Čovjek koji se susretao s britanskom kraljicom i hrvatskom predsjednicom vjerojatno ima neku težinu? A još je k tome i “heavy”. Uz mnogo toga, dolazak Brucea Dickinsona u Zagreb pokazao nam je još nešto; mislite svojom glavom. Kad su 1986. britanski Iron Maiden prvi put nastupali u Zagrebu, popodne me na (fiksni) telefon nazvao prijatelj iz Doma sportova i pozvao da dođem, jer im se na treningu mačevalačkog kluba pridružio Bruce Dickinson, njihov pjevač. Umjesto da je na tonskoj probi s bendom u susjednoj, velikoj dvorani.
S njim nešto “ne štima”
Postoje brojne nepravedne predrasude (kao da ima pravednih?) o heavy metalu, njegovim izvođačima i publici, a ako se netko iz tadašnje generacije novog britanskog heavyja izdvojio u rušenju tih predrasuda, onda je to Dickinson. Već je tada, dok je mačevao s lokalnim klubom, bilo jasno da s njim nešto “ne štima”, iako je sve itekako štimalo na nekoliko koncerata Iron Maidena koje sam poslije toga vidio. Rušeći konvencije o konvencionalnom rock-žanru, Dickinson je prošli vikend u punom Vatroslavu Lisinskom nastupio samostalno, što mu nije bilo teško nakon lanjskog nastupa u Areni Zagreb. Tada, usred srpnja, u polupraznom Zagrebu, oko osam navečer sve oko Arene Zagreb bilo je pusto, ali kad ste ušli u dvoranu, osjetili ste huk oko 17 tisuća poklonika koji su se nagurali čekajući Iron Maiden, kao i godinama prije u Domu sportova ili stadionu Radnika u Velikoj Gorici.
Takav je Bruce Dickinson, marljivi radnik, “rudar” poput onih u rodnom mjestu ili Sheffieldu kamo se kao dijete preselio s roditeljima. Ali je prije svega pametan i sposoban čovjek koji u svojoj (auto)biografiji ima puno toga zanimljivoga, kao i mnoge poslovne uspjehe i interese. No, talk show Brucea Dickinsona u Vatroslavu Lisinskom bio je drukčiji od prošle “govorne turneje” na kojoj se bavio motivacijskim elementima, pričom o svojim biznisima poput proizvodnje craft piva, pilotiranja i ekonomijom.
Dickinson je ovaj put došao “sličniji sebi”. Ponovno s dugom bosom, izlazak uspješne autobiografije, prevedene i na hrvatski, popratio je istoimenom turnejom “What Does This Button Do? An Evening with Bruce Dickinson”. Vrteći slajdove od najranijeg djetinjstva do dana slave, predstavio se kao odličan govornik, zabavljač i inteligentan čovjek koji – hajde da smo i to dočekali od nekog “nezavisnog” Britanca – podjednako relativizira i humorno opisuje susret i s britanskom kraljicom i hrvatskom predsjednicom, s kojom je bio na službenoj večeri pred koju godinu, kao što se i pred kraljicom postrojio u “viziti” s britanskim glazbenicima.
Naime, sukob s autoritetima i sustavima bilo koje vrste nameće se kao osnovno poslanje svakog normalnog, slobodnomislećeg čovjeka, pa je i Dickinson pristojan, ali svjestan kompromisa koje je, kao i mnogi, činio službenim večerama i prijemima. I duhovit je u tome, čak i pod cijenu da mu publika zamjeri, kao kad je spomenuo večeru s Kolindom Grabar-Kitarović; na što je prvo nastao muk u dvorani, pa nekoliko zvižduka, dok se doživljajima s kraljicom smijalo. Još je Kolinda prošla i bolje.
Megauspješna korporacija
Dickinson je u Lisinski stigao nakon što smo u istom prostoru vidjeli Johna Cleesea, ali je za razliku od njega govorio bez “blesimetra” i unaprijed napisanog teksta, koji je Cleese čitao s dva videoekrana. Bez pokušaja izravne usporedbe, Dickinsonov talk-show do neke mjere ima dodirnih točka s nedavno završenim susretima “Conversations with Nick Cave”, ili onim “drugim” Bruceom, koji je godinu dana u teatru izlagao program “Springsteen on Broadway”. Svima njima zajedničko je jedno; odmak prema vladajućoj politici – jer uvijek je mentalno poželjno biti u oporbi – i autoritetima.
Dickinson u odijelu vjerojatno je bliži domaćoj sekti menadžera koji misle da odijelo čini čovjeka, ali kad dođe u majici i prsluku, opet su poslovno daleko iza rezultata Dickinsona. Ne samo da je dio megauspješne korporacije kakva su Iron Maiden, već je pokazao da heavy metal pjevač nije za omalovažavanje, kakvo često nepravedno trpi taj najnepromjenjiviji žanr rocka.
Dapače, upravo je tvrdoglavost heavy metala bitna stavka uspjeha, a “sirotinjsko” porijeklo mnogih protagonista podloga kasnijeg tvrdoglavog rada. “Politika je za ružne ljude”, rekao je Dickinson u Lisinskom, ne misleći na fizička obilježja, nego moralne osobine. Primjerice, ako bi domaći političari naplaćivali ulaznice za Lisinski za ovakve govorancije, što mislite koliko bi njihovih sljedbenika bilo spremno platiti 390 kuna, koliko su koštale najskuplje ulaznice za Dickinsonovo izlaganje? Mogli bismo se kladiti da bi ubrzano ostajali bez publike i biračkog tijela, kojima samo zabadava mogu prodavati priče s kojima se svakodnevno susrećemo.
