Svečana večera u obiteljskom domu. Otac i majka čekaju sina koji se s obitelji vratio iz Amerike. Svečano postavljen stol... Iznenada na vrata zvoni još netko. Dolazi i sin koji u roditeljskom domu nije bio punih 20 godina, koji je s obitelji prekinuo svaki kontakt. On sjeda za svečano postavljen stol svoje majke, u ruke uzima finu platneneu salvetu i počinje brisati pribor za jelo... To je jedna od scena iz predstave “Brašno u venama”, koja je nastala po tekstu Igora Štiksa u režiji Borisa Liješevića. Tim tako jednostavnim, a neočekivanim postupkom otvara se drama ne samo tog lika, nego cijele obitelji, stvara moćna veza sadašnjeg trenutka s ratnom prošlošću.
“Nije točno da ljudi danas ne žele gledati teške priče u teatru”, tvrdi sarajevska glumica Selma Alispahić i odmah dodaje kako to moraju biti jake priče koje se dotiču svakog od nas, priče pune emocija. Upravo je takvo “Brašno u venama” Sarajevskog ratnog teatra, kojeg je hrvatska kazališna publika nedavno imala prilike vidjeli u Rijeci na Festivalu malih scena, ali i u Zagrebu, na sceni Teatra Exit.
Štiks i Liješević u “Brašnu u vanama” ponavljaju svoju nenadmašnu teatarsku čaroliju koju su ostvarili i na “Elijahovoj stolici”: sve je naoko jednostavno: tri stola, šest likova, jedna noć... I gleda se bez daha. Liješević glumcima nalaže da govore i didaskalije, tako da je njihov scenski pokret gotovo sveden na minimum. Sve je u priči, koja nije laka: nakon 20 godina jedna se obitelj iznova okuplja. Te jedne noći raspliće se i sadašnja i ratna priča, odnosi u obitelji, ljubavi i izdaje. Srednji je sin pobjegao zbog ratne pogibije najmlađeg brata i sve od tada luta svjetskim ratištima, u, kako će otac reći, “potrazi za svojim metkom”, a onaj koji je u konvoju izašao iz opkoljenog grada život je stvorio u Americi. Oženio je djevojku svog brata. Ona je ta koja ih okuplja, koja ih želi pomiriti, koja želi stvoriti širu obitelj za svog sina koji i ne zna da ima strica. Upravo nju glumi naša sugovonica Selma Alispahić:
"To je priča čije emocije pogađaju baš svakog", kaže i dodaje:
“Bili smo s ovom predstavom već na sedam ili osam gostovanja, i sada u Rijeci i u Zagrebu, svuda je isto... svakoga u publici pogađa ta priča, jer svi mi imamo neku sličnu u vlastitom životu”. Selma Alispahić tvrdi kako bi joj bilo najdraže kada bi ovu predstavu mogli odigrati u Siriji jer to bi bio najbolji dokaz njezine univerzalnosti. Ovo jest sarajevski tekst, ali nigdje u predstavi ne izgovara se ime tog grada:
“Ovo je priča koja se tiče ne samo ovih naših krajeva, ona govori o tome što nosimo na svojim plećima bez ozbira na to jesmo li sudjelovali u prošlim ratovima, ili su nas ti ratovi dotakli. Mislim da svatko nalazi sebe u ovoj priči, jer svaka obitelj na Balkanu može ispričati ovakvu ili neku sličnu priču. To je zastrašujuće. U procesu rada na predstavi i meni se dogodio trenutak u kojem sam shvatila: “Ljudi moji, mi ovo živimo”. I nema bijega od samog sebe, nema bijega od identiteta. Zato ova predstava svuda nailazi na emocionalne reakcije. I zato je nemoguće locirati ovu predstavu, nemoguće reći da ona pripada samo Sarajevu", objašnjava Selma.
Na pitanje o suradnji sa Štiksom i Liješevićem koji i ovdje pokazuju da su idealni autorski spoj, priča:
“Doista to jesu zato što se sjajno nadopunjuju. Oo što smo igrali u Zagrebu zapravo je osma ili deveta verzija ovog teksta i to je dokaz njihove umjetničke kvalitete. Obojica slušaju druge umjetnike, jako vjeruju glumcima i glumačkom radu. Štiks je nevjerojatnoo otvoren sugestijama, a to je izuzetno rijetko. On nam se zahvali na svakoj ideji, a očito je da s Liješevićem ima neku vrstu dubokog razumijevanja. Ta njihova veza vidi se i u ovoj predstavi, a moje je osobno mišljenje da u takvom radu leži budućnost teatra. Budućnost je u jednostavnosti. Teatar se, naročito u vremenima reality showova u kojima živimo, mora vratiti čovjeku, priči i emociji. To su kvalitete zbog kojih je teatar i preživio od trenutka svog postanka”.
Na pitanje ima li ova priča još veću težinu zato što je postavljena u Sarajevskom ratnom teatru, koji je doslovno nastao iz ratnog skloništa, Selma kaže: “Da!”, ali i objašnjava kako je umjetnička odluka ovog teatra da svoje djelovanje gradi upravo na takav način: publici nude jednostavnost i emocije bez danas čestih teatarskih pretjerivanja. Tom njezinu receptu za uspjeh mi dodajemo i odličnu glumu, a uz nju su na sceni Miki Trifunov, Kaća Dorić, Izudin Bajrović, Admir Glamočak i Jasenko Pašić.
