodišnji odnos. Njezin ionako raspadnuti svijet sad je nemoguće naći i sastaviti. I ta moja kći u snu ima istu partnericu kao i ovaj sin, koji polumrtav i nezainteresiran hoda stanom i traži rješenje. Jedina strast koju ima je strast prema ljudima. No i ona je nevidljiva i nju je nemoguće prepoznati. Do njega će doći onaj koji zna provaliti. A to se više nikom ne da. Taj moj sin živ je jedino ako je zaokupljen. Njegove misli moraju biti napunjene, ljudima. Taj sin zna unaprijed što će se dogoditi i sve ljudske slabosti osjeti mjesecima prije. Ipak, zavoljela sam tu curu, pravim se da mi je svejedno. Jučer me je nazvala na telefon i plakala. "Znate, taj njegov karakter…" Zažmirila sam, nisam rekla ništa, kroz moje misli proletjela je crvenokosa žena na biciklu, blagost koju je nosila na licu bila je toliko privlačna da mi se zavrtjelo. Poklopila sam slušalicu i pokušala završiti priču.

Bacila sam Sanjina na cestu i pustila ga da bezglavo trči u potkošulji i kratkim hlačama, nekima je izgledalo kao da ima slom živaca, a drugima se učinilo da snima film o tom istom slomu. S druge strane sam ubacila ženu na biciklu, nisam htjela da ga pokupi, htjela sam da naglo zakoči i dernjavom probije njegovu sumnju u nastavak života. 

O autorici

Romana Brolih rođena je 1972. u Zagrebu. Poeziju i prozu objavljuje u brojnim časopisima. Za priču "Ko je to došel, Cilika?" na natječaju Ranko Marinković Večernjeg lista 2005. godine dobila je treću nagradu. Objavila je tri zbirke poezije "Svemir u prahu", "Tvoja mama ima dečka" i "Zapinjemo". Živi i radi u Zagrebu.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije