“Ko uklet jedrenjak, u gusti, modri mrak uranja kolodvor. O, dobra noć, Banjaluko. Ne, ne dolazim, samo prolazim, nismo se vidjeli dugo...”, tako je nekako počinjala jedna meni draga pjesma mog dječačkog doba. Doduše, tada Banjaluku nisam poznavao. Ona je za mene bila samo grad iz te neke pjesme ili s malog ekrana, na kojem sam je tu i tamo znao vidjeti. Zapravo, na taj kolodvor koji je u toj pjesmi uronio u gusti mrak, došao sam tek godinama kasnije. Kao što bih to trebao ponovo, za nekoliko sati. Opet nekim autobusom, koji su mi bili česta sudbina ovoljetnih festivalskih putovanja u regiji. I ovaj put je razlog tog puta moj dokumentarni film “Mila traži Senidu”.
Godinu nakon Sarajeva
No, sada uz poseban osjećaj adrenalina u mojoj glavi. Zahvaljujući direkciji izvrsnog festivala “Kratkofil” i njegovu cijenjenom filmskom selektoru Vladanu Petkoviću, bit će to prva projekcija tog filma u Republici Srpskoj. Iako je većina radnje filma u njoj snimana i u njoj se dogodila, današnja banjalučka projekcija događa se godinu dana nakon njegove premijere u Sarajevu. Dok se vozim, taj adrenalin sličan je onom kada sam nakon rata, negdje 1997., prvi put prošao kroz Banjaluku. Gledajući gradove s nekim novim imenima, sam prelazak granice bio je, vjerovao sam, odlazak u nepoznato. Pogled previše serioznog graničnog policajca, na čijoj se uniformi nakon podosta vremena prvi put srećem s pomalo zaboravljenim ćiriličnim pismom, nije mi nimalo pomogao. Taj je put i neke predrasude koje su mi se rojile glavom rješavao opet vozač našeg autobusa. Zapravo, omogućio mi je da Banjaluku prvi put susretnem kako zasigurno nikada ne bih.
– Ovako, ekipa, vi sada trkom do toaleta, pauza je kratka. A onda idemo obaviti kratko jedan poslić – rekao nam je žurno gospodin u plavičastoj košulji svoje prijevozničke tvrtke. A taj je poslić tome vozaču bio najvažnija obveza na putu Zagreb – Sarajevo. – Otišle su mi obje prednje felge na WV-u. Što da kupujem u Zagrebu, odrat će me! Ovdje plaćam poštenu cijenu – rekao nam je vozač u jednoj banjalučkoj ulici.
Prašina prošlosti
Duž cijele ulice, jedna za drugom redale su se trgovine automobilskom opremom. Negdje pri kraju ulice, sada već uza svesrdno sudjelovanje putnika te veliki pljesak, naš vozač obavijestio nas je da je zadatak izvršen. Ostavivši iza nas grad za koji sam odmah požalio što ga nisam bolje upoznao. Bio je to, dakle, moj prvi kontakt s Banjalukom. Drugi se dogodio za snimanja filma o Mili. Bilo je to manje opuštenije iskustvo. Put prepun pitanja. I s malo odgovora na njih. Banjaluka nas je ljubazno dočekala, no snimanje je ipak stvaralo nelagodu. Jer, ta su pitanja doista bila – nelagodna. Ali i nešto što više nije moglo biti prekriveno prašinom prošlosti. Zbog čega je i nastao ovaj film koji će Banjalučani danas prvi put vidjeti. I nakon projekcije, nadam se, složiti se da je ta pitanja ipak trebalo postaviti.
Daniel , slažem se s tobom , još kad se uzme u obzir da je banja luka mjesto u koje su svi ratni zločinci (Maleš, čet. vojvoda Budić , Arbutina...) bježali nakon što nije uspjelo stvaranje velike srbije i daa su tamo na sigurnom...., onda su bilo kakve riječi bespotrebne. To bi naše pravosuđe trebalo znati i tražiti izručenje takvih monstruma !!!!