Svatko tko čuje prvih nekoliko tonova glazbe koju je Sergej Prokofjev skladao za balet “Romeo i Julija” ne mora ništa znati o najpoznatijem djelu velikog Shakespearea, jer odmah mu je jasno da slijedi tragedija. Tu i takvu glazbu uspjeli su veliki francuski koreograf i redatelj Patrice Bart i dirigent Nikša Bareza učiniti još sugestivnijom, još tragičnijom. Oni su dio orkestra – harfu s jedne i udaraljke s druge strane – smjestili u lože na pozornici HNK Zagreb. Stvorili su tako jednu sasvim novu zvučnu sliku dvorane, dublju i prisutniju, sliku u kojoj je orkestar HNK zvučao toliko moćno da se publici na subotnjoj premijeri baleta “Romeo i Julija” činilo da su u nekoj od najvećih europskih teatarskih kuća. Ovaj balet za HNK je upravo to – ulaznica u klub najvećih, a uz to i veliki baletni hit za koji će se tražiti ulaznica više, jer Zagreb ima vjernu baletnu publiku željnu upravo spektakularnih djela.
Petranović kao komičar
Gost iz Baleta pariške Nacionalne opere Patrice Bart veliko je ime svjetskog baleta. Prvi je put radio u Hrvatskoj, a u Zagreb je došao na poziv ravnatelja Baleta HNK Zagreb Leonarda Jakovine, s kojim je radio u Berlinu, upravo kako bi postavio djelo s kojim se HNK Zagreb uključuje u obljetnicu 400. godine smrti Williama Shakespearea, koju obilježava cijeli svijet. Koreograf i redatelj koji potpisuje i adaptaciju originalnog libreta Prokofjeva i Leonida Lavrovskog ovdje je dokazao svoju zvjezdanu reputaciju. On je veliki majstor baleta, ali i nevjerojatan poznavatelj karaktera. Radeći prvi put sa zagrebačkim Baletom, uloge je podijelio takvom točnošću kao da je uz ove plesače proveo godine otkrivši i neke njihove dosad neviđene strane, ali i koristeći do maksimuma ne samo njihovo plesačko, nego i glumačko umijeće. Tako smo kod Tomislava Petranovića u ulozi Mercuzija, uz njegovu besprijekornu baletnu tehniku i savršene skokove, vidjeli i velik komičarski talent, dok je Guilherme Gameiro Alves, nakon uloge Karenjina u baletu “Ana Karenjina”, iznova dokazao da je izuzetan interpret najdramatičnijih uloga koji je ovdje svojoj plesnoj izražajnosti dodao i strast nesretne ljubavi. Naime, u ovoj baletnoj priči redatelj i koreograf pokazuje dvije tragične ljubavi, uz onu glavnih junaka, naglasak je i na nesretnoj i nedozvoljenoj ljubavi Tibalda i grofice Capuleti, kao da nam Bart poručuje da razuzdana mladost nije jedini ljubavni “uteg” u slavnoj Shakespeareovoj priči.
Nova zagrebačka zvijezda
Bart se ovim baletom pokazao kao čovjek koji misli u slikama. Njegove su scene savršen sklad glazbe, pokreta, kostima, scenografije (autorica vizualnog identiteta predstave njegova je stalna suradnica Luisa Spintelli) i svjetla (dizajner Deni Šestić). No, te su Bartove slike pokretne slike, dovedene do filmskog savršenstva, što je možda najvidljivije u koreografijama mačevalačkih scena koje su toliko precizne da “plešu” na tankoj granici između klasičnog baleta i hollywoodskog spektakla. Uz već spomenute plesače ovacije publike pripale su Ivi Vitić Gameiro i Andreu Schifanu. Iva je nova velika zagrebačka zvijezda, plesačica nadmoćne tehnike koja je rasla tu pred našim očima i koja je eteričnom i istodobno nevjerojatno baletno i glumački točnom Julijom dokazala svoju plesačku zrelost i golem potencijal. Njezin pouzdani partner Andrea Schifano bio je jednostavno – Romeo kojem se vjeruje, a posebni komplimenti idu i Nataliji Horsnell u ulozi grofice Capuleti.
Svaka čast mladim interpretima, ali zagrebačka publika zna da je u HNK bilo i boljih verzija ovog baleta...Bojana, čovjek bi vam i povjerovao da znate pisati kritiku, ovako se vidi da pišete hvalospjeve Dubravki Vrgoč koja otkriva toplu vodu