Uzmorsko mjestance ispod šumovite gore miriše po svježim trupcima i naslaganim daskama na rivi. U mjestancu ili selu, kako ga sami mještani zovu, tri su uočljiva punkta: velika crkva, pojilo za živinu na samoj obali u centru sela i nenaseljeni otočić preko puta sela.
Trupci i daske dolaze kamionima, a odlaze brodovima. Voda iz gorskoga kladenca, mrzla, neprestano teče u korito pojila, a iz korita u more. Na tome mjestu more je najhladnije i najbljeđe. Odmah pored je kamena kosina niz koju se spuštaju barke na plovidbu ili izvlače na kopno.
Po selu se najčešće vrzmaju dva upečatljiva lika. Pero, zvani Carina, jer radi u mjesnoj carini, i Bobo.
Carina je jedan od onakvih ljudi koji razgovaraju sa svakim koga susretnu, brbljav i nametljiv. Pri tome često nudi svoje usluge i svoju pomoć. Mnogima je u selu pribavio neku sitnu korist, ali sebi uvijek još veću. Dotjeran, stalno u odijelu. Tijelo mu je djelovalo poput lutka napunjenog sitnim spužvicama. U nastupu vedar i nasmijan, u razgovoru ugodan. No ljudi ga ipak nisu voljeli. Nitko ga u selu nije volio. Možda su ga ponekad željeli i istući, ali to nitko nikada nije napravio.
Bobo, puno mlađi od Carine, koštunjav i visok, blago je retardiran. Njegovo stanje doima se još težim zbog mucanja. Iz imućne je kuće koja se nalazi na uzbrdici iznad crkve. Njegova ga je mati brižno njegovala. Pomalo čudan i na svoju ruku, mogao je u seoskoj sredini postati original i meta ruganja obijesne djece. Bobo nije bio u tome položaju. Možda zbog njegove uzorne obitelji, možda zbog njegove mirne ćudi. Nikada po selu nije izvodio ružne vragolije, osim jedanput.
Jednoga prohladnoga burovitog dana, na rivi uz kup dasaka koje su mještani nazivali „kope“, susretne Carina Bobu i, naravno, pristupi mu. Nije bilo osobito hladno pa je Bobo bio odjeven u kratku vjetrovku, a Carina u otmjeni baloner koji je bio raskopčan. Carina je odmah počeo nešto pričati. Kako je Bobo viši od Carine, spustio je glavu da ga tobože bolje čuje iako ga uopće nije slušao i nakon velikoga broja rečenica u nekoliko minuta, Bobo nije znao o čemu Carina brblja. U jednome trenutku, nenadano, Bobo gurne Carinu u more. Ovaj se nađe u vodi bez zvučnoga pljuska. Možda zbog toga što je ispunjen sitnim spužvicama ili zbog raširenoga balonera. Samo je nekoliko mještana bilo u blizini događaja, odmah su dotrčali, ali nitko nije krenuo izvlačiti Carinu. Kako je to bilo blizu kosine za izvlačenje barki, Carina se uzvukao uz kamen sklizak od algi. Kao iz probušene brodice, curilo je iz balonera na sve strane. Niti se ozlijedio niti se napio mora. Samo mu je svijetli baloner bio uništen od zelenih algi. Poslije se doznalo da se zbog toga neželjenog zimskoga kupanja prehladio.
Dok su mještani s podsmijehom još gledali u Carinu, Bobo se uputio prema svojoj kući. Na tome kratkome putu razmišljao je o svome postupku. Nije mu bilo žao zbog onoga što je učinio, nego mu je bilo žao što nije pljusnulo kad je Carina tresnuo u more. Kad je došao kući, majci je opisao što je napravio. Mati je strepila što će na to reći mještani. No mještani su izražavali zadovoljstvo što je Bobo bacio Carinu i još su ga pri tome hvalili. Nisu bili iznenađeni što je čudno postupio. Za njih je taj potez bio puno razumljiviji i shvatljiviji od onoga što je Bobo radio svakoga ljeta.
Točnije, od proljeća, kada počinje sezona kupanja, pa do rane jeseni, Bobo je zadnjih nekoliko godina povremeno imao svoj ritual. Izašao bi iz kuće samo u kupaćim gaćicama, došao na rivu, skočio u more i otplivao do nenaseljenoga otočića. Trebalo mu je samo petnaestak minuta plivanja. Iako je otočić imao nekoliko lijepih plaža, nitko od mještana nije tamo išao ni zimi ni ljeti jer je bio pun raznih, pa i otrovnih zmija.
Kada bi stigao, malo bi se odmorio i započeo uvijek iste radnje. Uzeo bi najveći kamen koji je mogao nositi i počeo se uspinjati prema vrhu otočića. Došavši na najvišu točku, zadihan, mokar od znoja i umoran, zastao bi puno dulje nego nakon plivanja. Ta stanka mu nije bila potrebna samo za odmor nego i za pripremu onoga što je nakanio učiniti. Bilo mu je važno da sve ispadne onako kako je zamislio. A htio je da se kamen kojeg je donio gore, kada ga gurne, kotrlja po najboljoj putanji, da uhvati najveće ubrzanje i doleti u more najvećom brzinom kako bi pljusak bio što veći i zvučniji, a morska pjena bjelja. Ako bi se zbilo sve onako kako je zamislio i prizor bio očekivan, tada bi bivao veseo i radostan. Dugo bi se i glasno smijao. Nakon što bi se smirio, doplivao bi natrag do sela i ubrzano išao uzbrdicom do svoje kuće raširivši laktove kao da ima krila. Njegov susjed, koji je često stajao iza zida i promatrao što se zbiva u selu, tvrdio je kako bi Bobo tada letio do svoje kuće a da mu stopala ne dotiču zemlju. To je znao pričati i župniku.
Majka bi Bobu nestrpljivo čekala i zabrinuto dočekivala jer je znala, samo po njoj znanim znakovima, kamo se spremao otići. Ono čega se mati bojala nije se nikada dogodilo. Bobu nijedanput nije ugrizla zmija.
Svaki je mještanin imao svoje objašnjenje, svoju priču o onome što je Bobo radio na otočiću. Neki su čuli o mitološkom Sizifu i njegovoj kazni, neki nikada nisu ni čuli za taj i takav lik. Samo su se pitali koga to Bobo u vidu kamena baca niz brijeg u more. Svi su uočavali ozarenost na licu kada bi se vratio s otočića, a neki su vjerovali njegovu susjedu kako Bobo (tada) lebdi.•
O autoru: Rođen 1943. u Splitu, a diplomirao je na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Radio kao urednik-dramaturg na Radio Zagrebu. Bio je predsjednik Društva hrvatskih književnika (2008. – 2011.).Objavio je nekoliko zapaženih knjiga pjesama, dva romana, “Boje željeznog oksida” (1989.) i “Razderani tlocrt” (1996.), knjige priča “Prenoćište”(2000.) i “Nevini stolnjak” (2012.) te zbirku dramskih tekstova “Mastiks” (2009.).
Prekratka