"Gospodin i gospođa Smith" nemaju gotovo nikakve izravne veze s istoimenom Hitchcockovom romantičnom komedijom iz 1941., no u sjećanje prizivaju razne filmove. Po motivima to su "Čast Prizzijevih", "Rat Roseovih", "Istinite laži" ili "Spy Kids", a po "specifičnoj težini" pak podsjetit će na hitove poput "Meksikanca", "Oceanovih jedanaest" ili "Oceanovih dvanaest", djelca zamišljenih i ostvarenih tako da uz pomoć vizualno atraktivno upakirane lakonotne krimi-pričice s trenutačno najatraktivnijim i najpopularnijim hollywoodskim glumcima ostvare hitru komercijalnu dobit i ne ostave dubljeg traga ni u gledateljevim razmišljanjima, ni u filmskoj povijesti.
Želimo li, određenu originalnost "Smithovih" možemo pronaći ako cjelinu odlučimo doživjeti kao zgodu u kojoj pucačine, potjere automobilima, eksplozije, lemačine i drugi akcijski sastojci predstavljaju nekakvu (ne baš najjasniju) metaforu bračno-ljubavnih odnosa iz čega proizlaze dvije uočljivije (ne baš sasvim kompatibilne) "poruke". Jedna sugerira da su za razbijanje bračnog zamora potrebne (zajedničke) pustolovine, a druga da je za trajnost sreće potrebna uigrana suradnja bračnih partnera koji jedno drugome dopuštaju da se posvete onome u čemu uživaju.
Gornji odlomak, naravno, ne treba zabrinuti publiku koja ne mari za mozganje pred filmskim platnom. To je samo pokušaj mrvicu ambicioznijeg tumačenja filmića koji se komotno može gledati i bez razmišljanja. Brad i Angelina su lijepi, privlačni i seksepilni, kompetentno ostvareni akcijski prizori ugodnom su površnošću zamiješani humorom, a sve je izvedeno s visokoprofesionalno-rutinskom hollywoodskom lakoćom i popraćeno zarazno poletnom glazbom.
Jednokratna zabava zajamčena je svima, a to što se u tom ključu pogleda na stvar nasilje i ubojstva predstavljaju kao nešto štosno, a zanimanje junaka (plaćeni ubojice) tek kao "profesija" dvoje lijepih, inteligentnih, osjećajnih i simpatičnih ljudi kakvi bismo možda čak i poželjeli biti, gadost je koju Hollywood uspješno prodaje već jako dugo. (J. H.)
