Berlin, proslavljena ulica Lindenstrasse broj 34, i Galerija Berinson reinkarniraju najvažnijeg ruskog portretista Moisseja Nappelbauma (1869.-1958.), i to upravo izložbom radova kojima je zadužio svijet i povijest fotografije. Pred galerijskim gledateljem, ali i znatiželjnim pretraživačem interneta, stoje radovi koje nazivamo vintage fotografijama, baš kao i stare, ali prevažne i vrijedne modele haljina s potpisom slavnih dizajnera. Ti fotografski rariteti dokazuju da je Nappelbaum doista načinio portret svoje epohe! I cijelog ruskog kreativnog duha toga doba. Zapravo, njenog najsnažnijeg dijela koji se formirao od početka 20. stoljeća kad je jačala elita znanstvenika, političara, slikara, kipara, kompozitora, pjesnika i dramskih umjetnika...
O tom fotografskom blagu koje u Berlinu ostaje izloženo do 24. studenog mnoge generacije malo znaju, ali popularni magazini (Vogue, na primjer) koji sada o tome pišu, reinkarniraju i Nappelbauma i doba u kojem nastaju umjetnički pokreti na koje se oslanjaju i današnje polit-art-pobunjenice Pussy Riot!
Rođen u Minsku, Nappelbaum je već s 14 učio fotografiju, no najviše 11 godina putujući po Europi i Americi, analizirajući rad, teme i tehnike drugih fotografa, otkrivajući da je talentiran upravo za portretnu fotografiju. Iz Minska 1910. seli se u St. Peterburg, gdje na Nevskom prospektu otvara i svoj studio, a vrata mu se otvaraju kad 1918. snima prvi službeni portret Vladimira Iljiča Lenjina, ideologa ideje Sovjetskog Saveza. No nije to bio jeftini politički profit.
Svoje je portrete Nappelbaum radio vrlo studiozno. Satima bi razgovarao s “modelom” i zato je svijetu ostavio alibi za termin “karakterna fotografska studija”. Ana Ahmatova, kultno ime ruske moderne lirike, tankoćutna pjesnikinja snažne pjesničke riječi, u njegovu objektivu više je nalik kakvoj indijanskoj ženi, jer kod Nappelbauma nema uljepšavanja u potrazi za magistralnim karakternim crtama osobe i osobnosti koju snima! Isto vrijedi i za Borisa Pasternaka čiji dugu facu i uglate crte podcrtava posebnim osvjetljenjem koji lomi koštane obrise lica.
Karakterističan je za njega samo jedan izvor umjetnog svjetla, zbog čega postaje jasno da mu je veliki uzor i “učitelj” Rembrandt koji ga je sudbinski fascinirao još u mladim danima, kad se s Rembrandtovim djelom susreo u moskovskoj Galeriji Tretjakov. Zato su njegovi portreti lijepi i toliko godina nakon snimanja. A u Berlinu su izloženi baš takvi, originalni, ostarjeli, ali vječni.
