kratka priča

Crno sunce

26.09.2022.
u 17:05

Kratka priča “Ranko Marinković” zaštitni je znak Večernjeg lista. Od 1964. godine svake subote izlaze prozni tekstovi poznatih i manje poznatih autora.

Ležala je na plaži i odsutno gledala u svoja stopala. Zarivala ih je u pijesak propuštajući sitna zrnca među prstima sa zeleno lakiranim noktima. Nalakćena na bijelom ručniku naizmjenično je podizala noge povlačeći palcem kao da želi izbrisati daleku crtu modrog obzora koja spaja i razdvaja širinu mora i beskraj neba. Do tog vrućeg srpanjskog jutra L.M. je bezbrižno provodila ljetni odmor kod svoje tete, zadovoljna što će u jesen upisati prvu godinu studija na pravnom fakultetu. Ono sudbonosno što je čula prije jutrošnjeg odlaska na plažu stvorilo je nepopravljivu naprslinu, neizlječivi rez u dubini životne harmonije koju je živjela sa svojom obitelji. Riječi majčine sestre postale su teret kojeg se neće moći osloboditi. Ta nova životna zbiljnost poprimala je oblike patološkog psihičkog stanja. U jednom je trenutku pomislila kako se sve ono što je čula, što se u njoj neprestano ponavljalo ne može dogoditi njoj, nego nekoj drugoj L.M. Činilo joj se da lijepe preplanule noge nisu više njene,, ni ravni trbuh ni čvrste oble grudi na čijoj su toploj puti nestajale posljednje kapljice mora. Ponovno je u napetoj nevjerici slušala tetine riječi: "Došlo je vrijeme da saznaš ono što smo do sada tajili. Tvoji roditelji zakleli su se da ti nikada neće reći istinu o tebi. Tu su istinu smatrali isključivo svojim vlasništvom. Kako zbog neizlječive bolesti i visokih godina slutim svoj skori kraj, želeći pred lice Boga stati čista srca i mirne savjesti, odlučila sam sinoć, s mučnim kolebanjem, da ti moram reći tvoju istinu. Ti nisi kćer svog oca. Tvoj je otac bio prijatelj tvojih roditelja i ljubavnik tvoje majke." Dok je L.M. na plaži slušala u sebi ove ponavljane riječi, ne s manjim osjećajem užasa kao kad ih je prvi put čula, zvuci s plaže i šum valova nisu dopirali do nje. Čula je u sebi samo ono što joj je govorio tetin razgovijetni glas. Okrenula se na leđa i ispružila ruke na vrućem pijesku kao da je na raspeću licem okrenutom sunčanom nebu. "Tvoj je očuh ubio tvog pravog oca. U ribolovu, daleko od obale, probio ga je nožem. Pravdao se na sudu kako je to uradio nekontrolirano u stanju pod djelovanjem alkohola i vreline ljetnog sunčanog dana. Poslije četiri godine zatvora pušten je na slobodu." Unutarnji nemir pojačavao se u biću mlade žene. Okrenula se i legla potrbuške. Gledala je pred sobom u sjenku svoje glave. Kopala je u pijesku rupu kao da kopa u svoju svijest. Koliko je kopala duboko, toliko se pijeska vraćalo u rupu. Skupila je ruke i položila lice na otvorene dlanove. Vrućina joj nije smetala. Kao u nekom toplinskom ekvilibru vanjska se vrelina nivelirala sa žarom njene nesreće koja ju je pekla iznutra. U predahu od riječi majčine sestre, razmišljala je što bi za nju bilo gore. Ili da je nastavila živjeti u laži ili mirno prihvatiti novootkrivenu istinu. "Moje jastvo je sastavljeno od laži i istine", govorila je u sebi. Osjećala se istovremeno ništavno i postojano. Svijest da je dijete ubijenog i kći ubojice te da je postala žrtva samoj sebi zbog čiste savjesti bogobojažljive majčine sestre uvlačila ju je u vrtlog mučnih i zamršenih pitanja. Zašto ju je njezin pravi otac tajio? Zašto ga nikad nije upoznala? Zašto je očuh oprostio majčinu nevjeru? Zašto ju je priznao za kćer? Zašto je majka nije pobacila? Zašto se nije rastala od supruga? Zašto su skrivali istinu od nje? Hoće li moći od sada zamrziti roditelje i praviti se da ništa ne zna? Hoće li moći živjeti u lažnom obiteljskom skladu? Je li teta imala pravo reći joj istinu? Je li zbog vjerničkih osjećaja i spremnosti za činjenje dobra mogla poštedjeti

teškog tereta svoju nevinu nećakinju? Razmišljajući o pitanjima koja su se množila, i dalje ležeći na plaži počela je osjećati neku čudnu bliskost s pijeskom. Činilo joj se kao da je rasuta u svojoj cijelosti. Bezobličnost je postala njen zbiljski oblik. Iscrpljena i omamljena vrućinom zaspala je. U snu je vidjela majku kako obnaženog trudničkog trbuha leži na travi zaklonivši lice od jake sunčeve svjetlosti. Na vrhu trbuha je bila položena mrtva riba srebrnastih krljušti. Tek što ju je L.M. htjela dohvatiti riba je skliznula niz trbuh i pala u travu. Ono što je u tom času prestrašilo L.M. bila je sjenka njezine ruke koja je ostala na majčinom trbuhu. Bezuspješno ju je nastojala izbrisati. Sjenka je bila crna kao kakav ugljeniziran veliki biljeg. U paničnom strahu hitrim je pokretima trljala po napetoj površini trbuha. U jednom času L.M. osjeti dodir nečije ruke po svom ramenu. Trže se iz sna.

"Je li vam dobro?" upita zabrinutim glasom čuvar plaže. "Ležite već tri sata nepomično. Pomislio sam na najgore. Ubit će vas sunčanica."

"Već me je ubila", odgovori kratko L.M. i vrelog se tijela baci u more. Leš mlade žene su izvukli, položili na pijesak i pokrili njezinim bijelim ručnikom.

 

Dimitrije Popović, slikar, kipar, grafičar i pisac rođen u Cetinju. Završio je studij na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Autor je nekoliko zapaženih knjiga. Pričama u Večernjem listu afirmirao se kao vrlo zanimljiv i osebujan pripovjedač.

Komentara 1

PR
prahrvat
19:20 26.09.2022.

odlična priča. opisi s početka posebno lijepi. volio bih da je samo otplivala na kraju.

Važna obavijest
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu i mobilnim aplikacijama Vecernji.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije