Pisati o Zimbabveu ne znači uvijek pisati i za Zimbabve, rekla je na jubilarnom 10. festivalu europske kratke priče u Booksi gošća iz Zimbabvea Petina Gappah. Tema intrigantnog živahnog popodneva bila je kratka priča i politika, a na raspravi se nije pojavio Boris Dežulović, najavljen kao “najoštrije pero Divljeg istoka”. No za povremeno oštru diskusiju s moderatoricom Mimom Simić bio je zadužen bookerovac, ugledni škotski pisac James Kelman čiji je nagrađeni roman “Kako je kasno bilo, kako kasno” još prije devet godina objavio VBZ. Kelman je govorio i o imperijalizmu engleskog jezika, s obzirom na to da su mu preci govorili galski jezik, ali i o svojevrsnoj nadmoći romana nad kratkom pričom.
Kelman misli da su masovni mediji poput televizije i radija na neki način preuzeli ulogu koju je nekada, primjerice u 19. stoljeću, imala kratka priča. Svoj prilog političkoj ili politiziranoj kratkoj priči dao je i baskijski pisac, novinar, fotograf i surfer Willy Uribe koji je i čitao dokumentarističke i potresne priče o ubojstvima ETA-e, rekavši da je osobno izabrao španjolski za jezik svoje literature. Uribe je fotografirao mjesta ETA-inih davnašnjih ubojstava, ali je shvatio da fotografija treba i riječ, pa se upuštao u kratke razgovore s prolaznicima i tako portretirao i svojevrsnu atmosferu Baskije u kojoj i dalje postoji velika želja za nezavisnošću.
Unatoč brojnim sadržajima koje festival Romana Simića Bodrožića nudi po brojnim zagrebačkim prostorima u isto vrijeme, i predstavljanje festivalske antologije u Profilovoj knjižari u Bogovićevoj ispunilo je drugi kat do posljednjeg mjesta.
