U petak će u dvorani Miško Polanec u Zagrebačkom kazalištu mladih biti premijerno izvedena predstava “Bergmanove žene” bjeloruskog dramatičara Nikolaja Rudkovskog u režiji Jean-Claudea Beruttija. S francuskim redateljem razgovarali smo dva dana prije premijere.
U svojem najavnom tekstu rekli ste da su vam najbliži suradnici savjetovali da se okanite teksta Rudkovskog jer je suviše gust i suviše težak za postavljanje.
Taj je tekst zaista iznimno kompleksan, no shvatio sam da je rješenje koncentrirati se na konkretne situacije u njemu. Oko njih je autor napisao jako puno poetskog materijala koji smo transponirali u vizualni dio predstave, dok smo u tekstu zadržali samo srž. Kad sam u veljači bio u ZKM-u, gledao sam “Galeba” u režiji Bobe Jelčića i jako mi se svidio način na koji je sveden na esencijalno, bez velikih scena koje i tako svi dobro znamo. Teško je doći do toga da publici pružiš čistu esenciju, a to je ono što i mi svojom predstavom želimo postići. Filmovi i TV serije navikli su nas na previše suvišnog sadržaja, kao da su gledatelji priglupi pa im se sve mora objasniti. Teatar se mora suprotstaviti tom trendu poglupljivanja.
Jesam li dobro razumjela da ste samo nekoliko tjedana prije premijere “razmontirali” čitavu predstavu i krenuli ispočetka?
Bergmanove filmove, prvenstveno “Personu” koja je izravno inspirirala tekst po kojem radimo, odlikuje atmosfera noćne more. Taj košmar toliko je jak da su Ksenija Marinković, Lucija Šerbedžija i Frano Mašković u jednoj fazi pripreme gotovo istovremeno počeli patiti od noćnih mora. Proces nam je često bio nalik na psihoterapiju, a izrodio je jedan kolektivni košmar, što smo osvijestili tek kad je ravnateljica ZKM-a Dubravka Vrgoč došla na probu i rekla nam da ništa ne razumije. Shvatio sam da moram odbaciti dosad napravljeno i gledatelju ponuditi nešto više od našeg zatvorenog svijeta. Srećom, ekipa je mala i dobro povezana pa smo promjene brzo usvojili. Tjeskobnog Bergmana u zasićenom tekstu Rudkovskog pretvorili smo u izvedbu punu energije.
U ZKM-u ste već režirali predstavu “Polet” 2009. godine. Je li se u međuvremenu nešto promijenilo?
I te kako! ZKM je danas sasvim drugo kazalište. Nevjerojatno je napredovao i čini mi se da je sad na svojem kreativnom vrhuncu, a zahvaljujući Dubravki Vrgoč i entuzijazmu cijele ekipe tu bi mogao još dugo ostati.
Dubravka Vrgoč zamijenila vas je na čelu Europske kazališne konvencije. Kako ste doživjeli tu tranziciju?
Naše su osobnosti jako različite, kao i naši načini rada, ali imamo nekoliko zajedničkih ciljeva koji su omogućili kontinuitet djelovanja organizacije. To su inzistiranje na stalnom razvoju umjetnosti, traženje novca i izbjegavanje suvišnih diskusija. Današnja Europa puna je idealista, ali i pesimista koji beskrajno lamentiraju, a zapravo ništa ne rade. Dubravka i ja smo oboje pragmatični. Također, oboje volimo kretanje. Europsko kazalište više nego ikad ovisi o stalnoj migraciji, koprodukcijama, susretanju novih ideja.
Može li neki teatar biti relevantan ako ne prelazi nacionalne granice?
Apsolutno ne, takvo kazalište ne može imati nikakav značaj. U Francuskoj većina političara, ali i umjetnika ne vidi dalje od vlastite granice. Čujem da je slično i u Hrvatskoj. Vjerujte mi, to nema nikakvog smisla.
